O ČITANJU I PISANJU NEKIH DAVNIH GODINA (I MALO STATISTIKE)
U osnovnu školu sam krenula 1972. godine, ali vjerujem da se sadržaj sljedećeg teksta odnosi i na mnoge generacije prije moje. Ne znam do kada je točno trajao taj prosvjetiteljski duh.
Svaka je škola imala literarnu grupu koju su vodili nastavnici hrvatskog.
Škole su redovito posjećivali poznati pisci i pjesnici ( Tadijanović, Cesarić, Sunčana Škrinjarić…).
Postojali su književni natječaji za koje smo se spremali u literarnim grupama. Prvonagrađeni su dobivali knjigu ili više njih, ovisno o tome je li natječaj bio lokalni, republički ili državni. Tematika se uglavnom ticala Jugoslavije, Tita i NOB-e. Školske zadaćnice su imale raznolike teme: Kako sam proveo/la ljetne praznike, Moja majka, Na selu, Najbolji prijatelj, Putovanje... .
Naše su pjesmice i priče objavljivali časopisi za djecu (Radost, Vedri dani, Smib…) na koje su učenici bili pretplaćeni. Ne sjećam se je li pretplata bila obavezna, ali znam da smo trebali izabrati pa pretpostavljam da je. U višim razredima smo željno iščekivali svaki novi broj Modre laste.
Škole su imale svoje novine u kojima je bio prostor rezerviran za učeničke literarne radove.
Svaka školska priredba uključivala je i čitanje učeničkih radova, ali i poeziju i prozu poznatih autora.
Postojale su večeri poezije organizirane u školama ili na nivou grada. Neki bi momak prebirao na gitari, a djevojke su čitale svoje stihove ili one poznatih pjesnika.
Djevojčice su izrađivale pjesmarice. Bile su to uglavnom obične bilježnice u koje smo prepisivale poeziju i uz svaku pjesmu lijepile odgovarajuću fotografiju izrezanu iz nekog časopisa – Tine, Svijeta… Tri pjesmarice i danas imam.
Što si više čitao bio si veća faca.
Knjige nisu bile skupe i mogao si ih je priuštiti svatko tko je to htio, a postojali su i beskamatni krediti za knjige bez papirologije i komplikacija: izabereš knjige, dobiješ desetak uplatnica, odneseš knjige doma i onda plaćaš svakog mjeseca po jednu ratu. Sve na povjerenje, vjerovali ili ne.
Postojali su trgovački putnici koji su posjećivali tvrtke i prodavali knjige.
Knjižare su bile poput knjižnica, u njima si mogao provesti sate listajući knjige, a da te nitko nije napadao pitanjima. Prodavačice su bile nenametljive i znale su odgovore na sva pitanja.
Osim školske knjižnice posjećivali smo i gradske, bez razlike knjižničari su rado savjetovali što posuditi na osnovu prethodno posuđenih knjiga, poznavali su nas. Možda to i danas rade s mlađim čitateljima.
Svi su kući imali biblioteke. Neki su kupovali knjige na metre, a neki su ih imali toliko da su ih morali slagati u dva reda na policama (moja obitelj). Knjige su bile in i must have iako tada ti izrazi nisu postojali.
Čitali smo lektiru i nitko nije postavljao pitanja je li ona dobra ili nije. Meni je bila dobra.
Čitalo se u parkovima, na plaži, u autobusima, čekaonicama, vlakovima, u krevetima prije spavanja, pod pokrivačem uz baterijsku svjetiljku, skrivečki za vrijeme nastave.
Čitali su i oni koji nisu odrasli među knjigama, jer je to bilo zabavno i moderno..
Oni koji možda i nisu čitali knjige, čitali su ljubavne, kriminalističke i kaubojske roto-romane (Vikend, Laso, Trag), a neki su uz nabrojano čitali i knjige.
Svi su nešto čitali, a mnogi su i pisali - pjesme, priče, dnevnike, pisma, crtice, romane ili eseje koji su tada uistinu bili eseji*, a ne ovo što se danas piše na državnoj maturi i ne bi se uopće trebalo tako zvati.
Kupovale su se i slike i ploče-nosači zvuka, ali to je slična tema s istom porukom pa se njome ovdje neću baviti.
Postoje države u kojima se i danas čita. Hrvatska nije jedna od njih.
Malo statistike - OECD, GFK 2012. i poneki podatak za 2022.:
27% učenika nikada ne čita – 2012.
57% učenika čita jer mora – 2012.
40% građana starijih od 15 godina MJESEČNO pročita barem jednu knjigu (Nijemci 73%, Talijani 71%, Poljaci 67%, svjetski prosjek je 57%) – 2012. Taj se postotak znatno promijenio u 2022. godini - 40% građana pročitalo barem jednu knjigu u toj GODINI, većina dvije knjige.
