ZIMSKI INTENZIV - 17. DO 24. VELJAČE 2024.

Prvi zimski Intenziv je upravo završio, a o samom programu rada i uobičajenom dnevnom rasporedu možete čitati u opisu radionica i tekstovima nastalima nakon prethodnih Intenziva, ali ovoga ću puta predstaviti njih – četiri divne žene i odlične spisateljice – i to djelićem njihovih tekstova nastalih prošlog tjedna i onime što su jedne o drugoj napisale.

Cure se rekle da je ovaj Intenziv čudo. Mogu se složiti s tom konstatacijom jer je bilo bolje no ikad, ali sve zasluge dajem njima. Bile su motivirane i jako marljive, pisale su dnevno oko osam sati što znači da je svaka ukupno odradila više od 50 sati. Čestitam i zahvaljujem se Marini Čalić, Tajani Vuković, Sanji Miloloži i Katarini Pučar.

MARINA ČALIĆ – na prošlom je Intenzivu započela pisati roman o američkoj plesačici, plesnoj pedagoginji i koreografkinji Marthi Graham (1894-1991) zato što je i njezina strast ples.

ULOMAK ROMANA RADNOG NASLOVA „MARTHA“

Stanem pred ogledalo u svojoj sobi, veliko i sjajno. U njemu se ogleda svijet sličan mome, ali manje kaotičan. Nekada je moj najveći neprijatelj. Svjetlo dana na izdisaju nije prejako, što mom krhkom stanju odgovara. Zagledam se u svoje oči, zamućene i bez sjaja. Želim samo jedno – da sve to prestane. Stvarnost je moja Ahilova peta.

Promatram svoje tijelo. Obješeno je i umorno. Perifernim vidom svoju sobu vidim kao sepiju, bolno svjesna našega supostojanja. Jedva primjetno zanjišem bokovima. Ništa. Stopala su poraženo usidrena na istrošenom parketu. Izdignem se na prste, jedan od njih škljocne. Bedra su napeta, listovi čvrsti, stražnjica stisnuta. Gravitacija me vuče, tijelo je u otporu. Puštam muziku, ustreptalo očekujući ponovnu smrt onog dijela osobnosti koji od mene čini nefunkcionalnu prikazu. Iz zvučnika se začuje pucketanje, odmah zatim prvi taktovi, znak da mogu prekinuti svaku vezu sa svijetom i početi postojati – ondje. Umirujuće je. Čvrste kosti, skladno spojene izdržljivim zglobovima, i rastezljivi mišići savršeno povezani mrežom tetiva, poznatim, ali suzdržanim i bojažljivim pomicanjem odgovaraju na auditivne podražaje. Ne surađuju. Suprotstavljam se otporu, ali priznajem njegovo postojanje. Na kraju krajeva, u vlasti sam netjelesnih osjetila. Tijelo se treba osjetiti sigurno i pozvano da se izrazi. Primjećujem da mi disanje počinje pratiti pokrete. Moje pravo "ja" krene se vrpoljiti i sa sebe zbacivati naslage mentalnog i emocionalnog smeća pod kojima se isuviše često nalazim. Pore melankolijom posivljene kože otvaraju se, znoj zatrovan strahom i prijezirom je pred izbijanjem. Sljedeće koreografije su mi draže, što je itekako vidljivo. Tijelo konačno preuzima vlast. Sloboda je uvijek tu negdje, blizu, treba je samo dopustiti. U sigurnosti kretanja, i um se opušta. Definiranijim pokretima izrugujem se tjeskobi, bistrinom pogleda negiram prljave igre moga uma. Žestinom kretnji poništavam nemoć. Sada sam već mokra. Slankasta tekućina presijava se na ramenima, osjetim da se nekoliko pramenčića kose razlijepilo po stražnjoj strani vrata. Grlo mi je suho, ali smijeh se svejedno uzvere uz njega i jedva čujno zazvoni bukom nagnojenom prostorijom. Krv ubrzano kola venama koje pulsiraju radošću bivanja onoga što jesam. Zbog naglog pomicanja torza u jednu pa drugu stranu, osjetim blagu bol u kosim trbušnim mišićima. Tijelo ima svoju osobnost koju bez ustezanja, čak nametljivo pokazuje. Samouvjereno i pretenciozno vrtim bokovima, u ritmu ih milujući dlanovima. Pupam u ženstvenosti i požudi. Moja je zdjelica razdragana dok vibrira u jedinstvu strasti i nadahnuća. Nasmiješim se. Pri svakom pokretu, do nosa mi dopire zrak otežao od vlage i nježni miris aktivnoga tijela. U ogledalu pratim svoje pokrete. Griješim. Mrštim se. Opraštam si. Plesom mogu sve. Pogled usmjerim na lice. Nestvarnost kojom moja pojava odiše neprikosnoven je dokaz da sam točno tamo gdje trebam biti. Samo moji povremeni uzdasi ili škripa obuće na ovlaženom parketu do moje svijesti isporuče informaciju da postojim i fizički. Kao nekom moćnom zaštitom od neizbježnosti života, okružena sam kapljicama svoga znoja koje su se neobičnih oblika i u nepravilnim razmacima smjestile na podlogu oko mene. Raskoš pokreta, muzike i ljepote čini da se mojim bićem razlijeva sladostrasna milina. Gledam svoje tijelo u njegovom prirodnom stanju i volim ono što vidim. Ovako izgleda zaljubljenost. Apatiju ostavljam na podu svoje sobe, kao zmija kožu. Ples je nježna, ali neprobojna zaštita za moju najslabiju točku.

