DIJALOG

Polaznici radionica, a i mnogi drugi pisci, se užasavaju dijaloga jer pretakanje razmjene rečenica u tekst često zvuči neprirodno. Razumije se da je tako jer nedostaju slika i ton – gesta i zvuk – kao ono što znatno doprinosi karakterizaciji likova pa time i uvjerljivosti.

Prije svega, dijalog u književnom tekstu ne trpi konvencionalni govor. Ta vrsta stvaranja konteksta također je neprirodna, ali i dosadna. Nakon što napišemo: „Vraćajući se s tržnice, srela sam Ivu“, nije potrebno dijalog nastaviti rečenicom: „Gdje si bila?“, jer informaciju prenosimo čitatelju, a on ju je već dobio.

Kad pišemo dijalog moramo biti štedljivi; on nam služi za ubrzavanje radnje, moguće podizanje napetosti i isticanje razlika u karakterima tih dvaju likova. Dijalog priča priču baš kao i prizor pa ga tako treba i pisati. Pisanje dijaloga bi se trebalo dogoditi spontano u onom trenutku kad vam bude potreban. Također, dijalog može mnogo toga, s razlogom, i prešutjeti.

U Hemingwayevoj priči „Brda kao bijeli slonovi“ (Ernest Hemingway, BRDA KAO BIJELI SLONOVI — Kreativno pisanje) sve važno za priču je rečeno dijalogom, ali u romanu vrijednost dijaloga umnogom određuje kontekst pa ćete i prijeći preko nekih nesavršenosti jer vam znatiželja neće dati da ih primijetite – likovi konačno govore, bliži su nam no ikad i imamo priliku sami procijeniti kakvi su to ljudi, jer likovi jesu ljudi.

Na radionicama obrađujemo dijalog kako bi polaznici dobili potrebne informacije, ali to radimo pričajući priču. Rijetko imamo priliku čitati dijalog kao dio veće cjeline, ali i to se dogodi, spontano - razumije se, pa u nastavku možete pročitati ulomak romana (u nastajanju) Maje Mimice, koji se rodio na jednoj od radionica. Glavni likovi razgovaraju, a gdje se nalaze i tko su ti ljudi, saznali smo prije. Nećete osjetiti napetost i vrijednost tog razgovora jer ne znate koliko je njihov odnos složen i kako su po prvi put skladno razmjenjivali rečenice odmaknuvši se od prethodnih sukoba praveći svojevrstan kompromis. Ipak, ovo je dobar dijalog jer je smislen i bez konteksta.

Ne plašite se dijaloga, koristan je i vrijedan dio književnog teksta, iako ne nužan ili obavezan.

Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja

Maja Mimica, dijalog iz romana u nastajanju

- Šta je za tebe sloboda?

- Čovjek je slobodan onoliko koliko sluša vlastito srce.

- Hm, je li vlastito srce Dr. Jekyll ili Mr. Hyde?

- Ono je odakle izvire dublji poriv.

- Znači, ako Dr. Jekyll sluša svoje skriveno srce iz dubine, puno mračnih želja, on je slobodan?

- Da, u krajnjoj liniji. Slobodan je, iako to ne znači nužno da je moralan. Djetinjasto je zamišljati da je u srcu skriveno nešto dobro. Skrivamo jer nam srca žude mrak, zabranjeno, nešto nepodnošljivo civiliziranom svijetu, to nam je u srcima.

- Misliš da nema nečeg dubljeg?

- Ako se skriva dublje, znači da je još mračnije.

- Ili je svjetlije, ali ga gurnemo u najdublji zapećak da nas ne uznemirava, ne opominje da smo robovi nižih žudnji dok ih iživljavamo pod izlikom slobode.

- A šta je za tebe sloboda?

- Sloboda je jednako snažno čuti i jedan i drugi glas, pa izabrati.

- I nije ti neki izbor. Ako čuješ glas svih svojih skrivenih žudnji i glas koji im kaže „Nemoj!“, naravno da ćeš izabrati žudnje.

- Ne, ne podrazumijeva se. Govorim o stanju u kojem ta dva glasa čuješ jednako prodorno.

- Ali, „Ne“ je uvijek zabrana, odricanje, otkidanje od sebe. Nema snagu kojom želiš nešto prisvojiti. Još nisam sreo nekoga tko bi zaista srcem izabrao „Ne“. Samo one koji se sustežu zbog straha od kazne.

- Sreo si.

- Kako sad ti znaš bolje od mene koga sam sreo? Na koga misliš?

- Na primjer, na tvoju baku. Ona je iz slobode izabrala žrtvovati se za tebe. Znaš li ti uopće kako mora biti teško nekome sa 60-70 odgojiti dijete? I to tako svojeglavo kao što si ti! Da je ona udovoljavala svojim nižim žudnjama tko zna kako bi to završilo po tebe.

