AUTOBIOGRAFIJA, MEMOARSKA PROZA I AUTOFIKCIJA - POSLASTICE ZA VOAJERE

Ovih se dana konačno i široj publici nametnuo pojam autofikcije iako se o tome već desetljećima raspravlja, i kod nas i u svijetu. Autofikcija, neki je nazivaju žanrom, pokušaj je pisanja istinitog književnog teksta što neodoljivo nalikuje oksimoronu. Nije to ni autobiografija, niti su to memoari, već se pojam odnosi na pisanje o događanjima iz osobnog života kojima se autor želi pozabaviti.

Ova bi se tema mogla proširiti i na bavljenje sobom/autorom u suvremenoj književnosti u toj mjeri da ni pojam narcisoidnost ne bi bio pretjeran, a mogla bi se usredotočiti i na čitatelje koji više čitaju o životima autora nego njihova djela. Furaju se na poznavanje književnosti, ali su lijeni čitati knjige pa je baš zgodno podvaliti im je pod zastavom istinitog.  Oboje navedeno bi predstavljalo nepotrebno širenje teme, što ne znači da se njima ne treba baviti. Treba, itekako, osobito zato što se djela namijenjena voajerima jako dobro prodaju, a odnedavno svjedočimo prodaji književnosti kao robe čija je „kvaliteta“ određena količinom marketinških aktivnosti. Na tom je valu zamalo postala slavna knjiga pisana na način autofikcije, zapisi su to nastali na Facebooku, ali je publika ipak prepoznala da ne možeš nešto reći, a da ne kažeš, jer vremenom postaneš jako dosadan.  O snazi i ulozi marketinga u formiranju čitateljskog ukusa ću tek pisati, sigurna sam.

Annie Ernaux, autorica je koju Kreativno pisanje voli i preporučuje, a njena novela Samo strast je dio lektire na većini radionica. (Namjerno kažem novela, jer to djelo nije roman iako mu tako piše na koricama. Novela je po dužini smještena između romana i pripovijetke, bavi se s dva ili tek nekoliko likova, ograničena je na jedan ključni odnos, situaciju ili događaj.) Na jednoj od radionica bila sam prisiljena moliti polaznicu da prestane inzistirati na autobiografskom u toj noveli jer nas se to, u stvari, uopće ne bi trebalo ticati. Važno je jedino koliko je nešto dobro napisano, širi li nam vidike, čini li nas boljima. Književno djelo ne smije, ne može biti i nije portal u život autora. Annie Ernaux svoja djela ne naziva autofikcijom, ali to što ona govori nimalo ne utječe na one koji ih proglašavaju autofikcijom. Kome je uopće važno što autor misli i kaže kad se prozor u tuđi život tako dobro prodaje.

Karl Ove Knausgård se ne buni protiv tvrdnje da je njegova Moja borba autofikcija. Spominje se razvod, raskol obitelji, i sve to nimalo ne utječe na prodaju knjiga, dapače. On odlično piše, ugodno mi je čitati ga i nije mi važno je li to što piše istina ili marketinški trik. On zna, a na onima kojima je to važno jest da se opredijele. Kakve to veze ima s književnošću? Osobno mu ne vjerujem.

Autofikcija, koja inzistira na pisanju istine (i samo istine), pada na potrebi autora da napiše dobar tekst. Mi pisci lažemo onoliko koliko je potrebno da bi naša priča bila bolja i uvjerljiv prenositelj poruke. Tko tvrdi drugačije - laže. Razumije se, sve što pišemo potječe iz našeg iskustva ili spoznaja, iz naših života ili života onih oko nas, ali to nikako ne treba brkati s autobiografskim. Dragi pisci, ne dozvolite da vam itko kopa po životu, ugledajte se na Salingera.

