Michael Cunningham, SATI

PROLOG

            BRZO JE IZAŠLA IZ KUĆE, NA SEBI IMA PRETEŽAK OGRTAČ ZA OVO DOBA godine. Godina je 1941. Opet je započeo jedan rat. Ostavila je poruku za Leonarda. I za Vanessu. Odlučno ide prema rijeci, svjesna svoje namjere, premda joj čak i sada pozornost privlači pogled na prostrane ledine, crkvu i nekoliko raštrkanih ovaca, užarenih do bjelila, s blagom primjesom sumporastog žutila, što pasu pod sve mračnijim nebom. Zastaje, gleda ovce i nebo, pa produži. Iza nje mrmore glasovi, bombarderi tutnje na nebu, traži ih pogledom, ali ih ne vidi. Prolazi mimo jednog poljoprivrednog radnika (ne zove li se John?), kršnog čovjeka, sitne glave, u vesti boje krumpira, koji čisti jarak što se proteže duž vrbika. Čovjek podiže pogled na nju, kimne i ponovo se zagleda u smeđu vodu. Dok ga mimoilazi na putu do rijeke, pomišlja kako li je uspješan, kako li sretan što čisti taj jarak. Ona nije uspjela. Nije zapravo nikakva književnica; samo nadarena čudakinja. Tračci neba prelijevaju se u lokvama preostalih od noćašnje kiše. Cipele joj lagano propadaju u meku zemlju. Da, ona je zakazala, glasovi su se vratili i nerazgovijetno mrmore tik izvan njezina vidokruga, iza nje, ovdje, ali ne, okrene se i već su negdje drugdje. Glasovi su se vratili, a i glavobolja se primiče, sigurno kao i kiša, glavobolja koja će je, ma što ona bila, satrti i nadomjestiti je samom sobom. Glavobolja se primiče (ne doziva li je sama?) i čini se da su se bombarderi opet pojavili na nebu. Stiže na nasip, penje se na nj i opet spušta do rijeke. Uzvodno, ali daleko, neki je ribič, neće je valjda vidjeti? Počne tražiti kamen. Radi brzo, ali sistematski, kao da slijedi neki recept kojeg se mora strogo pridržavati želi li uspjeti. Izabere jedan otprilike veličine i oblika svinjske lubanje. Još dok ga podiže i trpa u jedan od džepova svog ogrtača (krzneni ovratnik škaklja je po vratu), ne može a da ne osjeti njegovu vapnenastu hladnoću i da ne zapazi njegovu mliječnosmeđu boju sa zelenim mrljama. Stoji uza sam rub rijeke koja zapljuskuje obalu i ispunja neravnine u mulju čistom vodom, koja je možda od posve drukčije tvari nego žuto-smeđa, pjegama išarana masa što se, naoko čvrsto poput ceste, jednolično proteže od obale do obale. Zakorakne. Ne izuva cipele. Voda je hladna, ali ne neizdržljivo. Zastane, stoji u hladnoj vodi do koljena. Misli na Leonarda. Misli na njegove ruke i njegovu bradu, na duboke bore oko usta. Misli na Vanessu, na djecu, Vita i Ethel; mnogo ih je. Svi su zakazali, zar ne? Odjednom joj ih bude beskrajno žao. Zamisli kako se okreće, kako vadi kamen iz džepa i vraća se kući. Vjerojatno bi se mogla vratiti još na vrijeme da uništi pisma. Mogla bi nastaviti sa životom; mogla bi pružiti i taj posljednji dokaz odanosti. Stojeći do koljena u tekućoj vodi, odbaci tu zamisao. Glasovi su već tu, glavobolja se primiče, vrati li se sada ponovo pod Leonardovu i Vanessinu skrb, nikad je više neće pustiti da ode, zar ne? Odluči čvrsto ustrajati na tome da je puste otići. Nezgrapno zagaca (dno je muljevito) dublje u vodu, sve do pasa. Baci pogled uzvodno na ribiča, koji ima na sebi crvenu jaknu i koji je ne vidi. Na žutoj površini rijeke (više žutoj nego smeđoj, kad se izbliže pogleda) mutno se odražava nebo. Ovo je, znači, posljednji opažaj stvarnosti - čovjek u crvenoj jakni koji lovi ribu i odraz oblačnog neba u mutnoj vodi. Gotovo nenamjerno (i samoj se učini nenamjerno) zakorači, ili posrne, naprijed, i kamen je povuče unutra. U prvi joj se trenutak ipak učini da to nije ništa; samo još jedan promašaj; samo hladna voda iz koje može lako isplivati. Ali onda se struja ovije oko nje i zahvati je tako naglo i snažno kao da ju je neki mišićavi muškarac podignuo sa dna, uhvatio je za noge i pritisnuo ih o svoja prsa. Dodir gotovo ljudski.