O MARINI JE TAJANA NAPISALA:

Kada sam već imala privilegiju upoznati Marinu kao osobu i otkriti njezinu ljubav prema plesu, bilo bi nekako pogrešno u ovim rečenicama osvrnuti se samo na pisanje. Zajedno smo pohađale radionicu „Pišem“ i već sam kroz to vrijeme stekla dojam da bi se mogle dobro slagati. Intenziv je to samo potvrdio. Divna, prštava, strastvena, protkana finim nitima infantilnosti i talentirana, vješto pretvara pokret u fluidne gipke rečenice, baš onako kako je glavna junakinja njenog romana nekada pretvarala ljubav prema plesu u raskošne koreografije. To što jedan dio nje odbija odrasti, samo je još jedan kotačić u njenom mehanizmu koji joj pomaže stvoriti tako zavodljivu priču.

TAJANA VUKOVIĆ je pisala i na prethodnim radionicama, ali na ovom je Intenzivu napisala svoju prvu cjelovitu pripovijetku i potvrdila talent koji sam u njoj od njenih prvih rečenica naslućivala. Drugu je pripovijetku započela prije nekoliko dana, a rad na kreiranju zbirke nastavlja kroz individualnu radionicu.

ULOMAK PRIPOVIJETKE „PUT“

Čudno kako mozak funkcionira. Dovoljno je nekoliko rečenica da ga oslobodi okova kojima društveni odnosi sputavaju nečije misli, a život vuku poznatim stazama. Osjećam se kao mali bijeli zec u šumi, snijeg pada bez prestanka i briše tragove kojima bih se vratila u svoje sklonište, prekriva i òne moje prošlosti i postojanje svih živih bića u ikakvoj interakciji sa mnom. Stojeći na hladnoći, smanjene vidljivosti i izbrisanih znakova života, slobodna sam donijeti odluku koja će biti produkt isključivo mog instinkta. Oslobođena tereta prethodnog iskustva i urođenih bioloških faktora, odlučujem promijeniti jedinu stvar na koju mogu utjecati odmah i sada. Morao bi postojati neki tajni smisao u tome da nakon desetljećâ samozavaravanja i traženja kakvog-takvog reda u besmislu zbivanja, vidim sebe kao tog bijelog zeca u snježnoj pustopoljini. Uvjerena sam u neiskrenost svega što me je oblikovalo. Ako je to tako, moje bivanje ovog trenutka, u deset sati uvečer u trenirci na praznim ulicama grada, uz latentnu prisutnost likova inkriminirajućeg ponašanja, bez osjećaja nelagode i panike, ima smisla.

…

Riječi tog čovjeka nisu bile opterećene strahom i predrasudama. Divila sam se njegovoj lakoći prihvaćanja i primanja u život nepoznate žene s drugog kraja svijeta. Dobri ljudi rade dobre stvari za druge ljude.

Ramesh je dobio ime po bogu Rami. Nije mi to rekao kako bi se hvalio i pridao si nekakve božanske atribute, ali sam u njegovu držanju vidjela da s ponosom nosi ime jednog od najvažnijih hinduističkih božanstava. Kako ručak ne bi bio opterećen neugodnom tišinom u nedostatku zajedničkih tema, odlučila sam se bliže upoznati sa sadržajima vezanim za njihovu obitelj. Sigurna sam da će im interes za njihovu kulturu i običaje laskati. Toliko im dugujem.

