Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT (ulomak)

Davilo me uzbuđenje. Govorili smo o njemu, o starom hodži, o ljudima koje sam poznavao, obilazeći oko onoga što me jedino zanimalo. Ne da saznam, već da govorimo, da ponovo dotaknem sve, kad se već desilo čudo da mi ga sudbina pošalje baš u ovu noć, da potonem u misao o onome što je samo jednom bilo stvarnost, a sad je samo sjenka. Ali to je sve što imam. Ostalo je tuđe. Ostalo je užas.

- Kako su mi otac i majka?

- Pa, dobro su. Moglo je biti i gore. Harunova pogibija ih je teško pogodila. I sve nas. Sad su se malo smirili, ali još hude, posvršavaju ono najnužnije, pa sjednu, gledaju u vatru. Tuga. Nasmijao se. Smijeh mu je zvonak, veseo.

- Oprosti. Otme mi se, i kad sam žalostan. I tako, žive. Ljudi im pomažu, koliko mogu. A još im traje i ono što si ti poslao.

- Šta sam poslao?

- Novac. Pedeset groša. To je kod nas pravo bogatstvo. A njima ne treba mnogo, jedu ko tiče, krpe ono što imaju, nije to najteže.

Ko je poslao pedeset groša? Hasan, sigurno. Ovo je noć nepotrebne nježnosti, noć lijepih vijesti, pred najgoru. Odavno me nije pohodila, i neće nikad više.

Zašto se ustručavam da idem do kraja? Poslije ovoga, nježnosti neće biti. Biće ono što mora. - - A tvoji roditelji, kako su? Kako je Emin?

- Zdravljem su dobro, hvala Bogu. Ali živi se tanko: ili voda poplavi, il sunce sprži. Samo, moj otac ima dobru narav, pa sve bude lakše. Jedna mi je nevolja što nemam, kaže on, a druga bi bila kad bih tugovao. Pa tako i ova jedna ispadne manja.

-  A majka? Zna li da si došao meni?

- Zna. Kako ne bi znala! Otac kaže: ima on i svojih briga, to ti. A majka: neće mu glavu razbiti, to meni.

- Je li ostarila?

- Nije.

- Bila je lijepa.

- Zar je se sjećaš?

- Sjećam se.

- I sad je lijepa.

-  Došao sam tad iz vojske. Ima dvadeset godina od toga.

- Bio si ranjen.

- Ko ti je pričao?

- Majka.

Da, sjećam se. Svega se sjećam večeras. Dvadeset godina mi je bilo tada, ili nešto više, vratio sam se s vojne, iz zarobljeništva, sa svježim ožiljcima rana, tek zacijeljenih, ili još rovitih, ponosan na svoje junaštvo, i tužan zbog nečega što mi je ostalo nejasno poslije svega. Možda zbog sjećanja koje sam neprestano obnavljao, zbog svečanosti žrtve što nas je digla u nebesa, pa je poslije bilo teško hodati zemljom, prazan i običan.

A jedan dan je izdvojen iz drugih.