- Hm, da pričaš o nekome drugome, sigurno bih doveo u pitanje njegove motive. Motivi su uvijek sebični kada ih dublje pogledaš. Takvi smo u srži. No kad je riječ o njoj, gotovo da nisam siguran.

- Ne misliš valjda da nam je srž samoživo ja?

- Preduboko je srž da bi je vidjeli kroz slojeve prljavštine. U prirodi nam je da čuvamo sebe i vlastito, i to je ono šta možeš vidjeti u pozadini svakog ljudskog djelovanja. U suštini, moguće da nismo bolji od neke životinje. Možda samo naizgled, jer imamo korekturne mjere racionalnog uma koji se svim sredstvima bori da prikrije sirovo i nagonsko. Želimo biti prihvaćeni. A to je opet sebični cilj.

- Znači, tvoja se baka mučila da te zaštiti i odgoji jer nije htjela da ju društvo osudi?

- Nije ona marila što će selo reći. Možda bi se moglo reći da je čuvala vlastito, da je to ta vrsta sebičnosti.

- Zar egocentrično ne ubire u svoj centar ne mareći za druge ego-centre? Ja bih drugačije nazvala to kad netko otvori vrata i primi u sebe još jedno biće toliko duboko da ga doživi vlastitim centrom.

- Nemoj samo reći „Ljubav“, alergičan sam na tu riječ!

- Ha, ha, reći ću Marici iz ambulante da ti zapiše u zdravstveni karton „Alergija na ljubav“!

- Da, izbija mi osip kad čujem izlizane riječi kojima se još jedino manipulira, koje su prostituirane na cijeloj Zemlji, podzemlju, nebu i međuzemlju. Izgubile su svaki značaj.

- OK, pričajmo onda o slobodi. Je li tvoja baka u nekoj mjeri oslobodila svoj centar iz zatvora „ja“, dala mu malo veću slobodu gibanja kada mu je proširila krug i u njega dodala tebe?

- Ili je i u njenoj dubini vapilo nešto dublje da se odmori od tog tereta?

- To ti bolje znaš.

- Znam da je bila umorna. Negdje krajem srednje sam donekle postao svjestan njenih godina kad bih je vidio kako se povija i hvata za leđa od boli. Kad bi me dozivala s prozora da nešto pomognem jer nije mogla, a ja bio ljut na njenu starost i na propušteno vrijeme s ekipom u parku. Siguran sam da je ponekad sve to bilo previše za nju iako se trudila prikriti da me ne povrijedi. Znam da joj je fizički bilo naporno sa mnom. Sav taj cirkus oko rituala hranjenja uvijek gladne zvijeri u pubertetu. Ta ona vjerojatno ne bi ni kuhala da nije morala zbog mene. Jela je mrvice, njoj je za cijeli dan bila dovoljna zdjela pure s jogurtom. Ili tanjurić blitve. Morala je sanjati o danu bez ikakve obaveze. A do druge vrste ruba ju je dovodilo i kad sam se vraćao kasno, nekad pijan. Ili kad sam se skuterom zaletio u one zaštitne plutače, pa me susjed koji dolje radi za uši dovukao kući, a ona morala platiti štetu. Tko ne bi želio slobodu od toga? Je li njena žrtva bila čista? Može li ijedna žrtva biti čista i ne vapiti da je se liši tereta?

- Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša!

- Eto, i on…

- Ipak je dodao: „Neka bude volja Tvoja!“

- Jer nije imao izbora.

- Je li onda baka bila bez izbora ili je djelovala iz slobode, pa ostala uz tebe do kraja unatoč svojim slabostima? U konačnici, zar nismo ono što činimo više nego ono što promislimo u teškim momentima?

- E, to je pitanje. Možda je najpoštenije uvijek uskladiti ono izvana s onim iznutra.

- Bilo bi tada mnogo napuštene djece i staraca, žena i muževa po poljima. I roditelja.

- Ionako svi završimo na nekom polju X.

- Sad ću uskladiti ono što mi u nutrini proizvodi ova rečenica, pa idem. Izgleda da me zarazila tvoja sloboda.

- E, pa ne možeš me natjerati da se borim za ljubav, ja sam cijepljen protiv te bolesti. Ajd', vidimo se sutra.

- Moguće. Znaš, nema tu razlike. Stvarna sloboda i stvarna ljubav su isto. Na svakom polju.

- Ha-ha. Tko zna, ah nitko ništa ne zna. 

Oswaldo Guayasamin (1919. – 1999.); Andrei Kovalev's Midlibrary