O TAJANI JE MARINA NAPISALA:

Tajana ♥

Brbljava i vrlo duhovita, karizmatična i empatična, moja cimerica i sestra po kaotičnosti, Tajana, pravi je pisac u začetku. Njezina skromnost i potpuna nesvjesnost koliko je dobra upravo je dirljiva. Svako čitanje započinje isprikama da je promašila zadatak, da nije dobro napisala, a onda pročita i ostavi nas bez teksta. Ili dovede do suza. Ima zanimljive ideje za priče, odmjerene rečenice vjerno dočaravaju slike koje želi predočiti, a njezin splitski govor vidljiv je i u pisanju, što mu daje određeni šarm. Drago mi je što sam uživo svjedočila njezinom spisateljskom rastu i radujem se novim tekstovima, a nadam se i druženjima.

KATARINA PUČAR – teško mi je pisati o Katarini bez ganuća što zbog njenog pisanja, što zbog osobnosti. Zrela je, gotova spisateljica s nizom sjajnih pripovijedaka. Godinama „kuha“ veliki roman o Velebitu, a kroz tri Intenziva na kojima je sudjelovala stvarala je tekstove na koje gotovo da i nisam imala primjedbu. Sjajna, sjajna, draga Katarina!

ULOMAK ROMANA RADNOG NASLOVA „VELEBITSKA PRIČA“

Vjetar zavija, a ona prvi put čeka u komori svog novog muža. Slamarica je pokrivena bijelom plahtom, a u jastucima je novo perje. Iz rukava spavaćice viri neki končić koji se boji povući, jer što ako se raspara. Iako, koliko pamti, njemu ne smetaju poderani šavovi. Iznad takvog jednog ju je i zamolio da bude njegova.

Čuju se koraci i oprezno guranje vrata. Mora se sagnuti da uđe i kao da ostane tako pognut, nesiguran kako dalje. Onda se ipak pokrene, dođe posve blizu, položi ruke pokraj, a zatim i na nju. Znatiželjan je i ona se stidi dok shvaća kamo mu prsti sve dolaze. Iako mu je koža ogrubjela, nije neugodno, osjeća sitno treperenje negdje duboko u želucu i zabrine se nije li valjda ona ta koja je previše popila. Nema veće sramote od pijane mladenke.

Smije li čašu vina uz pečenku okriviti za sitno hihotanje koje joj pobjegne kada je poškaklja s unutarnje strane bedra ili za ovaj trenutak ludosti koji ne može do kraja shvatiti dok osjeća da ga drži oko vrata i privlači njegovu glavu sve bliže i snažnije k sebi.

Potvrđuje sama sebi da su žene bile u pravu i kako je zaista istina da je sav velik: ima dugačke noge koje vire s kreveta, ruke kojima je pomiče kako god poželi, dlake na prsima gotovo duže od onih na tjemenu, neobično plosnate nokte na nožnim palcima. Božja volja, da muškarac može biti taman toliko različit u tijelu da to bude zanimljivo proučavati do u najsitnije detalje.

Svijeća dogorijeva, a vjetar vani mahnita. Na trenutak pomisli da je odnio krov i da lete nekamo prema moru, povremeno se udarajući u vrhove grmlja i istureno kamenje, jer ipak malo boli i zapinje, a zatim samo ljuljuškanje, nekako nježno i umirujuće. Najljepša smrt je od utapanja, tako kažu.

O KATARINI JE SANJA NAPISALA:

Blisko mi je umijeće tkanja teksta, a opet mi nije lako opisati čežnju i nestrpljenje kad pomislim na Katarinin Velebit.

Riječ je o istančanu tekstu koji je uspio kameni prizemljeni lokus izdići u unutarnji prinebljeni fokus i zadržati ga ondje – iz maštovito ispričanih događaja i autentična ozračja znalački oblikovane povijesti podgorske obitelji Jurja Dragovića do univerzalnih istina koje pojedinačni iskreni čitatelj nosi u sebi i koji će u Katarininim rečenicama pronaći užitak, ljepotu, radost, utjehu i osnaženje. Katarini su tekstovi vrhunska konstanta, vještopis pun prevažnih detalja, sočan i živ, tankoćutan i plemenit, očišćen od svih tekstnih suvišnosti i autorskih lijenosti. Iskreno, nije bilo lako čitati iza Katarine, koja je svoje novonastale kartice čitala prva. Pošto bi nas preselila u svoj svijet čišćenja oraha, djedova štapa, cijepanja drva, lasice u štednjaku i male Marije koja, nakon jedinih očevih batina, širom otvorenih plavih očiju kaže da „voli to“ misleći na opasnu igru zbog koje je batine i dobila, a Juraj pak, kojemu je pred svitom voljena kći „dite“, u sebi razmišlja da ne da on svoju Mariju za one glupane – jedino što bismo mogle jest gledati se međusobno raznježeno i naježeno, potpuno zaljubljene u Katarinin tekst i ljepotu njezinih slikovitih rečenica s vještom kombinacijom riječi od kojih je izgrađen.

