ŽENSKO PISMO - NEMOJ, MOLIM TE
Uporno odbijajući sve pozive na događanja koja su uključivala samo autorice, najviše sam naštetila sebi.
Ženska književnost, nazvana žensko pismo, nije ništa drugo do prikrivena getoizacija. Kao da smo buket djece koja prčkaju po pješčaniku dok se naši muški kolege navodno bave nekim ozbiljnim stvarima. Muško pismo ne postoji, ono je, valjda, samo pismo.
Na stranici „Struna“ – hrvatsko strukovno nazivlje, piše:
Žensko pismo
- ženski simbolički izraz koji nastoji prevladati patrijarhalnu hegemoniju u jezičnim strukturama
- žensko pismo važan je pojam u francuskoj feminističkoj teoriji književnosti od sedamdesetih godina 20. stoljeća. Naziv je skovala Luce Irigaray, a među drugim istaknutim teoretičarkama ženskoga pisma su Hélène Cixous, Julia Kristeva i Monique Wittig. Iako se međusobno ne slažu oko mjere biološke determiniranosti i esencijalizma koji čine žensko iskustvo, ključan moment za sve njih je njegova tjelesnost.
Vrijeme u kojem je naziv nastao je prošlo. Bilo je korisno i dobro, ali čini se da taj atavizam sada sebi samom podmeće nogu. Ta dobra namjera nas je izvukla iz književnog patrijarhata, usred općeg patrijarhata, i dala nam priliku da budemo vidljive. Istina je, ipak, da nas nisu čitali, da nas ne čitaju, a nemoguće je procijeniti hoće li ikada. Teško mi je odrediti je li to zato jer smo percipirane kao one iz pješčanika ili zato što ne razumiju o čemu pišemo. Moguće je da se muško nečitanje podijelilo između ta dva razloga, ali ostaje i pitanje zašto žene ne čitaju žene. Ima onih koje bez krzmanja kažu kako ne čitaju autorice. Ne znaju zašto. Neki su njihovi dijelovi izašli iz patrijarhata, većina nije. Ne cijene nas iako bi nas vjerojatno razumjele.
Feministkinja sam. Iza tog pojma najčešće čujem ali – feminizam je ok, ali… Nema ali iza feminizma, kao ni iza antifašizma. Ili jesi ili nisi, jer feminizam znači:
feminizam (franc. féminisme, prema lat. femina: žena), skupina društvenih pokreta, svjetonazora i teorija koja promiče unaprjeđenje političkih, ekonomskih te socijalnih prava i položaja žena u svrhu ostvarenja rodne ravnopravnosti. (enciklopedija.hr)
Svi će vam reći kako jesu za rodnu ravnopravnost, mnogi od njih će pritom lagati, rijetki će reći kako su pobornici feminizma. Mnoge će žene reći da nisu feministkinje zato što ne znaju što taj pojam podrazumijeva. Sramotno je tako šaptom pasti.
Na mojoj su polici muški autori rodno neravnopravni. Niz počinje sa Simone de Beauvoir, nastavlja s Virginijom Woolf, Marguerite Duras, Anais Nin, Doris Lessing, Iris Murdoch, Dašom Drndić, Annie Ernaux, Arundathi Roy, Toni Morrison, Glorijom Steinem, Dortom Jagić, Oljom Savičević Ivančević, Jane Austin, Paulom Preradović…. (Ne zamjerite mi, pjesnikinje, poezija je na drugoj polici). Zatim slijede moje knjige, zbirke u kojima su objavljene moje priče, radne bilježnice – niz crnih Moleskina koje sam nosila i nosim posvuda, pjesmarica pohvaljena od Dobriše Cesarića iz 1978., moja prva bilježnica iz 1968. u kojoj, ipak, prevladavaju crteži trogodišnjakinje. Sve zajedno - svjetska, domaća i moja književnost na počasnom mjestu, odvojena od muškaraca, jer je nama uvijek bilo teže, a bile smo i jesmo sjajne unatoč tome.
Muški niz započinje Andrićem, ne zbog abecede.
U posljednjih 20 godina nagradu Booker dobilo je devet autorica, Booker Inernational osam, Nobelovu nagradu devet - prije tog razdoblja prevagu su u znatnoj mjeri imali muški autori pa je u prethodnih 112 godina Nobelovu nagradu dobilo tek osam autorica. Teško je bez prihoda, bez vlastite sobe, uz djecu i kućanske poslove; bez ideje da bi mogle, da znaju, da vrijede.
Bacite oko na naše/regionalne dobitnike nagrada.
Kaže mi netko tko želi objaviti drugo izdanje mog romana kako će se to dogoditi ove jeseni u ženskom bloku. Zamalo mi je pozlilo. Nisam znala da ta podjela postoji, ali nisam odustala, ovoga puta ne, zato što mi je važno da tekst dopre do onih kojima je potreban. Tako sam po prvi put ušla u ženski blok. Šaptom padoh. Unatoč tome, moje pismo nije žensko, samo je pismo ma što tko rekao, pročitao ili nečitao.
U Kreativnom pisanju, i u pisanju općenito, znatno je više žena. Oni uglavnom misle da znaju, da im radionice ne trebaju. Oni pišu manje. Oni pišu lošije. Ne svi, skoro svi. Nisu u stanju zagrepsti dublje, pronaći motiv koji stoji iza tih misli koje su spremni oslikati na monitoru. Katkad su prštavi, donose smijeh, ali one pišu bolje. One govore svijetu o svijetu, jer imaju što reći.
Drage, pametne žene, nemojte prestati čak ni kad vam se čini da riječi bacate u bezdan, a činit će vam se često. Cilj je pisanja – pisanje, a dobar tekst pronađe put makar i za deset ili sto godina. Uzmite pisanje kao radost koju vam nitko ne može oduzeti. Muškarci vladaju ovom književnom scenom, podmeću žene kao slike u izlogu, prave se da im je stalo jer je publika većinom ženska, one čitaju i kupuju. Muškarci ovdje drže monopol. Kao kakav kombinat hrvatska književna scena, jer scena su oni, piše, objavljuje, podučava, dijeli nagrade. Te je barikade nemoguće prijeći, ali se uz mnogo ljubavi i truda možda mogu zaobići.
I ne spominji mi žensko pismo, molim te, jer ne znaš o čemu govoriš.
Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja
ps. Isprike svim onim muškarcima koji nas cijene i čitaju. Malo ih je, tako jako malo, ali postoje.
Smješkam se dok neka od polaznica čita. Često to činim.