I u snu sam vidio tu sliku, kad smo u rano jutro, znajući da smo opkoljeni i da nam nema spasa, odlučili da umremo kao vojnici Boga velikoga. Pedeset nas je bilo na šumovitom proplanku, nad pustom jesenjom ravnicom, na kojoj su se dimile vatre neprijateljskog tabora. Poslušali su me, bio sam uvjeren da svi misle kao i ja, uzeli smo abdest, pijeskom i prašinom, jer vode nije bilo, proučio sam ezan, ne stišavajući glas, klanjali smo sabah, svukli sve da budemo lakši, ostavši u bijelim košuljama, i sa golim sabljama izašli iz šume upravo kad je sunce granulo nad ravnicom. Ne znam kako smo izgledali, jadno ili strašno, nisam mislio o tome, osjećao sam samo vatru u srcu i snagu u tijelu, što nije znala granicu. Poslije mi se činilo da sam vidio taj lanac mladih ljudi, u bijelim košuljama, ogoljenih mišica, sa sabljama na kojima je odsijavalo rano sunce, kako zbijeni koračaju ravnicom. To je najčistiji čas moga života, najveći samozaborav, zamamljujući bljesak svjetla, svečana tišina u kojoj se čuje samo moj korak, miljama daleko. Začudio se Kara-Zaim kad sam to rekao, mislio je da samo on zna šta misli ratnik. (Ništa sad ne želim toliko kao to osjećanje; ali se ono ne može vratiti.) Bojali su nas se, i dugo izmicali, dugo nas vrebali, ali ih je bilo mnogo više nego nas, i nastala je krvava sječa, zbog koje je mnoga majka zakukala, i naša i njihova. Bio sam prvi, i prvi sam pao, isječen, izboden, izlomljen, ali ne odmah, ne brzo. Dugo sam nosio pred sobom okrvavljenu sablju, probadajući i sasijecajući sve što nije nosilo bijelu košulju, a i bijelih košulja je sve manje, postale su crvene, kao i moja. Nebo iznad nas bilo je crveni čaršaf, zemlja ispod nas bila je crveno gumno. Crveno smo gledali, crveno disali, crveno vikali. A onda se sve pretvorilo u crno, u mir. Ničeg više nije bilo kad sam se probudio, osim sjećanja u meni. Zatvarao sam oči i oživljavao veliki trenutak, ne želeći da znam za poraz, za rane, za pokolj divnih ljudi, ne želeći da vjerujem da su se desetorica predala bez boja, odbijao sam ono što jest, ružno je, grčevito sam čuvao sliku velike žrtve, u bljesku i vatri, ne dozvoljavajući joj da izblijedi. Poslije sam plakao kad je varke nestalo. U proljeće sam se kaljavim putevima vraćao iz zarobljeništva kući, bez sablje, bez snage, bez vedrine, bez sebe nekadašnjeg. Čuvao sam samo sjećanje, kao hamajliju, ali je i ono onemoćalo, izgubilo boje i svježinu, i bodrost, i raniji smisao. Vukao sam se, ćutljiv, kroz blato sumornih ravnica; noćivao, ćutljiv, po seoskim sjenicima i hanovima; išao, ćutljiv, pod proljetnom kišom, pogađajući pravac kao životinja, vučen željom da umrem u zavičaju, među ljudima koji su mi dali život.

Ispričao sam mladiću, jednostavnim, običnim riječima, kakav sam došao u selo tog proljeća prije dvadeset godina. Ispričao sam bez razloga, zbog sebe, kao da sam sa sobom razgovarao, jer se njega ne tiče. Ali bez njega ne bih mogao da ispričam, ne bih mogao da razgovaram sa sobom. Mislio bih o sutrašnjem danu.

Gledao me ozbiljan, začuđen.

- A da si bio zdrav, i veseo, ne bi došao u zavičaj?

- Kad sve izda, čovjek traži utočište, kao da se vraća majčinoj utrobi.

- A poslije?

- Poslije zaboravi. Goni ga nemir. Želja da bude što nije bio, ili što je bio. Bježi od svoje nafake i traži drugu.

- Onda je nesrećan, ako misli da mu je nafaka uvijek na drugom mjestu, gdje on nije.

- Možda.

- A ono svjetlo i bljesak na bojnom polju, to ne razumijem. I zašto je to najčistiji čas u životu? - Zato što čovjek zaboravi sebe.

- Šta ima od toga? I šta drugi ima od toga? Ovaj neće znati za naša oduševljenja. Ne znam je li to dobro ili rđavo.

- Šta je bilo dalje?

- Zar ti majka nije pričala?

- Kaže da si bio tužan.

