Izbor feljtona ili podlistaka, novinskih tekstova koje danas uglavnom nazivamo kolumnama, nerijetko završi ukoričen. Luko Paljetak je svoje tekstove objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji, a 1982. godine mu je objavljena zbirka pod naslovom Jantarna kocka (Znanje, Zagreb). Niz je to priča o Dubrovniku, njegovom rodnom gradu, o Zagrebu, Zadru, ali i o igraćim kartama ili lutkama.

Prasnuo je, stao je vikati, soba se stresla,

a stijene otvorile uši.

Letjele su riječi kao krpe svadbenog vela,

kao listovi uvele kite cvijeća,

zveknule kao ogledalo

koje je razbilo sedam godina sreće.

Pitam se što vidiš dok maštaš i nazireš susrete željene i strane istodobno, one što se nalaze na dnu skrivenih i iracionalnih bojazni, i tek u nekim posebnim trenucima postaju prisutni u svijetu koji, zbog tromosti, slabije dijeli zbilju od mašte. U snu uzimam relikviju sv. Vida pohranjenu u crkvi svetog Denisa u Parizu i krunim te za kraljicu sanjarske Francuske, Hrvatske, Srbije i Plavog Mora, kraljevstva u kojem sam kod kuće kada god dozvolim sjećanju da me odvede u protekle dane.

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti

i čučati i doći ću pijan.

Koliko su nam puta rekli da je povijest ravnodušna, a ipak njenu škrtost ili izdašnost uvijek shvaćamo kao nešto unaprijed smišljeno; zapravo nikad nikog ne slušamo...

Hodam sad po ovom mračnom poluotoku nalik na palmin list, ili na ruku ispruženih prstiju (gdje zimska kiša pucketa poput slame među hridinama), čvrsto zaogrnut vjetrom uz morsku obalu zagušenu spužvama što stenju: tragam za značenjem cjeline.