U Hrvatskoj najviše čitaju Dalmatinci, Zagrepčani i odrasle žene, a najmanje Slavonci, Ličani i odrasli muškarci – 2012. U 2022. godini najviše su čitali Istrani i Primorci – 58%. Također, 47 % se odnosi na žene, djeca čitaju jer moraju, a muškarci slabo i nikako.
2009. u Hrvatskoj je prodano 3.5 milijuna knjiga (uključujući udžbenike), a do 2012. je prodaja pala za 30-40%. U Sloveniji se 2014. prodalo 4.8 milijuna knjiga uz više nego dvostruko manji broj stanovnika. Ne, to ne znači da Hrvati više posjećuju knjižnice. Nove podatke o prodaji knjiga nisam uspjela pronaći. Zašto?
Detaljnije statistike Slovenije i drugih europskih država neću navoditi, jer je stanje ionako dovoljno depresivno. Ukratko, imamo državu kakvu većina zaslužuje - nepismenu i nekulturnu, a trenutno nemamo razloga vjerovati da će biti bolje. Naša domovina Kloaka Maxima.
Još malo podataka za 2022. godinu:
Najviše se čitala beletristika - 57%, zatim publicistika 31%.
Knjige su se posuđivale u knjižnici u 47% slučajeva, 40% ih je kupilo, a postoje i opcije posudbe od prijatelja i knjige dobivene na dar.
Kupovina knjiga uglavnom ne zanima muškarce - 67%, i mlade ljude od 16 do 25 godina – 68°.
Knjigu koju su pročitali najčešće kupuju osobe u dobi od 26 do 35 godina - 54%, a na dar je dobivaju čitatelji stariji od 65 godina – 36%.
Knjige su se najviše kupovale u knjižarama, a putem interneta svega 19%. Najmanje (srećom) u trafikama/kioscima jer znamo što se tamo prodaje.
Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja
*esej (franc. essai: ogled, pokušaj), kraći prozni sastavak u književnosti, znanosti i publicistici visokog stupnja prilagodljivosti u obliku te razvedenoga tematskoga i stilsko-retoričkoga repertoara. Takav kontekst izvedbe i recepcije pogoduje tzv. subjektivnomu tipu iskaza koji je eseju svojstven od njegove renesansne inauguracije. Onodobni homme de lettres nije nalazio više uporište za tumačenje svijeta u srednjovjekovnim filozofsko-teološkim sumama pa je posezao za jezgrovitijim dionicama znanja i govora. Uz iznošenje opaski o burnoj suvremenosti (zemljopisna i medicinska otkrića, vjerski ratovi, slom geocentrizma), on je kompilirao i komentirao probrane pouke (leçons: P. de Messieu) iz svoje lektire. Prvi takvi radovi upadljivo su nosili obilježja antičkih »krparija« (→ centon), ali s objavljivanjem Eseja (1580; prošireno izdanje 1588) M. de Montaignea i Eseja ili savjeta, građanskih i moralnih (1597; prošireno izdanje 1625) F. Bacona oni su već prerasli u novi žanr. Esej je tako nastao kao pokušaj uobličavanja iskaza koji je preuzimao odlomke prošlosti bez obveze da tu prošlost obnavlja kao što je preuzimao i odlomke suvremenosti bez obveze da slijedi znanstvene postupke. Njegov je autor prisiljen u sebi sjediniti »čovjeka činjenica« i »čovjeka u oblacima« (Th. W. Adorno) pri čemu rascjep između misaone i pjesničke riječi, dugovječan u europskoj kulturi, svodi na individualnu mjeru. U tome mu pomaže proces preobrazbe phantasiae (odn. imaginatio; R. Klein, J. Starobinski) u kojem taj koncept gubi spoznajna, a stječe umjetničko-prikazivačka obilježja. Na toj se pozadini esej potom uklapa u roman (L. Sterne, de Sade, Th. Mann), esejističku kritiku ili duhovitu i ležernu kozeriju (Sainte-Beuve). – U hrvatskoj književnosti esej je dobio zamah na prijelazu u XX. st., posebno u formi podliska (A. G. Matoš, T. Ujević, A. Šoljan). Kritički zahvaća cijeli spektar interesa (M. Krleža) ili se specijalizira za potrebe profinjena tumačenja kakve poetičke ideje (R. Marinković, Z. Mrkonjić, H. Pejaković).
Citiranje:
esej. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 1.2.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/esej>.
Stranica jedne od mojih pjesmarica, 6. razred osnovne škole