Vesna Parun, izbor iz zbirke VJETAR TRAKIJE (Zora, Zagreb 1964.)
Stihove ove zbirke uzimam kao lijek jer je i od moje i od njene tuge ili boli snažnija njihova ljepota i svevremenost.
PIJANSTVO JASNOĆE
U bezgraničnoj modrini
koja nas okružuje
ti si riba
a ja
ne postojim.
POLJUBAC
Nad mojim usnama
Voda se probudila
I više ne mogu da ti kažem
Kroz njezin uplašen šapat
Da negdje na dnu ribnjaka
Proljeće zelenom udicom
Uznemiruje trešnje.
DJETINJSTVO
Drage životinje, dok vi spavate
Zagrijavajući mlijekom veliku rumenu zemlju
Ja vas nosim na rukama i premještam
Vaše disanje iz crnih klaonica
U tihe dječje sobe - kao da pohranjujem
Umorni svijet u jedinu zlatnu
Kolijevku, kraj koje
Priča za pričom zastaje
Gaseći svjetiljku.
NEKO DAVNO NEBO
U čistoj osami
Odmara se vrijeme
Ljubav je nezaposlena
Sve do časa rastanka.
NOĆU KADA ME PROBUDI VJETAR TRAKIJE
1.
Ima negdje pod zarđalim sjenama Trakije
Grad Zlatograd, sunce izgorjelo
Od lišća duhana i prašine sutona.
Tišina igračaka jedno staro ljeto
Zakačeno o crvene skele.
Smijeh ruža zatim šapat svjetiljke
Na zidu mrtve kuće njiše se jutro
Ne smijem ispričati tu priču
Odnesite vino, ja sam budna.
Moja dušo Trakijo, ljubavi od crne mjesečine
S vatrom nostalgije pomiješani čekići
Cvijet uspravljen u prazno nebo zime
Moja dušo pjesmo moja dušo skitnice
Gdje si se to opet zaustavila noćas
Oprana zelenilom munja kišom vrtova?
Moja sestro tuđino zaspala na trenutak
Na njegovim sedefnim usnama (kažem tako
Dok zora otkriva daleki katran zvijezda).
Noću kada me probudi bogumilski vjetar Trakije
Slan i mokar izboden vrelim iglama pijeska
Naslanjam čelo na svježinu legende
Na cvijeće nekih tamnih godina što nose
Glas naš sa sobom u mir sazrele boli
Svejedno tko je posljednji: ti ili svjetlost.
Prođi, rasipni vjetre. Budi strpljiva nježnosti.
Moja sestro grano moja dušo crni plode
Ima negdje pod zarđalim sjenama Trakije
Grad Zlatograd, dječak umotan surovo
U pelene od aromatične paprati u čađu
Jutarnjih vodoskoka. Grad cvrkut lastavičji:
O, grive proljeća, o topot jablanova!
Gle projahaše veselo krcati pohlepe podneva
(Svjetlost se rastaje uvijek, svjetlost se ne vraća)
Svejedno tko je posljednji: mi ili zemlja.
Gdje si se to zaustavila noćas
Moja dušo crna pjesmo zaborava.
Sve je žuto u snu beračice duhana
Svijet je žut i srce je žuto i žuto je more
Suha zmija ljuta zmija žežena zmija
Prsti i vjeđe kostura, osmijeh pepela.
Na bijelom bjelcatom pragu sjedi žena od voska
Raspliće bijelu kosu
I možda ponekad pjeva.
2.
Prije trideset godina ona bješe nevjesta.
Sedam puta liježući s mužem Alahu se pomolila
Sedam puta bila je mati sedam puta progutala je
Žuta trakijska noć prozirno njeno čedo.
O dojke udavi! Graktao je gavran
U žutom mlijeku beračice duhana
U žutom mlijeku žene pod žutim sjenama Trakije.
Ženo plaha rodiljo ikono bijela na zgarištu
Tvojom su dušom protutnjali vozovi lišća i dima.
Ono što si rađala nije moglo da živi
Tu gdje hajduk puši gdje čovjek diže bunu.
Možeš li najzad da rodiš nešto kao praporac
Za zelenim uhom proljeća, nešto kao zrno
Čistog šljunka u zvonolikim ustima potoka!
Možeš li najzad da iscijediš sunce
U nekim starim mješinama, dugu
Koja se potkiva na istoku. Grad koji pjeva
Na tvojem jastuku: visok pčelinjak
U žagoru žita bezbrižno grlo zore.
Možeš li majko Trakijo danas u socijalizmu
Da sadiš duhan nad uzglavljem djeci dršćući
Možeš li najzad pod škrtim suncem da othraniš
Sokola zvijezdu uspavanku mladost.
Tvoje oči vjetar tvoja samoća stara ravnica
Smijeh djetinjstva ovaca planinska zagonetka
Rasuta po crvenim
Stubama paleozoika.
Najzad cvjetna utrobo da se smijemo da živimo.
3.
Pustimo sjenke da potamne Trakijo
Osam sinova rodila je Hjusrije
Samo jedan preživje (njega je dojila susjeda
Koja nije bila beračica duhana)
Sedmoro sinova svojim mlijekom ubi
Hjusrije
Osmog vidjeh na ulici okićenog ružama
Njegove oči dvije maslinaste ribe
Praćakaju se u svili predvečerja.
On reče Veli se zovem i nasmija se
Sitan kao zrno brojanice čist kao pijesak.
Mladić je živ. Mladić pjeva. Kiše strepe
Da nad njegovom glavom ne probude smrt
Koja se uspavala u vranim poljima Trakije.
Što će taj dječak odjednom u mom srcu?
Orlov most gara Iskar tramvaji doručkuju
Čorbu od kisela mlijeka (jutarnja ekstaza parkova)
Nebeski peron zvjezdani peron čeka
Tvoju dušu stablo
U deset smjerova nespokoja.
Majko u podnevu ljubičastog klasja stara ženo
Nad sanducima smeđeg lišća zgrbljena narikačo
Tvoje srce živi od pepela i rose. Uspomene:
Vjetrenjače pod sivim zimzelenom snijega.
Kako su leptiri svugdje na svijetu zaljubljeni!
Sedam dječjih balona izgorjelo je u visini
Sedam zlatnih gradova nerođenih, vatar zore
Nad zasljepljujućim ljetom duhanske prerije.
Bodljikavom žicom ograđen bijeli krik
Ostarjele smrti. Otrovana dojiljo mjeseca
Skrij svoje prste u suhi jantar lišća
Pusti neka se talasa modra pjesma samoće.
Tko je zasadio tu neveselu biljku kraj tvog srca?
Tvoja krv ne razumije historiju
Tvoje su grudi ustremljena sudbina.
Crni Zlatograde požutjela poljano,
Kakvom tišinom da domamiš ovo srce bespuće
Gle: budi se zemlja teturaju oranice.
Sjemenko proklete biljke hraniteljko smrti
Tutunova brkata vojsko najzad eto
Napuštaš kolijevke dječje na tržnice putuješ
Hjusrije je skrstila ruke na prsima i šuti.
Nježnosti ti si posljednji slatki grozd iščekivanja
Grad Zlatograd: travna košulja prostrta
Između vječnih brda i zagasite rijeke.
Što će taj dječak odjednom na mom srcu
Na ispražnjeloj pozornici djetinjstva?
Uzmi ga majko Hjusrije ponesi ga na rukama
U tvoj zavičaj. Pokrij ga pticama.
Sofija, veljača 1963.
Saul Leiter, Daughter of Milton Abery, New York 1950.