„Sretno zvoni zvjezdolomni kucaj čaše“ – roman domaćeg autora iz kojeg se može mnogo naučiti o pisanju

Polaznici svih početnih radionica Kreativnog pisanja za prvu lektiru trebaju pročitati najmanje trideset stranica prve knjige Aleksandrijskog kvarteta Lawrencea Durrella, Justine. Lekcija je to o stvaranju ugođaja, ali i učenje čitanja književnog teksta. Bez žurbe i s pažnjom, bez preskakanja rečenica, bez pokušaja da se pronađe fabula, bez truda da se pohvataju likovi i radnja, pa ipak nakon čitanja prevladava dojam da je, osim spomenutih likova koji će tek dobiti svoje mjesto, nedvojbeno glavni lik grad - Aleksandrija.

Prije nekoliko sam dana na dar dobila knjigu koja mi je promaknula, kao što tako najčešće biva kod uistinu dobrih djela u ovoj našoj maloj zemlji, i po obimu i po kvaliteti, sićušne književnosti. Veseli me što vam mogu prenijeti vijest, a vjerujem da su rijetki od vas to znali, da i mi imamo svoju aleksandrijsku priču i naš Zagreb kao lik.

„Povjetarac donese miris oprana rublja, s njime nadođe svježina. U tišini jasno se čuje škripa koraka po drvenim stepenicama susjedne kuće i hod muškarca koji iza sebe ostavlja prazan dom. Mačak u travi lovi sjene. Bliži se kraj noći. Krila ptice zalepršaju na oluku kuće. Ljudi rano počinju izvoditi pse u šetnje. Nedostaje ruka na čelu. Drijemež tiho prerasta u neki vid malaksale paralize uma. Nestaju zvukovi.“ … „Izmaglica sutona u predvečerje navješćuje da će noć opet izdati javu. Nad gradom je oblačna zavjesa. Melankolija lakoćom navlači crnu pregaču nemira. S tminom započe kiša. Nebo se mijenja u varljivu panoramu. Vlaga je uzdigla sparinu. Večer u pokornosti vremenu ne treba noćas druga ogrešenja.“

„Bivši čovjek“ - Zapisi o smrtovanju (roman u fragmentu), Marijana Grakalića, nije od onih koje čitamo, klišejom rečeno, u dahu. Sladokusci rečenice čitaju ga polako jer se iz riječi u riječ produbljuje smisao i proširuje vidokrug. Marijan se igra našom predodžbom, nadodaje sadržaj i tako nam priređuje kontinuirano iznenađenje. Zagreb je tu sa svim svojim facetama, sjajnim i mračnim, hrapavim i uglačanim, pa ga ne morate poznavati da biste ga osjetili.

„Pada kiša. Prvi mrak hvata se za tijelo i stvari uokolo. Zvuk zvona s katedrale uplaši ptice miješajući se iznad krovova s umjetnim svjetlima grada i sjenama oblaka. Posustaje užurbanost ulice. Umorni plavi tramvaji vuku se naizgled još sporije nego prije.

U odsjajima raste predvečerje potvrđujući kako se lakše zaljubiti u toplu tamu nadolazeće noći nego čekati nepoznatu zoru. Ulice same po sebi neće priznati svoju glad i žeđ. Ne žude za time da se hvale ispod neizvjesne etikete noći kada zavode slobodom koja se osjeti čim se izađe iz kuće i srce zadrhti uzbuđenjem u polutami grada.

Crveno žari upaljena cigareta dok se plavičasti dim gubi u vlazi i uzduhu nestalan kao i žamor prolaznika. Po jednom pučkom vjerovanju propuštene prilike uzrokuju očnu mrenu.

Voda lakoćom ispire prašinu praznih iličkih pločnika. dok se kroz izlog nekog restorana nazire svečana zdravica za večerom. Sretno zvoni zvjezdolomni kucaj čaše. Oko trepti u titraju svjetla svijeća i sjaju kristala. Zdravica posjeduje tajnu koja se tiče izmjene često precijenjene sudbine. Mladić u službenom odijelu uzvanicima ponovo toči vino. Na licu mu se nehotice pojavi zao osmijeh a onda odmah nestane ne razbijajući privid svečanosti.

Pod neodređenom međom noći nakratko zapuše blagi vjetar. Stvara lepršavi dojam kako cijeli grad bezbrižno diše pomiren s nehotičnim opuštanjem na ravnodušnoj kiši u kasno proljeće. Pitanje je što je pravi zavijutak radosti? Struganje naravi po asfaltu grada previše često odjekuje statistikama promjenjive nervoze srasle u nedoumicama, za koje se ponekad odgovori traže i u drugoj, ne samo ovozemaljskoj prirodi.

Corneluis Agrippa von Nettesheim tumačio je kako demoni opsjedaju melankolike jer im je njihova krv poslastica iako i jedni i drugi ovise o svjetlu božje providnosti u svijetu u kojem ništa nije slučajno. Miris starih dvorišta u donjem dijelu Ilice ustuknuo je pred onima benzina, automobila i vlage. Bljeska se plavo svjetlo televizora kroz mračne prozore s čipkastim, nekada bijelim zavjesama, lomeći sitne kapi što udaraju u asfalt. Treperi nevidljivo kolebanje između zadovoljstva i bojazni u toj gotovo ravnoj crti ulice, kojom se iz periferije stiže ravno do središta naglašavajući prirodu arterijska nemira i njegova toka koji snažno podređuje primisli.

Odjednom stane povjetarac pa nestane svježina i naraste sparina.

Zašušte svilene čarape žene, u noći zvukom besramne uspavanke, koja prije sna priziva žudnju na zgužvani krevet i maštu obasjanu oštrom trakom svjetla noćne sijalice.

Prija gorka kava i lagana muzika utihnule i slabo osvijetljene kavane pokraj drvoreda koji drijemežom zelenila smiruje nespokojni dan. Besposleni bi se grijeh sada rado pretvorio u slijepu točku utočišta protiv općih zakona nestajanja.

Pojavi se oštar jecaj sirene, pa onda nestane. Stigao je tramvaj. Uz željezničku prugu na Trešnjevci ljubomorna tama još je gušća nego u drugim ulicama.

Večeras se kroz mrak predgrađa stidljivo nazire nada kako bi se konačno ipak nekako moglo izgubiti u ovom gradu i njegovim značenjima, u trenucima koji su postali samostalni i nevezani za kolotečinu.

U kući vrijeme se skupilo pod sjenama stubišta sa čijih zidova promatraju lica s fotografija davno nestalih ljudi. Uspomene će ustrajati onkraj zaborava sve dok mu i sami ne budemo pripali.

Na tren prije sna odrvenjeli jezik nemoćan je dotaknuti pravu vezu s mislima i vidom. U nijemom snu sve je poznato, njegov miris udomljuju sve, pa i one nezapažene napore zbog kojih se tijelu učini kako više nema težinu i da je uzletjelo.

Vrt jutrom svijetli u rosi. Ulicom prođe kamion nestane iza zavoja. Cvijeće u glinenim teglama pruža iluziju umirujuće bezbrižnosti.

Uz kavu i cigaretu nerazgovjetno odzvoni zvuk zvona ostavljen u prošlom vremenu, povezan s prizorom kuće okružene čempresima i uzdignutom na mjestu s kojega pogled lako prati rijeku, njenu dugu obalu zavijenu snijegom koji još pada u tom davnom, nestalom zimskom sumraku.

Ikone viđene u snu možda također podliježu zaključku iz rasprave što su je vodili Konstantin Filozof i patrijarh Ivan VII Gramatik Janis, zapisane u "Panonskom žitiju“. U njoj je Konstantin pobijedio rekavši kako svete slike ne prikazuju samo pojavni oblik već upućuju na bitno, na lik pravog uzora.“

Lik, koji je čovjek, kormilari krvlju grada bez sumnje u pripadnost, on je besprijekornom mimikrijom na mjestu na kojemu treba biti - ravnodušan i melodičan, povrijeđen i lijep, sanjiv i krhak, čeznutljiv i tih. Živi ili smrtuje s punom sviješću o prolaznosti i roku trajanja pa možda zato uvišestručuje funkcije osjetila kako bi bivao sveobuhvatnije. Kada bismo mogli usvojiti tu vještinu znatno bismo se udaljili od neminovne smrti bez da je izbjegavamo kao tabu. Smrtovati znači živjeti i više i jače.

„Ljubav zasigurno ne određuje samo misli, ona je čitav svijet.“

“Razum također hini usijanje kako bi se pregorjela napetost i opravdala misaona lijenost.“

„Plemenito razočaranje ne postoji.“

Rado bih izdvojila još mnoštvo citata, ali izbor uopće nije jednostavan, jedna rečenica povlači drugu pa ne znaš gdje bi se zaustavio. Ovaj je roman bombonijera kreirana od majstora i rijetka su nepca koja će razaznati sve slojeve njegova okusa. Dajte si priliku, barem naslutite kako se to radi i bit ćete nagrađeni, a onda ga pročitajte iznova. Uslast!

Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja

(Roman „Bivši čovjek“ je objavljen u Nakladi Semafora, u Zagrebu 2015. godine, urednica je Silvija Šesto)

Baharak Ghorbani, Walls that Speak – Zagreb Street Murals (Great Let's Go)