Marguerite Duras, LJUBAVNIK (ulomak)

Mogla bih se prevariti, povjerovati da sam lijepa kao lijepe žene, kao žene za kojima gledaju, jer me odista mnogi gledaju. Ali ja znam da to nije pitanje ljepote, nego nečeg drugog, da, nečeg drugog, duha na primjer. Kako želim, tako i Izgledam; lijepa također, ako želim da takva budem, ili zgodna, na primjer, za porodicu, samo za porodicu; sve što se traži od mene mogu to da postanem. I da u to vjerujem. Da vjerujem da sam i privlačna, također. Čim u to povjerujem, to postane stvarnost za onoga tko me vidi i tko želi da budem prema njegovom ukusu, i to znam, također. Sasvim iskreno rečeno, mogu biti čak i privlačna, iako sam opsjednuta smrću moga brata. U toj smrti saučesnik je moja majka. Riječ privlačan izgovaram onako kako su je izgovarali oko mene, oko djece.

Već sam i obaviještena. Znam pošteno. Znam da haljine ne prave žene više ili manje lijepim kao ni kozmetički preparati, niti cijena pomade, niti rijetkost, niti cijena nakita. Znam da problem leži drugdje: Ne znam gdje. Znam jedino da nije tamo gdje žene vjeruju da jeste. Gledam žene na ulicama Sajgona, u postajama u džungli. Ima ih vrlo lijepih, vrlo bijelih, do krajnjih granica polažu na svoju ljepotu, ovdje, a naročito u postajama u džungli. Ništa ne rade, samo se čuvaju, čuvaju se za Evropu, za ljubavnike, odmor u Italiji, duge dopuste od šest mjeseci koji padaju svake treće godine kad će moći napokon govoriti o onome što se dešava ovdje, o ovome kolonijalnom tako osebujnom životu, o tako savršenoj službi ovih ljudi, ovih domorodačkih slugu, o vegetaciji, o balovima, o bijelim vilama, tako velikim da se u njima može izgubiti, u kojim stanuju činovnici u dalekim postajama. One čekaju. Oblače se tek tako. Ogledaju se. Ogledaju se u sjeni tih vila za ono što će doći, vjeruju da doživljaju roman, već su duge vješalice pune haljina, tako da ne znaju Što da rade s njima, a skupljane su, kao i vrijeme, dugi niz dana čekanja. Neke pobude. Neke, pak, najure zbog mlade služavke koja zna da šuti. Otjerane. Čuje se kako ih ta riječ pogađa, kao glasina koju ona stvara, kao šamar kojim puca. Neke se ubijaju.

To vlastito iznevjeravanje žena izgledalo mi je uvijek kao greška.

Nije trebalo izazivati požudu. Postojala je ili nije postojala. Bila je tu već od prvog pogleda ili pak nije nikad iskrsla. Ona je bila časovito poimanje seksualne želje ili pak nije postojala. To isto sam, također, znala prije akta.

Jedino je Hëlëna Lagonelle izmicala zakonu greške. Zaostala je u razvoju.

 Dugo vremena nemam svojih vlastitih haljina. Moje haljine su neka vrsta vreće, napravljene su od starih haljina moje majke a i neka su vrsta džaka. Osim onih koje mi majka naručuje kod Dô. To je guvernanta koja neće nikad napustiti majku čak ni kad se vrati u Francusku, čak kad moj stariji brat bude pokušao da je siluje, u službenoj kući u Sadeku, čak ni kad ne bude više primala platu. Dô je bila odgojena kod časnih sestara, ona veze, plisira, šije na ruke iako se to ne radi već stoljećima, iglama tanahnim poput vlasi. Pošto veze, moja joj majka daje da izveze čaršave. Pošto plisira, moja joj majka daje da mi pravi plisirane haljine sa volanima; nosim ih poput vreće, toliko su demodirane, uvijek dječije, dva reda plisea naprijed i bijela školska kragnica, ili vrpce na suknji, ili vezeni volani koso postavljeni da bi davali dojam pomodnosti. Nosim te haljine kao vreće s pojasevima koje im daju novi oblik, tako postaju vječne.

Petnaest i po mi je godina, tijelo je tanahno, gotovo slabašno, dojke još dječije, premazane blijedom ružičastom i crvenom bojom. A i ta odjeća koja bi mogla izazvati smijeh, a kojoj se niko ne smije. Odista vidim da je sve tu. Sve je tu a još se ništa nije desilo, to vidim u očima, sve je već u očima. Želim da pišem. već sam to rekla majci: želim samo da pišem. Nema odgovora. A zatim pita: da pišeš, šta? Velim: knjige, romane. Veli ozbiljno: poslije profesure iz matematike pisat ćeš ako želiš, to me se više neće ticati. Ona je protiv, to ne donosi zaradu, to nije posao, to je brbljanje - reći će mi kasnije: to je djetinjarija.

Malena sa filcanim šeširom je u glibovitom svjetlu rijeke, sama na palubi skele, nalakćena na ogradu. Muški Šešir daje ružičasti ton cijeloj sceni. To je jedina boja. U maglovitom suncu rijeke, suncu topline, obale su nestajale, rijeka izgleda kao da se spaja s horizontom. Rijeka se potmulo valja, bez ikakva zvuka, poput krvi u venama. Ni daška vjetra izvan vode. Motor trajekta, jedini zvuk na sceni, zvuk starog rasklimatanog stroja propalih lopatica. S vremena na vrijeme, u laganim nanosima, odjeci glasova. A potom lavež pasa dopire odasvud, tamo, iza magle, iz svih sela. Malena poznaje skeledžiju od djetinjstva. On joj se smiješi i pita je za gospodu Direktoricu. Kaže da je vidi često kako prolazi noću, kad odlazi na iznajmljeno imanje u Kambodži. Majka je dobro, veli malena. Okolo skele rijeka, nabujala, njene vode u svom toku prolaze kroz stajaće vode rižišta i ne miješaju se. Rijeka je sve nanijela na što je naišla počev od Tonlesapa, kambodžanske šume. Nosi sve na što naiđe: slamne kolibe, šumu, ugašene vatre, mrtve ptice, crknute pse, tigrove, bivole, utopljenike, mamce, ostrvca zumbula što je progutala rijeka, sve to ide prema Tihom oceanu, ništa nema vremena da potone, sve je nošeno dubokom virovitom olujinom nutarnjeg toka, sve ostaje da pluta na površini riječne matice.

Odgovorila sam joj da želim jedino, da pišem, samo to, ništa drugo. Ljubomorna je. Nema odgovora, brz pogled koji odmah skrene, malo slijeganje ramenima, nezaboravno. Ja ću prva otići. Treba pričekati još nekoliko godina da bi me izgubila, da izgubi mene, ovo svoje dijete. Za sinove nema šta da brine. Ali ova, jednog dana, ona je to znala, ona će otići uspjet će da se izvuče. Prva je u francuskom. Direktor joj kaže: vaša kćerka, gospođo, prva je u francuskom. Moja majka ne kaže ništa, baš ništa, nije zadovoljna jer njeni sinovi nisu prvi u francuskom, svinjarija, moja majka, moja ljubav, pita: a u matematici? Kažu: nije još to, ali i to će postići. Moja majka opet pita: postići, kad? Odgovaraju: kad ona to bude htjela, gospođo.

Moja majka, moja ljubav, njen nevjerovatni smiješni izgled sa njenim pamučnim čarapama koje je Dô ukrpila, ona još uvijek vjeruje da treba da se nose čarape da bi se bilo gospođa direktorica škole, njene bijedne haljine, bez oblika, koje je Dô iskrpila, ona još dolazi pravo sa svog majura u Pikardiji, prepunog rodica, ona dodere sve do kraja, vjeruje da tako treba, da treba zaslužiti svoje cipele, njene su cipele iskrivljenih peta, svejedno, hoda iskrivljeno, teškom mukom, kosa joj je zategnuta i pokupljena u pundžu, kao u Kineskinje, stidimo je se, stidim se zbog nje na ulici, pred gimnazijom, svi je posmatraju kad stiže svojim B. 12 pred gimnaziju, ona, ona opet ništa ne primjećuje, baš nikad; nju treba zatvoriti, tući, ubiti. Gleda me i kaže: Možda ćeš se odavde i izvući. Danju, noću, ista fiks-ideja. Ne treba doći do nečeg, nego se treba izvući odavde.

Kad moja majka dođe k sebi, kad izađe iz beznađa, otkriva muški šešir i zlatni lame. Pita me šta je to. Ja kažem nije ništa. Gleda me, to joj se sviđa, smješka se. Nije loše, kaže, prilično ti pristaje, malo promjene. Ne pita je li to ona kupila, zna da jest. Zna da je za to sposobna, da se ponekad, ono što sam govorila, može od nje izvući sve što se želi, da nam ne može ništa odbiti. Kažem joj: nije nimalo skupo, ne brini. Pita gdje je to bilo. Velim joj u ulici Catinat, rasprodaja rasprodaje. Gleda me s razumijevanjem. Mora da misli da je to povoljan znak, ta maštovitost malene što je izumila da se oblači na svoj način. Ne samo da mi dozvoljava tu komediju, tu neprikladnost, ona, sređena kao prava udovica, obučena u sivilo poput redovnice, ali, eto, ta joj se neprikladnost sviđa.

Veza sa bijedom je, također, tu, u tom muškom šeširu jer će odista novac morati da pristiže u kuću na ovaj ili onaj način, morati će. Oko nje su pustare, sinovi su pustare, ništa ne rade, slana zemlja, također, novac će biti izgubljen, odista je sve gotovo. Ostaje ta malena što raste i koja će, upravo ona, saznati možda jednog dana kako da namakne novac u tu kuću. Iz tog razloga, ona to ne zna, majka dozvoljava svome čedu da izlazi u toj odjeći prostituisanog djeteta. A zbog toga djevojčica zna već da skrene pažnju koja joj se poklanja na pažnju koju ona pridaje novcu. To zasmijava majku.

Majka je neće spriječiti da to radi kad bude tražila novaca. Djevojčica će reći: tražila sam mu pet stotina pijastera radi povratka u Francusku. Majka će reći da je to dovoljno, da je toliko potrebno da se nastani u Parizu, ona će dodati: Ići će to nekako i sa pet stotina pijastera. Djevojčica zna da bi to bio i izbor njene majke, da se majka smjela usuditi, da je za to imala snage, da bol koju je pričinjavala ta misao nije bila svaki dan sve mučnija i mučnija.

Prijevod: Muhamed Nezirović

Marguerite Duras, Ljubavnik; Svjetlost Sarajevo, 1988. (treće izdanje)

Saigon, ulica Catinat, 1920-1929; - stara razglednica (i.pinimg.com)