Kruno Čudina, BDJENJE (ulomak)

Dođi sa mnom, znam put, krećimo se njime, kratak je i kućni, sposobni smo ga prelaziti žmireći, već smo to činili jednom noćas, hodali pored zdravih, sjajnih očiju. Na trenutak sam začuo nekakvu glazbu, radio, tiha, jedva, kao da i nisam, nestvarno je zazvučala zbog svoje tihosti. I previše sam čuo, ako sam dobro čuo, skoro me zavela, trbušna, snena, zar i takve puštaju na radiju? Maknuti je iz glave, zaboraviti, hodati. Primam tatu pod ruku, nije iznenađen, ne reagira ni na koji način. Je li još uvijek bistar, pričljiv? Neće sada pričati, možda kada opet sjednemo za stol. Popit ću jogurt onda, za želudac, mliječno. Šteta za pričanje, no s time se treba pomiriti, nismo mogli ostati sjediti, nadati se najboljem. Gasimo svjetlo u hodniku, nije potrebno da gori cijelu noć, gori u kuhinji. Vrata od soba su pritvorena, tako smo ih ostavili, svaki svoja. Ali sve su to naša vrata, ovo je naš dom, makar bio podijeljen tankim zidovima. Ovo je i mamin dom, makar ona trenutno ne živjela ovdje, i dom od Sitnog koji ne živi ovdje, nikad nije, ovo je dom svih onih koji su ikad bdjeli u njemu, iz kojih već razloga, da bi ostali budni više, popušiti više, izgovorili više, da bi ih boljelo jače, da bi dočekali da uzbuna, koje već vrste, prestane, da im kod kuće tati alkohola iz krvi nestane, da bi plakali ne imajući pravog razloga za plač, smijali se iskreno ili namješteno, općili sami ili s nekim, na ovaj ili onaj način, ovo je dom. Njihovi uzdasi su u tankim zidovima, njihov smijeh i plač, njihovi krikovi, njihova koža je dodirivala zidove i podove, prsti ponekad dosegnuli i do stropa, sav dim koji su uporno ispuhivali iz sebe promijenio je boje ovog prostora, sva tekućina koju su prolili natopila ga je vlagom, gorčinom više negoli slatkoćom, jer gorka su bila mnoga od svih tih pića. Koraci. Koračamo tata i ja, ostavljamo tragove na podu, možda nevidljive oku, ali tamo su dolje, moraju biti, osjećam kako moja stopala u čarapama dotiču podlogu, pod je nešto topliji, čarape su se osušile, sigurno barem mucice, končići s čarapa ostavljaju tragove; tati nisu potrebni takvi materijalni dokazi prisutnosti, on sam je pod kojim hodamo, trag na njemu, neizbrisiv, to je vrijeme učinilo, broj prolazaka. Nije lako hodati i držati se za tatu, nešto je uznemirujuće dirljivo u tome, valjda zbog ove noći, situacije koja je uobličuje, obilježava, a i na taj način, dodirujući ga, držeći, osjećam živost tog tijela ma koliko ona umorna bila, ma koliko tijelo pokvareno bilo. Neću još dugo tako moći biti u dodiru s njim, intiman, poput suborca s kojim dijeli sudbinu, kojeg za nekoliko sati očekuje isto; možda moja sudbina i jest jednaka njegovoj, no vrijeme, ovo standardno, odmiče je od njegove. Izvlačim ruku, nije se obazreo previše na to, ne govorim ništa, idem u svoju sobu, on nastavlja prema kraju hodnika, vidim ga kako zaokreće, kreće prema kuhinji, prema sudoperu. Samo tako, Branko, samo tako, samo ti hodaj! Pazi da ti ne popusti koncentracija pa da umjesto u hodnik zakoračiš u rub zida, ili zakačiš nogom stolicu, padneš, slomiš kost; treba čuvati kosti, one su najdugovječnije, ako ne ostavimo kakve druge tragove o našem postojanju, iza nas barem će kosti ležati tu negdje.

Bdjenje Krune Čudine. Opora, ali i nježna priča o odnosu oca i sina. (Aora, Zagreb 2008., urednica Barbara Matejčić)

Ante Katić, Magla u Zagrebu