Faruk Šehić, KNJIGA O UNI
(Teško je odabrati ulomak ovog romana kad ti je svaki najdraži i najbolje napisan.)
…
Hipnotizer zakorači na scenu sa turbanom sa kojeg sikte iskulirane zmijice, u tom trenutku magla se diže do mojih koljena. Iza njegovih leđa kršio je sve pred sobom vjetar nad smrznutom pustarom, dopirući iz vertikalno naslaganih zvučnika. A meni se pričinjavala rika električnih plišanih slonića koju sam zapamtio sa ulica glavnog grada, gdje su ih džabalebaroši prodavali užurbanom svijetu. Naše vrijeme je nestalo, prošlo mi je kroz glavu dok mi je pogled sa stropa dvorane pao na oguljena slova, na zidu iznad pozornice, kojima su bile ispisane svete parole o Titu, narodu, partiji i svima obećanoj vječnosti. Pošto nisam imao nijednu predratnu fotografiju kako sam uopšte drukčije i mogao razmišljati o svojoj prošlosti nego kao o nečemu čega nema. Zatvorio sam oči i sa unutrašnje strane kapaka pustio sebi odlični crno-bijeli videospot Wonderful Life grupe Black. I ovaj spot ću priložiti kao posljednji dokaz da je moj intimni svijet iz prošlosti ipak postojao, bez obzira što sam i sâm nekad pomišljao na to kako sam izmislio svoje sjećanje.
Zvuci vjetra su se polako udaljavali prigušeni krckanjem gramofonske ploče, koja je hipnotički ponavljala jedan te isti zvuk. Na nekom sam maštovitom isljeđivanju.
No need to run and hide
it’s wonderful, wonderful life...
Svaki put kada bi on izrekao broj, ja bih tsunamije misli organizovao u smislene cjeline, i njih pretvarao u ispovjedne rečenice. Imao sam ja svoju vjernu publiku kojoj sam mogao satima pričati o svemu i svačemu, ali ovo je bilo drukčije iskustvo. Ja sam poput sklopke na instrumentu za odgonetanje ljudskih života, samo me treba pritisnuti, ja sam instrument durbinske prirode, okular, tubus i povećalo, ukršten s dugovratom orhidejom. I kroz njenu trubu ću izbacivati priče.
Izbor muzike je bio neobičan, jer se za indukciju u hipnozu uglavnom koristi opuštajuća zvučna podloga. Bjelobradi fakir je stajao u svjetlosnom krugu reflektora na podijumu, uspravan poput svijeće. Oči su mu sive i ledene, lice nejasno kao blato. Završavajući odbrojavanje, na slomljenom našem jeziku, mi je rekao:
“Sada ćeš se vratiti u konkretna prošlosti, čajldhud, O.K., glava je bistra i hladna.”
“Koliko ti je tebe godina?”
“Trinaest”, odgovaram.
“Jeste li siguran?”
“Jesam, imam trinaest godina i upravo sam krenuo u ribolov. Gumene čizme su mi na nogama, u ruci štap, na ramenu ribarska torba. Šaševi mirišu na riblju sluz. Riba ima toliko pa ne možeš oči nahraniti baš tako lako, taj osjećaj je uporediv sa bogatašem koji miluje svoje zlato, nikad mu dosta. Provjeravam vaser-kuglu koja mora biti do pola napunjena vodom, a umjetne mušice mažem mašću da se održe na površini vode. Zabacujem skroz prema drugoj obali, vaser-kugla pada na mekanu pješčanu zemlju prekrivenu vodenom travom. To izgleda kao da sam spustio plovak na zeleni jastuk. Lagano navlačim sitom vaser-kuglu u vodu, jer, metar-dva nizvodno stoji jedna pastrmka mjerašica, od nekih tridesetak centimetara, a mjera je 24 cm. Predosjećam da će ova borba trajati dugo. Vrhom štapa razvlačim situ na koju su navezane mušice, i zadnju mušicu koja je namijenjena za pastrmke naštimavam da prođe iznad čeljusti velike ribe. Gledam u mušicu i ne dišem, riba se diže munjevito prema površini, promaši mušicu praveći klobuk na vodi, ja istovremeno revolveraški trgnem štap čiji rukohvat je blizu desnog kuka, i vodeni plovak sa mušicama doleti skroz u travu ispod mojih nogu. Toliko je to brzo da sam samo vidio njen bijeli trbuh dok je ustima pokušavala uhvatiti muhu. Treba se smiriti, i ponovo zabaciti na zeleni jastuk, i opet sve ispočetka. Uzbuđen sam tako da i ne primjećujem ljude na vrhu obale kako kibicuju mene i ribu...”
Umjetna magla me guta mravljom brzinom. Tonuo sam kroz vrijeme kao kroz podatni treset. Propadajući kroz iskričavo crnilo i ružičastu svjetlost mulja, ispod nogu nazirao sam kako kuće rastu iz zemlje, sve dok se iz dimnjaka ne izvije spirala, signal da će život uspjeti pustiti korijenje na rijeci Uni. Stabla u gradskom parku su tanka u struku, a grad je nov novcat. Ne znam ko se više približivao kome, ja gradu ili on meni, ali gdje god sam se okrenuo tu je bio grad, nadohvat ruke. Mogao sam mijenjati godine i decenije kako sam želio. Ugledao sam majkinu kuću, i znao sam da se tu moram zaustaviti.
Odatle počinje putovanje i tu će ono biti zaokruženo, jer se ovo putovanje nikad ne završava. Magla me obukla od nogu do vrata zaustavivši se u visini rol kragne. Reći ću sve, čak i ono što me fakir i ne bude pitao.
…
Nešto bi zasjalo u zraku, svečano eksplodiralo, prirodni cirkus bi najavio polen u cvjetovima, trijumf zelenila u gradskom parku. Neizlječiva proljetna sjeta zaposjedala je svaku misao, svaki busen trave, narušavajući red vožnje letećih insekata, što su se sudarali u zračnim avenijama, pijanstvo u zemlji i zraku iz kojeg će se roditi nešto veličanstveno. Proljeće je to čudo koje dolazi, koje se ostvaruje kao vatromet na nebu. Kada će stas svake djevojčice, zrele žene biti hormonski magnetičan. A mali Krakatau u gaćama težiće erupciji.
Uštinuo bih se da potvrdim vlastitu smrtnost, jer smo napravljeni po imidžu gospodina boga, pa sam za trenutak pomislio kako postajem bestjelesan od miline.
Proljeće je taj karneval koji će čitav svijet dovesti na ivicu lakrdije. Tako bi siva ledina začas postala zeleni atlantik trave kojim je bilo moguće zaploviti, samo da smo imali snage smanjiti se na veličinu mrava i veselog skakavca. A to je bilo jako teško u svijetu kojim su vladali odrasli, pokušavajući nas na sve načine učiniti sličnima sebi, namrgođenim brkatim ljudima, što su obavljali važne poslove za opstanak naše velike i snažne države. Ali ja nisam želio biti brkat, nije mi se naprečac odrastalo. Vjerovao sam u crvenu boju svoje pionirske marame.
Kao u krv svih zemaljskih proletera… (ulomak)
Buybook, Sarajevo, 2011.
Rijeka Una (preuzeto sa una-aqua.com, autor nije naveden)