Da, bio sam tužan, i ona je to znala. Znala je dok me nije vidjela. Čuli su da sam poginuo, a ja sam se tako i osjećao, kao da sam se vratio iz mrtvih, ili još gore, kao da me čeka smrt, od pustoši, od nekog tupog stišavanja, od jada, od tame, od straha što nisam znao šta se to desilo, negdje sam bio, sunčani bljesak i crveni, odsjevi me bole, jer plamte iz mraka, kao u bolesti, nešto se srušilo tamo gdje sam bio i ovdje gdje je trebalo da budem, osipalo se kao pijesak obale dok voda raste, i ne znam kako sam isplivao, i zašto.

Majka mi je gasila ugljevlje i salijevala stravu, bacajući vrelo olovo u času vode nad mojom glavom, jer sam ćutao budan i vikao u snu. Pisali su mi zapise, da nisam naišao na čini, vodili u džamiju i učili dove, tražili lijeka od Boga i ljudi, još više uplašeni što sam pristajao na sve, i što mi je svejedno.

- Je li ti majka još štogod rekla?

- Jest. Da ste ašikovali. Otac se uvijek smije kad o tome govorimo. Srećni ste obojica, kaže. On, otac, što se čulo da si poginuo; ti, što nisi poginuo. Jer, da majka nije čula za tvoju smrt, ne bi se za njega udala. Ovako ste svi na broju, i sve troje srećni.

Zna dosta, ali ne zna sve. Čekala je i kad je čula, čekala bi još, bogzna dokle. Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja možda ne bih otišao iz sela. I ničeg ne bi bilo od ovog što me boli, ni Harunove smrti, ni ove noći, posljednje. A možda bi i bilo, jer neka noć mora biti posljednja, i nešto mora biti što boli, uvijek.

On hoće da sazna više.

- Je li ti bilo teško kad se majka udala?

- Bilo mi je teško.

- I zato si bio tužan?

- Pa, i zato. I zbog rana, i zbog umora, i zbog drugova što su izginuli.

- I onda?

- Ništa. Sve se zaboravi, preboli.

Šta očekuje da mu kažem? Da nisam zaboravio i prebolio? Ili da mi je bilo svejedno? Izraz mu je napregnut dok me gleda, nezadovoljeno je ostalo nešto u njemu. Smijeh mu je usiljen, kao da krije neku misao. Je li to sinovska ljubomora zbog čistote majčine, u koju ne želi da sumnja? A nešto ga uznemiruje.

- Mnogo voliš majku?

- Kako je ne bih volio!

- Imaš li braće, sestara?

- Nemam.

- Jeste li često govorili o meni?

- Jesmo. Ja i majka. Otac sluša i smije se.

- Ko te je poslao meni?

- Ona. Otac se složio.

- Šta ti je rekla?

- Ako ti Ahmed-efendija ne pomogne, veli, onda nema ko.

- Otac se složio. A ti?

- I ja sam. Evo, došao sam.

- Ali ti nije pravo.

Pocrvenio je, suncem opaljeni obrazi buknuli su vatrom, i rekao u smijehu:

- Pa, čudio sam se. Zašto baš ti?

- Zato što smo rod.

- I oni to kažu.

- Rekao sam Eminu, kad ti sin odraste, pošalji ga meni. Pobrinuću se za njega. Toliko ću valjda moći.

Lagao sam, da ga umirim.

Osjetljiviji je nego što sam mislio. Izgledalo mu je neprilično da mole baš mene, nešto mu je bilo čudno.

Meni nije bilo čudno. Saznao sam, eto, sad, na kraju svega, da me nije zaboravila. I ne znam da li mi je drago, jer je tužno. Često me pominjala, znači da je mislila o meni. I povjerava mi sina jedinca, da mu pomognem, da ne ostane seoska sirotinja. Voli ga, sigurno, voli ga toliko da pristaje i na rastanak, samo da ga odvoji od seoskog kala i nesigurnosti. Možda sam i ja krivac što šalju djecu u kasabu, zavodi ih glas o meni.

Pokajaćeš se, lijepa ženo, kad čuješ.

Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome: osjećao sam se poharan, i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj. Možda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice, i ne znajući. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što svoju neistrošenu nježnost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj ženi. Ali možda to govorim bez razloga, sad, svodeći račune. Jer i nju sam ostavio i otišao na vojnu, ne žaleći, a požalio sam kad ništa više nisam mogao izmijeniti.