SANJA MILOLOŽA je odnedavno članica Kreativnog pisanja, ali nemoguće je ne primijetiti s kolikim je žarom prionula poslu. Roman o Ivoru Kosu, na kojem je počela raditi na jednoj od radionica, na ovom je Intenzivu dobio čvrste konture i svakako obećava izvanredan doživljaj čitanja.

ULOMAK ROMANA POD RADNIM NASLOVOM „ICE“:

Ote mu se blag osmijeh dok se, vrteći pedalama, probijao kroz rujanski mrak koji je u Bogovićima toliko čistiji od zagrebačkog, premazan toplom rumeni svježine, plućoljuban, meleman.

Na križanju Ulice Nikole Tesle i Ulice Branka Fučića skrene naglije nego inače. Cestom je pretrčao mali crni pas bez ogrlice, a uskoro za njim dijete kovrčave svijetle kose, u pidžamici, bosonogo.

„Don, vrati ce! Mama! Mama!“

Odrasla preslika djevojčice brzo istrči iz dvorišta i spretno uhvati dijete, a odbjegla psića strogim glasom usmjeri u kuću. Pritom Ivoru dobaci pogled isprike.

„Ta mala… Oprostite.“

„Ma ništa, sve u redu. Slatka vam je curica…“

No žena s djetetom već je bila iza ograde izvan dohvata Ivorova pomirljiva odgovora.

Dobro je da nije naišao neki auto, dovrši misao u sebi. Ali prevari se. Misao se nije htjela dovršiti. Poklopi ga posve neobična slika koju može opravdati samo njegov um. Iz srebrne glagoljične gljive veličine dvokatnice koja se s neba poput svemirskog broda spustila na Zvonimirovu ulicu – nekad Socijalističke revolucije – izjurio je srebrni peugeot, za njim crveni volvo kamion, a odmah za njim i plavi planinski bicikl. Vozilima nitko nije upravljao, a jurila su nelogičnom brzinom postupno se preobražavajući u ribe. Gladne ribe. U pozadini Staška Prljavaca i taktovi glazbe iz filma Nemoguća misija. Malu srebrnu tunu pojede velika crvena sabljarka, a onda se golem plavi morski pas namjeri proždrijeti crvenu ribu što je proždrla srebrnu. No morski pas još nije pravo ni zagrizao u sabljarku koja je već pojela tunu kadli ga pogodi smrtonosan harpun kralja Zvonimira. On je starac, s benignim tumorima od sunca po cijelome licu i žilavim rukama Hemingwayjeva junaka. Glava je ćelava.

Ivor Kos se namršti, strese glavom kao da će time iz okrhnuta lonca svoje svijesti izliti bizarnu juhu vlastitih trauma u slivnik stvarnosti.

O SANJI JE KATARINA NAPISALA:

Sanja samouvjereno vlada pravopisom i gramatikom do te mjere da se svi tekstovi drugih polaznika stide i crvene. Njeni odlomci poučavaju zanimljivim informacijama koje ubacuje dok slaže obiteljsku sagu o običnim ljudima, čije nas sudbine podsjećaju na nešto blago poznato, što se moglo dogoditi u našem susjedstvu, i zato želimo o njima čitati. Iako je počela s muškim glavnim likom, oduševila nas je razrađivanjem junakinja koje su stvarne žene, nad čijim životnim situacijama se veselimo, ali i tugujemo s njima. Kako se bavi glazbom i poezijom, važno joj je kako i proza zvuči, što olakšava slušanje, čak i dugačkih odlomaka.

Dobroga učitelja prepoznajemo po tome što je i sam uvijek spreman učiti. Sanja prihvaća što drugi govore i uključuje to u svoje tekstove, uvijek zadržavajući prepoznatljivi stil koji je i mudar i pustolovan u isto vrijeme. U učiteljskim krugovima ona je poznata. Kada završi svoj roman, ti krugovi slave će se nastaviti koncentrično širiti, a posve je moguće da će doći i do vas.

Ovaj je Intenziv postavio visoke standarde i nastojat ću ih održati unatoč tome što je za mene bio iznimno naporan. Boraviti tjedan dana u četiri tako različita svijeta nije jednostavno, ali to je jedan od onih malih mazohizama, a sklona sam im kad je o pisanju riječ, koji donosi nemjerljivo zadovoljstvo i, usuđujem se reći, sreću. Krilatica Kreativnog pisanja - „Cilj je pisanja – pisanje“, još je jednom živjela i to na najljepši mogući način. Cure, hvala vam!

Nataša Skazlić, voditeljica radionica Kreativnog pisanja