POGLUPIŠE NAM DJECA

„Tako je prosječna ocjena na maturi iz Hrvatskog jezika ove godine 2,8, dok je prošle bila nešto ‘čvršća’ trojka, 3,1. Podsjetimo, naša analiza pokazala je da je u posljednjih sedam godina upravo sada najviše maturanata palo Hrvatski. Uz to posljednjih par godina raste broj nula na eseju iz Hrvatskoga.“(srednja.hr)

„Maturu iz Hrvatskog u cijelosti je ove godine palo 22,4 posto maturanata. Podsjetimo, od lani se ona piše na jedinstvenoj razini, a dio ispita je i sažetak. Ravnatelj NCVVO-a Vinko Filipović kazao je da bi se razlog mogao pronaći u novim tehnologijama i time što učenici sve manje čitaju. Filipović je naglasio, s obzirom na to kakvi su rezultati bili proteklih godina, da povećanje lektirnih djela s četiri na osam nije razlog ovakvih rezultata. Hrvatski je lani palo dvostruko manje maturanata, njih 10,6  posto. Ranijih godina taj je broj bio još manji, 2022. 11,8 posto, 2021. 12,2 posto. Najbliži postotak ovogodišnjem je u školskoj godini 2018./19. kada je Hrvatski palo 17,6 posto maturanata.“ (srednja.hr)

„Od lani je na maturu iz Hrvatskog vraćen i minimalni prag na eseju. Naime, kako bi maturant položio cijelu maturu iz Hrvatskog, mora dobiti barem dvojku na eseju. Iako je prošle godine trend ukazivao na dobro stanje, ove godine situacija je drugačija. Lani je nulu iz Hrvatskog na maturi dobilo 7,3 posto maturanata, a ove godine njih 17,6 posto. U 2021. i 2022. godini, kada esej nije bio uvjet za prolaz, nulu na eseju dobilo je 14, odnosno 10,1 posto učenika.“ (srednja.hr)

„Učenicima je najviše problema zadavao ispit iz Hrvatskog jezika, a posebno esej iz tog predmeta. Ispod granice prolaznosti samo na eseju su 4924 učenika (18,2%), dok je prošle godine taj dio palo njih 1688. Ispod granice prolaznosti samo na testu i sažetku bila su 564 učenika (2,1%), a na obama dijelovima 381 učenik (1,4%). Što se tiče eseja, učenici su padali zbog različitih razloga. Čak 1523 pristupnika nije napisalo dovoljno riječi, a prazan list za esej ove je godine predalo dvostruko više nego prošle godine, njih 1163. Zbog "ostalih" stvari esej nije položilo 2619 pristupnika.“ (večernji.hr)

Ovih je osam djela trebalo pročitati za polaganje državne mature 2024. godine:

Albert Camus – Stranac
Fjodor Mihajlovič Dostojevski – Zločin i kazna
Franz Kafka –Preobražaj
Ranko Marinković – Kiklop  
Antun Gustav Matoš – izbor iz novela (Cvijet sa raskršća, Camao, Kip domovine leta 188*)
William Shakespeare – Hamlet
August Šenoa – Prijan Lovro
Tin Ujević – izbor iz poezije

Gimnazijalac si i posao ti je pripremiti se za polaganje državne mature. Prvi je korak, ako već nisi, pročitati zadanu literaturu koja se sastoji od svega osam knjiga, a po njih čak i ne moraš u knjižnicu, dostupne su online. Međutim, tu nećeš pronaći samo ta djela. Nakladnik se potrudio ostaviti ti upute za čitanje i razumijevanje iz kojih je jasno zašto je upravo to djelo uvršteno u lektiru. Na primjeru romana „Zločin i kazna“, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, možete vidjeti kako to izgleda:

Najprije te pripreme na čitanje kratkim informacijama o tome tko piše i na što treba obratiti pažnju. Onda slijedi roman, a nakon njega objašnjenje što si pročitao. „Metodički instrumentarij“ Diane Zalar postavlja intrigantna pitanja o pravu na zločin, o suosjećanju sa zločincem, o karakteru policijskog istražitelja… Sve su to pitanja primjenjiva i na sadašnjost i aktualna događanja u suvremenom društvu. Roman je lako povezati sa slučajevima iz crnih kronika portala ili tiskovina pa se to učenicima i sugerira. Nadalje, izdvojene su i neke tzv. mudre misli koje bi učenike trebale potaknuti na razmišljanje. Sve je servirano, dobro obrađeno, pristupačno i lako. U čemu je onda problem? Kod ovog konkretnog djela vjerojatno u sad već arhaičnom jeziku kojim je roman preveo Iso Velikanović. Osim toga, zarezi razlamaju tekst gdje treba i ne treba pa je poprilično naporno čitati, kao da povremeno imaš napade štucavice.

