UMJETNIČKA SLOBODA I PISMO PRAVOBRANITELJA JEDNOJ DOMAĆOJ KNJIŽARI

Definirati pojam umjetničke slobode prije svega traži definiciju umjetnosti i već na toj prvoj stepenici upadamo u zamku jer definicija umjetnosti nije moguća bez instrumenata koji imaju moć ukinuti umjetničku slobodu. Krug se čini zatvoren pa je određivanje što umjetnost jest, a što nije, a posljedično dokle sežu umjetničke slobode, prepušteno pojedinoj državi odnosno institucijama. Naravno, to na nekoj razini dokida umjetničku slobodu i stavlja upitnik na demokratičnost društva. S druge strane, rasprava o rubovima umjetničke slobode potvrđuje demokratičnost. U vremenu jačanja desnih ili krajnje desnih političkih opcija, sloboda stvaranja je potrebnija no ikad. Umjetnici su prvi koji trpe cenzuru ako njihovo stvaralaštvo nije u skladu s politikom partije na vlasti i što se više odmiče od mainstreama to je podložnije kritici ili zabrani.

U dokumentima koji se tiču umjetničke slobode mnogo je govora o pravu umjetnika na slobodno izražavanje, a nimalo o obavezama ili ograničenjima možda i zato što doticanje granica umjetniče slobode upitnik stavlja na sam pojam - je li to nešto umjetnost ili ne.

Izvori koje sam pronašla uglavnom se bave pitanjima rasizma i fašizma, nigdje nisam susrela pitanje slobode vrijeđanja i ponižavanja ugroženih skupina koje se same ne mogu braniti.

Složni smo i vrlo glasni kad govorimo o pravima djece na zaštitu od pedofila. Dobro je što je tako, djeca su ona koja se ne mogu braniti, to za njih moramo, i želimo, činiti. Vjerujem da bi književni tekst koji potiče pedofiliju ili kakvo drugo uznemiravanje i ugrožavanje djece bio zabranjen neovisno o kvaliteti, ako bismo smo takvo što uopće nazvali umjetnošću. Tu negdje leži granica između onoga što umjetnička sloboda jest, a što ne bi trebala biti – bilo kakav uradak, književni ili drugi, koji ugrožava one koji se ne mogu braniti, trebalo bi ignorirati ili na njega udariti mrski žig cenzure. Ne osjećam se dobro što ovo pišem, ali umjetnost treba biti na dobroj strani svijeta.

U kakofoniji mišljenja, stavova i definicija bilo bi najbolje krenuti od pojedinačnih slučajeva, a mi svoj slučaj imamo.

U jednoj je pulskoj knjižari (ne spominjem ni ime autora ni zbirke, a ni knjižare jer mi nije namjera promovirati ih), 25. siječnja ove godine, promovirana zbirka pjesama koja sadrži sljedeći stih: „jebao bi malu midget al da ima down sindrom facu“. Zbirku nisam vidjela pa je važno reći da stihovi, istrgnuti iz konteksta, ni po čemu ne predstavljaju umjetnost, ali su umjetnošću proglašeni. Ipak, neovisno o kontekstu, mislim da naprosto ne bi trebali postojati, nigdje. Onaj tko je odlučio promovirati zbirku sigurno(?) to ne bi učinio da je u pitanju poticanje pedofilije pa se treba upitati je li problem u neosjetljivosti, u zastupanju slobode samoproglašene umjetnosti ili nemaru.

Reagirao je Pravobranitelj za osobe s invaliditetom, a u dokumentu, poslanom mailom 7. veljače, piše:

Poštovani,

Pravobranitelju za osobe s invaliditetom skrenuta je pozornost na stih u zbirci poezije xxxxxxxxxxxx koji glasi: „jebao bi malu Midget al da ima down sindrom facu”. Budući da je promocija zbirke održana u vašem prostoru te se navodi da je zbirka dostupna u vašoj knjižari, upozoravamo vas na diskriminatorni govor sadržan u tim stihovima te preporučujemo da predmetnu zbirku povučete iz daljnje distribucije.