            Više nego sat kasnije, njezin se suprug vraća iz vrta.

            "Gospođa je izašla", kaže sluškinja, lupkajući po nekom otrcanom jastuku iz kojeg izlijeće minijaturna oluja od pahuljica. "Rekla je da se odmah vraća."

            Leonard se penje u dnevnu sobu da posluša vijesti. Na stolu nalazi plavu omotnicu, adresiranu na sebe, i u njoj pismo.

Najdraži,

čvrsto sam uvjerena da ću

opet poludjeti: osjećam da

ne možemo izdržati

 još jedno od tih strašnih razdoblja.

Ovaj se put neću oporaviti. Već

čujem glasove, i ne mogu se koncentrirati.

Zato činim ono što mislim da je najbolje.

Pružio si mi

najveću moguću sreću. Bio

 si u svakom pogledu najviše

 što itko može biti. Ne vjerujem da dvoje

 ljudi može biti sretnije

 sve dok se nije pojavila ova strašna bolest.

Ne mogu se više boriti, znam da ti otežavam život,

da bi bez mene mogao raditi.

I radit ćeš, znam.

Vidiš, ne mogu čak ni to napisati kako treba.

Ne mogu čitati.

Želim samo reći da

ti dugujem svu sreću svog života. Bio si

beskrajno strpljiv sa mnom i nevjerojatno dobar.

Želim reći da svi to znaju. Ako me itko

mogao spasiti, onda si to bio ti.

Sve me napustilo

osim uvjerenja u tvoju dobrotu.

Ne mogu ti više otežavati život. Mislim da

dvoje ljudi nije moglo biti sretnije nego

što smo bili mi.

                                      V.

            Leonard juri iz sobe, trči niza stube. Kaže sluškinji:

            "Mislim da se nešto dogodilo gospođi Woolf. Možda se pokušala ubiti. Kojim je putem pošla? Jeste li je vidjeli kad je napustila kuću?"

            Sluškinja, uspaničena, zaplače. Leonard izleti iz kuće i juri prema rijeci, mimo crkve i ovaca, mimo vrbika. Na obali rijeke ne nalazi nikoga, osim jednog čovjeka u crvenoj jakni koji peca. Struja je brzo odnosi. Doimlje se kao da leti, poput nekog čudesnog bića, raskriljenih ruku, zavijorene kose, dok joj se skut krznenog ogrtača straga nadiže. Plovi, nezgrapno, kroz smeđe, zrnate zrake svjetlosti. Ne putuje daleko. Noge joj (cipela više nema) povremeno zastružu po riječnom dnu i uskovitlaju sluzavi oblak od mulja, ispunjen crnim sjenkama kostura od istrunula lišća, koje još dugo pošto je otplovila i izgubila se iz vida ostaju uznemirene u vodi. Zelenocrne vriježe zapleću joj se u kosu i krzno njezina ogrtača, i neko su joj vrijeme oči pokrivene debelim povezom od travurina koje se na kraju same odmrse i otplutaju, zamrse se, odmrse i opet zamrse.

            Napokon se smiri na jednom od stupova mosta kod Southeasea. Struja je poteže, navlači, ali čvrsto je nasukana u podnožju masivnog četvrtastog stupa, leđima okrenuta rijeci, a lica prislonjena o kamen. Tu se uvija, jedna joj ruka savijena oko grudi, a druga pluta nad bedrom. Tek malko iznad nje svijetla je, namreškana površina rijeke u kojoj se nestalno odražava nebo, bijelo, zastrto oblacima i ispresijecano siluetnim panoom crnih vrana. Automobili i kamioni štropoću preko mosta. Jedan dječačić, nema mu više od tri godine, prelazi most s majkom, zastaje kod ograde, čučne, progura štap, koji je nosio, između kovinskih letvica u ogradi i pušta ga da padne u vodu. Majka ga požuruje, ali on uporno želi još malo ostati da vidi kako struja odnosi štap.

            Tu su, jednoga dana, na samom početku Drugoga svjetskog rata: dječak i njegova majka na mostu, štap što pluta na vodi i Virginijino tijelo na dnu rijeke, kao da sniva o površini, štapu, dječaku i njegovoj majci, nebu i vranama. Neki kamion zelenkastosmeđe boje kotrlja se preko mosta, natovaren vojnicima koji mašu dječaku koji je upravo bacio štap. On im odmahuje. Traži da ga majka podigne kako bi bolje vidio vojnike, a i da oni vide njega. Sve to upada na most, odjekuje kroz njegovo drvo i kamen i ulazi u Virginijino tijelo. Njezino lice, pritisnuto postrance o stup, sve to upija: kamen i vojnike, majku i dijete.

Gabriel Portoles, Femme (fineartandyou.com)