„Raskoljnjikov iziđe sav zbunjen. Zbunjenost mu je sve rasla te rasla. Kad je silazio niz stube, nekoliko se puta čak zaustavio, kao da ga je nešto iznenada zaprepastilo. A naposljetku, već na ulici, uzvikne: „Oh, Bože, kako je sve to odurno! Ta zar ja, zar ja... ne, to je besmislica, gadarija! - priklopi on odrešito. - I kako mi je takva strahota mogla i pasti na pamet? Evo, za kakvu je prljavštinu prikladno moje srce! Ta to je nadasve prljavo, gnusno, gadno, gadno!... A ja cio mjesec dana..." Ali nije mogao ni riječima, ni usklicima da iskaže svoju uzbuđenost. Čuvstvo beskrajne odvratnosti, što ga je započelo gušiti i stezati mu srce još onda, kad je išao k starici, toliko je sada ojačalo i tako mu se jasno predočilo, da nije znao, kamo bi se djeo od jada. Teturao je po pločniku, kao da je pijan, nije primjećivao prolaznike i sudarao se s njima, a snašao se istom u drugoj ulici. Ogleda se i opazi, da stoji pred krčmom, u koju se ulazi s pločnika niz stube, u podrum. Baš taj čas su izlazila  na  vrata  dva  pijanca  i,  jedan  drugoga  podupirući  i  psujući, penjala se na ulicu. Raskoljnjikov bez duga premišljanja siđe odmah dolje. Nikada nije dosad ulazio u krčme, no sada mu se vrtjelo u glavi, a žeđa ga je palila i morila. Prohtjelo mu se, da se napije hladna piva, tim više, što je nenadanu svoju slabost pripisivao i tomu, što je bio gladan. Sjedne u mračan i prljav ugao za ljepljiv stolić, naruči pivo i pomamno  iskapi  prvu  čašu.  Odmah  mu  odlane  i  misli  mu  se razvedre. "Sve je to besmislica", reče on, nadajući se, "ta čemu sam se ja i zbunio! To je samo tjelesno neraspoloženje. Samo jedna čaša piva, komadić  dvopeka,  -  i  za  čas  ti  se  okrijepio  um,  razvedrila  misao, učvrstile  nakane!  Pi,  kako  je  sve  to  sićušno  i..."  Ali  unatoč  tomu prezirnom  otpljuvavanju  gledao  je  već  veselo,  kao  da  je  iznenada zbacio neko užasno breme, te prijaznim pogledom ogleda prisutne. No  i  u  taj  je  čas  nejasno  slutio,  da  je  sva  ta  sklonost  prema  nečem boljem bila također nezdrava.

U taj čas je u krčmi ostalo malo ljudi. Osim ona dva pijanca, koje je sreo na stubama, izašla je za njima odjednom cijela rulja od pet ljudi, s djevojkom  i  s  harmonikom.  Kad  odoše,  nastane  tišina  i  bi  nekako prostrano. Preostadoše: jedan čovjek uz pivo, pripit, ali samo malo, naoko  građanin,  a  i  njegov  drug,  debeo,  golem,  u  sibirci,  sijede brade, pijan pijancat, koji je drijemao na klupi, a pogdjekada, naglo, kao iza sna širio ruke, pucketao prstima i potresao gornjim tijelom, ali nije ustajao s klupe, pjevuckajući kakvugod besmislicu, naprežući se, da se dosjeti stihova, kao na primjer:

„Svu godinu ženu milovao, Svu go-di-nu že-nu mi-lo-vao...“

Ili opet iznenada, kad se probudi:

„Po Pisarskoj ulici on zađe, Staru svoju ljubavnicu nađe...“

Ali  nitko  nije  učestvovao  u  njegovoj  sreći:  šutljivi  drug  njegov promatrao je dapače to praskanje neprijateljski i nepovjerljivo. Bio je tu još jedan čovjek, po izgledu nalik na otpuštena činovnika. Sjedio je odvojeno, kraj svoje čaše, pogdjekada pijuckao i promatrao uokolo. I on kao da je bio u nekom uzbuđenju.