Ne ulazeći u umjetničku vrijednost literarnog uratka autora navedenog stiha i uvažavajući pravo na slobodu govora i umjetničkog izražavanja, upozoravamo da ni te slobode nisu apsolutne i prestaju onda kad vrijeđaju dostojanstvo drugih osoba, dehumaniziraju ih i ponižavaju. U navedenom stihu se višestruko ponavlja uvredljiv i ponižavajući prikaz žene s invaliditetom koja nije ni osoba nego se označava omalovažavajućim izrazom mala. Pogrdni engleski naziv za osobu niskog rasta postaje osobno ime ženske osobe s invaliditetom dok se njezino lice pretvara u facu čime se žena s invaliditetom dehumanizira i postaje objekt jednostranog spolnog čina pri čemu se obilježja povezana s njezinim invaliditetom apostrofiraju kao atributi koji raspiruju seksualnu požudu.

Implicira se i seksualni čin motiviran nemoći osobe s invaliditetom u kojem je ona objekt sveden na svoja razlikovna obilježja Čime se vrijeđa ljudsko dostojanstvo osoba niska rasta i osoba sa sindromom Down.

S obzirom na povijest nasilja prema osobama s invaliditetom, posebno seksualnog nasilja prema osobama s intelektualnim teškoćama pa i sindromom Down, njihovo obezvrjeđivanje kao i razinu neprihvaćanja, predrasuda, poruge i diskriminacije kojoj su i dalje izložene, takav govor o njima izaziva još veću zabrinutost i nameće nužnost da se i kao autor i publika, ali i cjelokupno društvo zapitamo koje smo to štetne predrasude i stereotipe usvojili te osvijestimo kako njihovim širenjem i sami doprinosimo diskriminaciji osoba s invaliditetom te stvaranju neprijateljskog, ponižavajućeg i uvredljivog okruženja za njih.

Upozoravamo da ovakav govor o ženama sa sindromom Down može predstavljati uznemiravanje kao oblik diskriminacije kako ga definira Čl. 3., stav. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, 85/08, 112/12): Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Javni kulturni prostor glavnog kulturnog središta Istre ne bi se trebao koristiti za poticanje uvredljivih sadržaja i ponižavajućeg odnosa prema ženama s invaliditetom stavljajući ih u konkretnom slučaju u poziciju nemoćnog seksualnog objekta.

S obzirom na izneseno preporučujemo da se zbirka povuče iz javne upotrebe. Ujedno vas molimo da nas sukladno čl. 9. i 10. Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom (Narodne novine, broj 107/07) izvijestite o poduzetome povodom ovog upozorenja.

Znamo da je upozorenje primljeno, ali reakcija je izostala – knjižara se nije javno ispričala osobama s invaliditetom, a mogla je, trebala, iako nije morala. Ne znam je li zbirka povučena iz prodaje i je li o svemu obaviješten Pravobranitelj, ali na internet stranici knjižare na više mjesta stoji najava spomenutog događaja, a na Facebook stranici je vidljiva velika galerija s predstavljanja kao i popratni tekst.  Uz zahvalu na velikom odazivu piše i ovo:

„Ako pišeš, piši tako da te čitatelj, ako te upozna, prepozna. Riječi su to xxxxxx (urednika) u predgovoru zbirke a mi možemo samo reći da smo zaista upoznali xxxxxx i njegov šaren i osebujan svijet!“

Dakle, moglo bi se zaključiti da nisu učinili ništa. Zašto?

Šaren i osebujan svijet čovjeka koji je nešto pogrešno shvatio ili je njemu normalno spolno općiti s invalidnom osobom koja je na intelektualnoj razini malog djeteta. Pula je mala sredina pa se domaćima svašta oprašta iz kojekakvih razloga. Nema mnogo događanja pa je objava ove zbirke popraćena u brojnim lokalnim medijima. Tako je autor imao priliku taj svoj šaren i osebujan svijet (zvuči kao najava slikovnice za predškolce) predstaviti i kroz intervjue. U jednom kaže:

(očekujem) Linč u najmanju ruku. Šalim se. Možda. Vidjet ćemo. Nadam se da će publika prepoznati humor i da to sve dolazi iz jedne pozitivne sfere. Zajebancija s momentima ozbiljnosti. Ako ne, isto okej. Jebiga. Ima dosta mene u tim pjesmama, šta kroz art, kroz ljubav i prijateljstva, sve do promišljanja života i smrti a dosta toga i kroz pornjavu iliti intimu... Realno, čitajući ovu zbirku čitate mene, upoznajete me. Za one koji me znaju od prije i znaju moj rad, ovo im je potpuno logičan korak i nikakvo iznenađenje, a oni koji će me tek upoznati ili će me častiti pivom ili gađati bocom. Sve je to okej.

Pozitivna sfera, pornjava jednako intima, čitamo njega. Šteta boce.

Ništa tu nije okej.

 Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja