Wisława Szymborska, POEZIJA - izbor
UZ VINO
Pogleda, doda mi čara,
a ja ga uzeh kao da je moj.
Sretna, progutah zvijezdu.
Dopustila sam se izmisliti
nalik na odraz
u njegovim očima. Plešem, plešem
uz lepet iznenadnih krila.
Stol je stol, vino je vino
u čaši, koja je čašom
i stojeći stoji na stolu.
A ja sam izmaštana,
izmaštana da ne vjeruješ,
izmaštana sve do krvi.
Govorim mu što hoću: o mravima
što umiru od ljubavi
pod sazviježđem maslačka.
Kunem se da bijela ruža
poškropljena vinom pjeva.
Smijem se, naginjem glavu
oprezno, kao da provjeravam
pronalazak. Plešem, plešem
u začuđenoj koži, u zagrljaju,
koji me stvara.
Eva iz rebra, Venera iz pjene,
Minerva iz glave Jupitera
bile su stvarnije.
Kada me on ne gleda,
tražim svoj odraz
na zidu. I vidim samo
čavao, s kojeg je skinuta slika.
PREBLIZU SAM
Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu
pod korijenje drveća. Preblizu sam.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne ne skida prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori
a ja ne vičem upomoć. Preblizu,
da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost
pred kojim se razmiču zidovi.
Više nikad neću tako lako umrijeti,
tako posve izvan tijela, tako besvjesno,
kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,
preblizu. Čujem psiku
i vidim ljeskavu ljusku te riječi,
nepomična u zagrljaju. On spava,
pristupačniji u ovom trenu jednom viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
nego meni koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
dolina, zatvorena osnježenom planinom
u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
da mu s neba padnem. Moj krik
samo bi ga probudio. Jadna,
svedena na vlastitu pojavu,
a bijah breza, bijah salamandra,
i svlačih sa sebe vrijeme i atlas
prelijevajući se bojama kože. Mogla sam
milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
što je blago nad blagom. Blizu sam,
preblizu, da bi me sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku,
utrnulu, punu nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš,
svrgnuti sjede anđeli.
SRETNA LJUBAV
Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?
Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što? ni za što;
svjetlost pada niotkud
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.
Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju - uvredljivo.
Kakvim jezikom govore - tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode -
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.
Sretna ljubav. Komu to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.
Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.
S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.
-------
Zdravko Malić, Gost u kući, Prijevodi i prepjevi iz poljskog pjesništva; ARTRESOR naklada, Zagreb 2006.
Johannes Wermeer (1632-1675), Meisje met de parel (Djevojka s bisernom naušnicom), vjerojatno 1665.