…

Raskoljnjikov  nije  bio  navičan  na  svjetinu,  a  kako  je  već  rečeno, uklanjao  se  je  svakom  društvu,  pogotovo  u  posljednje  vrijeme.  No sada  ga  najedanput  nešto  privuklo  k  ljudima.  Kao  da  se  u  njemu događalo  nešto  novo,  a  u  isti  ga  mah  zaokupila  neka  žudnja  za ljudima.  Za  ovo  mjesec  dana  neprestanoga  jada  svojega  i  mračne uzbuđenosti iznemogao je toliko, te je željan, da makar na čas odahne…

Krčmar je bio u drugoj sobi, ali je često ulazio u glavnu sobu, silazeći u nju odnekuda niz stube, pri čemu su se ponajprvo pomaljale njegove gizdelinske, ulaštene čizme s velikim crvenim suvratcima. Na njemu je bio kaputić i strašno uprljani, crni atlasni prsluk, ovratnika nije imao, a lice mu je bilo premazano uljem, poput željezne brave. Za pregratkom je bio dječak od četrnaest godina, a bio je još jedan mlađi dječak, koji je donosio ono, što se naruči. Stajali su tu izrezani krastavci, crni dvopek i iskalana riba; sve je to jako gadno zaudaralo. Zrak je gušio, muka je bila sjedjeti ovdje, a sve je bilo tako prožeto vinskim zadahom, da ti se čini, kao da se od toga samoga zraka možeš opiti za pet časaka.“

„Metodički instrumentarij“  pred kraj knjige se sastoji od petnaestak zadataka ili tema za razmišljanje, a nekoliko njih je posvećeno Sonji i/ili Dunji, likovima koji su bili tema tzv. eseja.

Nakon toga slijedi tekst pod naslovom „Nauči, to je važno“, koji jasno govori po čemu je to Dostojevski kao autor drugačiji, bolji, genijalniji od drugih. Za sam kraj, ali prije rječnika, je ostavljen tekst pod naslovom „Poticaji za daljnji rad“. Ništa suviše složeno, tek šest zadataka koji sami po sebi sadrže mnoge odgovore i bez daljnjeg rada. Recimo:

Razmislite o ovim rečenicama koje se nalaze u romanu Zločin i kazna, pa pripremite kratak esej vezan uz jednu od njih – ili iznesite u pisanom ili usmenom obliku svoje mišljenje o nekoj od ovih tvrdnji, tako da se sjetite situacije ili događaja iz života koji potvrđuju ili negiraju navedenu misao.

»Pametan je čovjek, ali da se pametno postupi – nije dovoljna samo pamet.«

»Ako sam držao da sam jak, ne smijem se sad ni sramote bo[1]jati.«

»Patnja i bol nedjeljivi su od široke svijesti i duboka srca.«

»Kad se rogovi nabijaju otvoreno, u slobodnu braku, onda oni više ne postoje, nezamislivi su, gube čak svoje ime.«

 »Znaš li ti, Sonja, da nizak strop i tijesna sobica pritišću um i dušu?«

Slažem se s onima koji misle da bi lektira trebala biti zabavna, ali taj bi kriterij trebao biti zadovoljen za osnovnoškolce. Ovdje je ipak riječ o gimnazijalcima koji će za nekoliko mjeseci biti studenti… ili neće, zbog ovog  ispita. Tolkien ne može zamijeniti Dostojevskog, što ne znači da obojicu ne treba čitati.

Roman „Zločin i kazna“ bi opravdanje mogao pronaći u arhaičnom jeziku, ali što je s ostalim djelima?

Mersault, glavni lik romana „Stranac“, Alberta Camusa, je neprilagođeni pojedinac. Tema je to koja sjajno naliježe na suvremena prava i slobode ljudi, hit grupe Film - Neprilagođen, na slučaj otuđenja Branimira Štulića ili japanskih hikikomorija, na prava transrodnih, nebinarnih i svih onih koji nisu većina. Jezik prijevoda je suvremen. U čemu je onda problem? Možda u nedostatku empatije, nemogućnosti uživljavanja, koje krasi nove generacije, pa se postavlja pitanje je li to uopće popravljivo ili bi upravo „Stranac“ bio sjajan poligon za tu vrstu popravka. Lektiru treba prilagoditi djeci, ali ne na njihovu štetu. Ako je u pitanju uistinu nedostatak empatije, onda ni ne treba tražiti djelo koje bi ovaj sjajan roman zamijenilo.

