Vladan Desnica, PROLJEĆA IVANA GALEBA (ulomci)

Igre proljeća i smrti

          Kad je sve u kući utihnulo, Petar, s malim izrazom lukavstva, odnekud iznese čitavo tuce zaprašenih flaša nekog starog vina, koje je čuvao za izuzetne prigode.

         - Ovo se, sinko, ne pije svaki dan! - reče odčepljujući među koljenima prvu flašu.

         - Vjerujem da ni sve zdravstvene komisije ne kušaju od toga, je li Petre?

Izvadi iz kredenca one visoke čašice koje su čitavu večer svojim cilikanjem prizivale na se pažnju.

         - Iz takvih je nekada roda častila lisicu.

         Otvarao je flašu za flašom. U većini se vino bilo pokvarilo, ali na ćudljive i sasvim različite načine. U jednima se uzmutilo i čudno promijenilo boju. U drugima se nataložilo više od pola boce nekakve guste kaše kojoj nikako da odgonetnemo tajnu. U trećima je, naprotiv, bilo sasvim bistro, ali zato na okus gorko kao otrov. Kad bi naišla zdrava flaša, dočekali bismo je s veseljem, a Petar je likovao. Ali ni sve dobre flaše nisu bile jednako dobre. Kod svake nove Petar je uzvikivao:

         - Pokušaj! Kakvo je tek ovo!... Što kažeš?

         Piljio je u mene isljedničkim pogledom. S odmjerenim dostojanstvom prinosio sam čašu ustima. Najprije bih udahnuo iz nje miris, i već na osnovu toga pustio da mi se razlije licem jedan mali nagovještaj, predujam budućeg pravorijeka. Srknuo bih zatim gutljaj, valjao ga po ustima, pravio sabrano i nepronično lice, gotovo kao da je ukus razočarao. Petar je iščekivao. Najzad bih, sred tišine, izrekao:

         - Aaaa!... Ovome svaka čast! Ovo se zove vino!

         - Je li?... Je li?... - pritiskao je Petar - Što kažeš, a?...

         - Nema šta! Odlično!...

         Na mahove bi naša razdraganost zaprijetila da će probuditi žene. Tad smo se vraćali u se i naglo stišavali. Pričao mi je što se dešavalo u mjestu poslije mog odlaska.

         - U prvo vrijeme strašno je bilo ogorčenje i povika na tebe. Nisam se usuđivao ni da te branim. Jedini s kim sam mogao da govorim o tebi bio je fra Anđelo...

         Slušao sam pojedinosti o sve dubljem srozavanju moje porodice, o smrtima bližih, o tetkama koje su u dotrajalim cipelama obilazile poznanike i krišom prodavale kućne stvari da bi preživjele, dok se najzad nisu sklonile u samostan. Ali Petar je bio rastjerao taj oblak. Pronašao je bezbrižniji ton prebacivši se na sjećanja iz ranijeg vremena.

         - Sjećaš li se galame koja je podignuta oko premještaja učitelja Zmajčića? A znaš li da je sve to u stvari bio jedan blef?

         - Je li moguće?

         - Nego šta! Zmajčić je i bez toga namjeravao da istupi iz službe, tvoj mu je djed bio osigurao pogodnije mjesto kod općine. Ali kad je telegrafski premješten, liberali su to iskoristili u svrhu demonstracije. Raspalili su protestni brzojav da je sve prašilo!...

         Danas učitelj Zmajčić sa svoje šestero siročadi ostao bez kruva i krova.          Najogorčenije protestiramo protiv nečuvenog nasilja koje nas vraća u najcrnji Srednji vijek... Smijali smo se do suza.

         - O dobra stara liberalska vremena!

         Petrolejka je sipala odozgo na nas svoj žuti žmirkavi blagoslov. Drijemao je šipak na kredencu. Kad bi Petar u razgovoru lupnuo dlanom po stolu, oglasila bi se eolska harfa visokih čašica.

         - E, Ivane, baš si me obradovao! Ne možeš zamisliti koliko mi je drag ovaj susret!

         - I meni, Petre. Vjeruj, odavna ne pamtim prijatnije večeri!

         Bila je zora kad smo ustali od stola. Iz susjedne sobe već se bio oglasio predjutarnji kašalj domaćice. Tiho sam se svukao da ne probudim Dolores. Ležala je mirno sklopljenih očiju. Pomislio sam da se možda samo pretvara da spava. Gledajući je u snu često sam imao osjećaj da me kroz spuštene vjeđe promatra. I od toga mi je bilo nelagodnije nego kad me je gledala oči u oči. Legao sam, udunuo svijeću, i u sebi ponovio: “Danas učitelj Zmajčić ostao bez kruva i krova”. Pa zaključih: “Ba, vidjet ćemo!”. Okrenuo sam se na desni bok i zaspao.