Trećeg dana po dolasku, zamoren pažnjom i zabrinutošću roditelja, odlutao sam od kuće u jutro i obreo se na visoravni iznad sela, iznad šume, iznad rijeke, u krševitoj pustoši nad kojom samo orlovi krstare, dodirnuo dlanom ploču velikog kamenog stećka, usamljenog između pustoši neba i zemlje, vijekovima smirenog i nikome otkrivenog, osluškivao da čujem glas kamena, ili groba, kao da je pod njim skrivena tajna života i smrti, sjedio nad provalijom, nad beskrajem šuma i krša, i slušao zmijsko cičanje visinskog vjetra, u dvostrukoj pustinji samoće i nepostojanja, kao prastari mrtvac ispod ploče. — Hej! — vikao sam mu, dalekom, u prazninu vremena, i glas se teturao preko šiljatog kamenja. Usamljen glas i usamljen vjetar. Potom sam se spustio u šumu, udarao čelom u koru stabala, razbijao koljena o kvrgave žile, zaustavljao se u raširenim rukama žbunja, grlio se s bukvama, i smijao se, padao i smijao se, ustajao i smijao se. — Hej! — vikao sam onom dalekom, usamljenom, što je, i u grob zatvoren, htio da bude u visinama. — Hej! — vikao sam, i smijao se, bježeći.

Zaobišao sam njeno selo, da je ne bih vidio, sišao do rijeke, ovdje nema usamljenosti, ponio sam je odozgo, donio sam je iz daljine, hodao ravnom obalom i gazio u riječni plićak, ulazio i izlazio, kao pijan, omamljen tihim grgorom brzaka, stajao u vodi do koljena i zamišljao kako tonem, sve dublje, u vir, sve dublje, voda mi je do brade, do usana, iznad glave, nada mnom žubori matica, oko mene zelenkasta tišina, lelujava trava mi se omotava oko nogu, lelujav sam i ja, kao vlat, ribice mi ulaze u usta i izlaze kroz uši, rakovi se hvataju štipaljkama za moje nožne prste, o bedro se lijeno češe velika spora riba. Mir. Svejedno. — Hej! — viknem, bez glasa, i sjednem u šumarak između rijeke i puta, između života i smrti.

Nikoga nema, niko ne prolazi ovom udolicom između dva sela, ljudi su na njivama i oko kuća, samoća me ugodno boli, žao mi je zbog nje a ni s čim je ne bih zamijenio, miriše topla vlaga proljetne zemlje, na topole slijeću gugutke, u plićaku se kupaju golubovi, rašepurenih krila, prskajući oko sebe zelene i crvene kapljice, daleko negdje calaka troma klepetuša. Poznat kraj, poznate boje, poznati zvuči; gledam oko sebe: moje, mirišem: moje, slušam: moje.

Moje je i ovo što je prazno, čega nema.

Žudio sam da dođem ovamo, mirisao sam vjetar, kao kurjak, moja je želja nalazila pravac, i evo me, ovdje sam, nema čuda kome sam se nadao, ali je dobro, ali je lijepo, ali je tiho. Tiho, kao u snu, tiho, kao u prezdravljanju.

Dodirnem dlanom mekanu travu, tek izraslu, nježnu kao dječija koža, i zaboravim na probuđenu zemlju.

Mislio sam na zavičaj, na rodnu kuću, žureći ovamo, i na nju, ponekad.

Sad sam mislio samo na nju.

Bilo bi bolje da si me čekala, šaptao sam, u sebi, bilo bi lakše. Ne znam zašto, ali bi lakše bilo. Možda si ti važnija od zavičaja, i rodnog doma, sad, kad te nema. Kamo sreće da te nema, bilo bi lakše, bilo bi bolje. Bez tebe, više me bole tuđe daljine, i prazni drumovi, i čudni snovi koje sanjam i na javi, a ne mogu da ih odagnam, bez tebe.