Nije mi namjera analizirati svako od navedenih osam djela, sigurna sam da ne bi bilo teško pronaći razloge i za i protiv, ali činjenica je da na popisu lektire za srednje škole ima zanemarivo malo naslova mlađih od 60 godina. Srećom, vraćeni su Hemingway, Andrić i Selimović, dodani Desnica i Virginia Woolf, Goranova jama i Orwel, Slamnigova poezija i proza….  Nije crno kao što je bilo.

Usput, na popisu nećete pronaći ni Salingera, Durrella, Bariccoa. Murakamija ni Carvera, ali ćete ih pronaći u obaveznoj lektiri Kreativnog pisanja.

Boris Beck, u svojoj kolumni „Slom hrvatskog jezika, onako kako se uči u školi, nazire se već dugo“, za portal narod.hr piše:

…

Pišu si jedino poruke, kratke i isprekidane, s kraticama i pogreškama, u dijalektu i slengu, s engleskim riječima i emotikonima. Naši mladi komuniciraju, o, da, ali na svoj način: brzo, na mah, spontano i konkretno. Kad pišu, nemaju vremenski odmak da razmisle o svemu, ne stignu misao provjeriti na nekom drugom izvoru, čak misao i nemaju nego čisti osjećaj, zbog čega u poruci i ne može biti ništa apstraktno. Njihovih stotinjak slovnih znakova ne poznaje strukturu, nema mjesta za argumentaciju, nema potrebe za poentiranim završetkom, nema potrebe čak ni za početkom – jer njihovi razgovori teku kontinuirano, bez prekida zbog rada, odmora ili spavanja, jednostavno se nastavlja tamo gdje se stalo. Pa kako onda napisati prvu rečenicu kad ih nitko nije uopće naučio da početak postoji?

Samo pisani jezik podliježe pravilima pravopisa, za usmeni ona ne postoje, a kako je i tipkanje poruka vrsta usmenosti, mladi ih jednostavno ne znaju (oni bi napisali: neznaju). Ni standardni jezik im ne treba jer su uronjeni u svoju okolinu, obitelj i prijatelje, a literatura i informativni mediji, gdje bi ga jedino mogli susresti, nisu dio njihova svijeta. Antigona im je jednako mitsko biće kao i Ursula von der Leyen, daleko i neshvatljivo. Raste čovjek izoliran od prošlosti i sadašnjosti, ograničen u svojem dobu i zavičaju. Ne razvija mu se mašta jer je preplavljen nevjerojatnim slikama.

Preko svog mobitela on je ubačen u vrtlog društvenosti, no to je druženje bez društva. On nije dio zajednice jednakih, od koje uzima, ali i kojoj daje, nego je suočen s beskonačnim nizom glasova koji stalno nešto tvrde, i tvrde, i tvrde. Ti glasovi ne razgovaraju, oni samo uvjeravaju, i izluđuju mlade jer nemaju kapaciteta da se bore protiv njih. Nastava hrvatskog jezika i književnosti ušla je u slijepu ulicu jer nudi mladima ono što oko sebe ne vide i ne čuju, a to su tekstovi i obrazložene misli. Otkad pisanje eseja nije obvezno za prolaz, maturanti se bezvoljno odriču pismenosti, a škola nema snage da ih uvjeri da su sposobnosti imaginacije i izražavanja nužne da ne umremo od usamljenosti i tuge.

A da sve to skupa bude još i gore, pojavile su se zvučne knjige kao način konzumiranja književnog djela koji dodatno potiče površnost, ističe nevažnost, ubija imaginaciju jer ona ostaje tamo negdje dok tekst leti zrakom. Verba volant, scripta manent/Riječi lete, pismo ostaje – latinska je poslovica koja tisućama godina mudro govori o važnosti zapisivanja. Reći će netko da je to stvar izbora, da možeš čitati umjesto slušanja. Možeš, naravno, kao što možeš rublje prati ručno, tući maslac, putovati konjskom zapregom. Možda plemenita namjera da se knjiga približi čitatelju (?), od tog će čitatelja napraviti invalida, a autora idiotom što promišlja nad svakom riječi koju će u trenu pojesti daljina.

Dakle, rezultati ispita državne mature uopće nisu tako loši, jer će biti i gori.

Nataša  Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja

Binhai knjižnica, Tianjin, Kina