         Tri mjeseca kasnije sve je to već bilo daleko iza mene. Opet sam odšvrljao. A uskoro poslije toga nadošao je i konačni raskid sa Dolores.

          Eto povremeno se i u meni uzmućuje misao na moje krivice. Jer ma koliko to moglo izgledati protivno mojoj prirodi, na njih često mislim. Mislim možda bez povlačenja nekih naročitih konzekvencija, ali mislim. Nisam prema sebi odviše popustljiv. A najmanje mirim savjest time što mi drugi nešto ne upisuju u krivicu, ili što su prestali da mi upisuju u krivicu. Ne progledavam kroz prste vlastite grijehe niti ih blaže prosuđujem zato što su moji. Osude im izričem sasvim nepristrano; ako su kazne i platonske, one nisu ni u kom slučaju blaže od onih koje bih odmjerio drugome. Vrijednost koju za nas ima jedno dobro ne može se prosuđivati po cijeni za koju smo ga dali ili po ležernosti s kojom smo ga proćerdali. To sam sasvim tačno osjećao već u času kad sam kidao sa Dolores. Pazi, rekao sam sebi, bol od ovog rastanka u tebi će biti dublja i trajnija nego ono radi čega si je uzeo na se. Pa ipak!... Život je pun takvih “pa ipak”. I ta intimna nelogičnost, neobjašnjivost nekih postupaka, i jest ono što može da nam ih ljudski objasni i opravda. Ono što im i daje njihovu iracionalnu snagu. Svjestan sam, mnogi to neće razumjeti. Objašnjavanje je, i tu kao i inače u životu, gotovo sasvim bezizgledno: pravo može da shvati samo onaj koji već i bez toga to zna.

         - Nisi tome kriv ti, tome je kriva tvoja priroda, - nastojala je da me unekoliko opravda Dolores.

         - Ne, Dolores. Nemoj biti preblaga. Ne nastojim da se zavaravam. Takvo bi opravdanje bilo odveć jeftino. Svak bi mogao da se ispričava svojom prirodom, svojom slabošću. I doista, kad bismo jačim ljudima, onima s voljom, teže upisivali u grijeh njihove slabosti i njihova popuštanja (a redovno se tako čini), bila bi očita nepravda: značilo bi da njima, koji su uložili jedan veći ulog snage i suprotstavili jedan viši stepen otpora, sudimo strože nego onima koji nisu bili kadri da učine ni toliko. A to zato što oni nemaju u svoju obranu argumenat slabosti. Apsurd. Mi sudimo ljude ne po mjeri onoga što su (ipak) uspjeli da učine i savladaju, već po mjeri onoga što nisu uspjeli; njihove napore i nastojanja procjenjujemo prema nekoj granici koju smo im mi proizvoljno odredili. A tu im granicu udaramo uvijek za jedan stepen iznad njihovih realnih mogućnosti. Onome koji je savladao tri hidre zamjeramo što nije savladao i četvrtu, onome koji ih je savladao devet upisujemo u grijeh što nije odrubio glavu i desetoj. Beethoven nam je ostao dužan Desetu simfoniju. Da je poživio nekoliko godina dulje, time se ne bi otkupio: ostao bi nam dužan Jedanaestu, i Dvanaestu. Naivna dječja obmana, koja se temelji na prostoj i osnovnoj istini da naše želje uvijek premašuju bar za jedan stepen ono što možemo da dobijemo, a naši zahtjevi prema drugima bar za jedan stepen ono što oni mogu da nam dadu.  

         - Ne, Dolores. Nije kriva moja “nestalnost ćudi”, moja “priroda”: ta “nestalnost ćudi”, ta “priroda” - to sam ja!

         Time sam se spašavao bar od laži. Imao sam uvijek pravu fobiju laži, bar svjesne laži. Ne znam kakvog je porijekla ta fobija. Možda i samo estetskog. Ali mislim da je mojoj prirodi svojstvena. Doista, često mi se činilo da laž povređuje više moj estetski osjećaj nego neko moje etičko načelo. Kad bi Maja, na ono navadno zapitkivanje: “Koga voliš, mamu ih tatu?” odgovarala: “Tatu koliko i mamu, mamu koliko i tatu”, kratko sam presijecao: “Ne, Maja! Ne smiješ tako! Moraš voljeti više mamu, ona to nesumnjivo više zaslužuje”. Dolores se bunila: “Ne valja tako učiti djecu.” A ja sam odmahivao rukom: “Ostavi to kraju! Laž je ono što malformira psihu. Ako mala to i iskreno kaže, hipokrizija je od moje strane što to nezasluženo primam.”