Ne žalim, svejedno je, a dozivam njenu sjenu, njen nestali lik, da se oprostim, posljednji put, da je ostavim još jednom.

I uspio sam da je prizovem, da je stvorim od zelenog šiblja, od odsjaja vode, od sunčeva svjetla.

Stajala je, daleka, sva od sjena. Ako se dašak vjetra javi, nestaće.

Želim to, i strahujem.

- Znao sam da ćeš doći - rekao sam. I odmah, bez stanke:

- Kasno je, ničega više nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude.

- Alahemanet — rekao sam, za oproštaj. - Neću ti dozvoliti da me progoniš kao avet. Uvijek stojiš između ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otići ću u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike neće biti u meni.

- Zašto držiš glavu u dlanovima? — upitala me. — Jesi li tužan?

Otići ću, rekao sam, i zatvorio oči, spustio kapke, kao vizir, kao kapiju, da utamničim njenu nestalu sliku. Otići ću, da te ne gledam, otići ću, da ne mislim na izdaju.

- Znaš li kako mi je bilo? Znaš li kako mi je i sad?

Otići ću, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijeće ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se. U meni će ga potrti pozlijeđenost.

- Zašto si otišao jesenas? Čovjek nikad ne treba da ode, kad ima razloga da ostane.

- Morao sam da odem.

- Ostavio si me. Šta si tražio po svijetu? Vratio si se tužan. Je li to sve što si dobio?

- Tužan sam zbog rana, umora, zbog mrtvih drugova.

- Tužan si i zbog mene.

- Tužan sam i zbog tebe, ali neću da ti kažem. Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. Uveče sam lijegao pod šumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kiše, i zaboravljao na sve, razgovarajući s tobom. Koračao sam drumovima bez kraja, uplašio bih se koliko ih ima i kakve su strašne razdaljine na svijetu, da te nisam držao za ruku, išao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva čekajući ravan drum, da zatvorim oči, da mi budeš bliža i jasnija. Zašto plačeš?

- Govori još, kako si mislio o meni.

Obrazi su joj blijedi, pod očima duboka sjenka od trepavica, savijena koljena drhte na zemlji, pored njih položene ruke, dlanovima dodiruju travu, kao moje maločas.

- Zašto si došla?

- Hoćeš li da pođemo zajedno u svijet? Sve ću ostaviti i pobjeći s tobom.

Već tri dana je tuđa žena, tragovi tuđih ruku su ostali na njoj, tuđa usta su skinula mašak s nje. Rekao sam to, užasnut.

- Baš zato — odgovorila je nerazumno, nerazumljivo.

Uhvatio sam je za mišice, kao davljenik, tuđu, svejedno mi je, svoju, oduvijek, nisam znao šta je oduvijek, znao sam samo za taj čas, jedini važan, što je potirao vrijeme, i žaljenje, drhtavi prsti su se zaboli kao klinovi, niko mi je ne bi mogao oteti, osim mrtvu, držao sam je oštrim kandžama pribodenu za zemlju, utihnula je rijeka, zvonila su samo moja zvona, nepoznata i nezaljuljana dotad, sva zvona, kao na uzbunu, okupiće se ljudi, ne tiču me se ljudi, nema ljudi, o, snu moj, koji si postao žrtva.

Onda su se zvona zaustavila, vratio se svijet, pogledao sam i vidio je novorođenu, udavljenu, bijelu na travi zelenoj kao ijed, pretvorenu u goli bjelutak, uraslu u zemlju, kukurijek joj cvjeta iz pazuha, visibaba između bedara, maca s topola praminja po svijetloj koži, da li da je ostavim da je zatrpa, ili da je položim u duboki vir, ili odnesem pod kamenu mogilu iznad šume. Da li da legnem pored nje, i postanem trava proljetna, i šibljika vrbova?

Otišao sam, ne osvrnuvši se, ne znam da li me dozivala, i zapamtio je čudnu, kao stećak.

Tekija Blagaj, stara razglednica