         Tako sam se u svim prelomnim časovima i brodolomima hvatao instinktivnom grčevitošću za spasonosnu slamku “istine”. Mislio sam: ako čovjek nije dovoljno jak da ne griješi, mora i može da bude bar toliko jak da svoju krivicu nezamućeno uočava i da je bez sustezanja priznaje. U tome leži ona krajnja granica na kojoj čovjek još može da se nazove čovjek. Bio sam sasvim načisto koliko dugujem Dolores. Kojim bi putem bio udario moj život i gdje bi bio završio da se nisam sreo s njom? Ako ikome u životu, njoj sam morao biti zahvalan. A ja nisam gluh za taj osjećaj. Ono što je u mojim očima najviše srozavalo i degradiralo čovjeka bio je nedostatak osjećaja zahvalnosti. Možda je i to bilo u meni stvar estetskog porijekla. Činilo mi se da je gluhoća za blagodarnost najizrazitije obilježje ljudski nerazvijene jedinke, ili još mlada i neistančana društva. Pred skaskom o Androklovu lavu oni ostaju smeteni: u gesti zvijeri naslućuju nešto što ih nadilazi, a ne mogu da mu otpovrnu: “To je malograđanština, to je laž”. Ali ne obmanjujem se. Mada je zahvalnost jedan od najdubljih i najprisnijih, pa možda i najtrajnijih osjećaja u nama, on je svakako jedan od najmanje djelotvornih. Teško da se na njemu ma što može graditi. Površan prohtjev, prolazan zanos, sitna ambicija, mali inat kadri su da nas na nešto natjeraju. Čak i iz neke difuzne tuge, iz neke nejasne nostalgije “želio bih a sam ne znam što”, čovjek je u stanju da nešto poduzme, da nešto učini. Da s nečim raskrsti, da nešto raskine, da nekud otputuje. Ako ništa drugo, a ono da se propije. Najviše na što zahvalnost može da nas natjera, to je uzdah. Uzdah sjećanja, uzdah žaljenja, uzdah samoprijekora, ali ništa više od toga. Posjet u bolnici, topla misao o obljetnici, kita cvijeća na grobu. Ili, još tipičnije, uzdah kajanja zbog propuštenog posjeta, zbog nezapažano promakle obljetnice, zbog cvijećem neokićena groba. I još, nagorka misao o “općoj ljudskoj nezahvalnosti”, u koju se naša lična zaogrće kao u toplinu jedne moralne bunde.         I (da li da to kažem?) kad mi je stigla vijest o njenoj smrti, dočekao sam je kao jedno oslobođenje. Između dva ljudska stvora povezana krivicom ona raste i radi dok su god oni živi, i sama živa stvar. Tek smrću krvnika ili žrtve ona je završena, zapečaćena. Zauvijek fiksirana. Govorio mi je znanac koji je kao dijete u igri izbio oko djevojčici iz svog dvorišta: “Svaki susret s njom nanosio mi je tako nepodnosivu patnju da sam joj želio smrt. Drugog izbavljenja nisam vidio. Ne isključujem da bih je, u podesnoj prilici, bio mogao ubiti. Jedna vrsta samoobrane. Jedna od nebrojenih neispitanih vrsta čovjekove samoobrane.”

         Ima nešto u ljudskom redu stvari, neki nagon ili neka fatalnost, što nas goni da u našim krivicama idemo dokraja.

…

         Još jedno proljeće!

         S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća. To su godovi duše. Svako je od njih jedno mitarenje: iz njega klisne biće u novom perju i uzlijeće k suncu sa cijukom novim. Čovjek vjeruje da je njegovo djetinjstvo, zaglušeno čitavim docnijim životom, zauvijek pokopano. A ono se negdje pod starost odjednom opet javi i snažno provali na sunce. Čovjek vjeruje da je proljeće, to djetinjstvo zraka, za nj zauvijek umrlo, a ono se, s novim strujanjem sokova pod zimskom otvrdlom korom, ponovo razbudi i glasa.

         I, popuštajući navici koju sam dobio za dugih mjeseci samoće među zidovima bolnice, zapodijevam unutrašnja obračunavanja. Suočavam se sa samim sobom. Sravnjujem moj život sa životom drugih ljudi i nastojim da se nekako tješim. Ma koliko neosmišljen, ma koliko uzaludan, opet mi se čini da nije bio siromašniji od života drugih.

         U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obašao čitav svoj krug.

         Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene šume moja minula proljeća. Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom - i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.

         Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom - sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.

         Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega? Ne znam.

          Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom - i preplavljenost - suncem.

Photo by Olya /Voloshka on Unsplash