Jedan kratki rafal za razmišljanje: Što je istina? Kakvo je sjećanje? Je li autofikcija uopće moguća? Ako mislite da su autobiografije i memoari istiniti, pitajte druge sudionike/likove iz nekog takvog djela što o tome misle. Sjećanja su subjektivna, filtrirana kroz sito vremena, rezultat zabluda, pretpostavki i dosljednosti koju mnogi smatraju vrlinom, a ona sprečava osobni razvoj te onemogućuje istini da ispluta na svjetlo. Slijedom toga, dnevnički bi zapisi mogli biti najbliži pojmu autofikcije, ali sve bi se raspalo onog trenutka kad autor spozna da bi to mogao biti književni tekst za objavu. Reduciranje, ono što je prešućeno, čini istinu krnjom, zar ne? Ni memoari, ni autobiografije, ni dnevnici nisu autofikcionalna proza jer istina ne postoji, pisci lažu, a sjećanja varaju.

Jedna od mojih polaznica koja sjajno piše i ima vještinu čudesno se kroz likove transformirati u koga god poželi, najprije je od mog prijatelja i kolege proglašena lezbijkom, što samo po sebi nije problem, ali on je mislio da je njen lik ona. Onda joj je nalijepio etiketu terapijskog pisanja zbog stvarno mučne priče o starijoj sestri koja život potroši tražeći svoje mjesto u svijetu. Pogađate - autorica ima sasvim dobro mjesto u svijetu i mislim da ima starijeg brata. Ne znam što je točno rekao za njenu treću priču, ali mi je jasno dao do znanja da je normalno smatrati kako su sve naše priče autobiografske. To je poražavajuće, tužno i skandalozno.  Za moj roman, koji govori o spolnom zlostavljanju djevojčice, sam znala da će većina misliti kako je riječ o meni, a braniti se od toga znači ograđivati se od žrtava pa sam vrlo brzo odustala od objašnjavanja. Uistinu, zašto forsirati pojam autofikcije, procjenjivati, etiketirati, kad ionako većina misli da je sve što smo napisali autobiografsko? Možemo tu sad koketirati sa stilom i formom, tražiti nešto inovativno i originalno, ali cilj je dobra proza, a ne uguravanje u onu ili ovu formu. Pišite oslobođeni pritiska, već će se netko naći da vam kasnije to nekako imenuje.

Ideja pisanja autofikcije na radionicama Kreativnog pisanja najčešće pada na pokušaju da se nešto kaže, a da se ne kaže. Neobično zvuči, ali riječ je o strahu od prepoznavanja nekog događaja ili likova iz autorova života neophodnih za pričanje baš te priče. U tom se trenutku udaljimo od autofikcije, zapitamo se koju poruku autor želi poslati, pronađemo modele (pisala sam već o tome u članku Lekcija o zaštiti identiteta ili kako pisati o onima koje poznajete — Kreativno pisanje) i tek tada polaznik piše o onome što želi ispričati - utemeljenom na istini, s gomilom funkcionalnih laži. Književni tekst tako ima mogućnost biti dobar prenositelj poruke. Naravno, inzistirate li na pisanju autofikcije, potrudit ćemo se da ona bude što je moguće bolja unatoč otporu voditeljice radionice koja će vas, prije ili kasnije, pokušati argumentirano odvratiti od te zamisli.

Nekad mi se čini da ini bezidejni, a utjecajni, trebaju novu igračku pa izmisle nešto poput autofikcije. Neka im, ionako se nemaju čime baviti otkako su ušutkani od promotora nakladničkih kuća koji, recimo, određuju što je roman a što novela, makar bez ikakve veze s teorijom, jer je ionako jedino važno što se bolje prodaje. Knjiga je roba, novac je zakon. (Usput samo – ono što djeca pišu na državnoj maturi nije esej. Taj koji ga je tako nazvao, ne bi smio proći na tom ispitu. Samo kažem.)

Autofikcija je simpatičan mignon, trenutno in, ali u srži beskoristan. I to će proći. U međuvremenu pišite, pohađajte radionice (makar i one autofikcije), učinite sve da budete najbolji što možete.

Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja

Ps. uskoro izlazi memoarska proza Faruka Šehića, veselim se iako me uopće ne zanima autorov život; veselim se tekstu jer on zna kako pisati.

Sjećanje je selektivno, vadi čas ugarke, čas sige ledenice, gradi sipine gdje treba i ne treba, zahvaća u nebitno i bitno, sve po potrebi, ali neke trgove, koji čine kostur toga neimenovana grada, razara i po njima sadi travu.

Sve što može dohvatiti sjećanje ostaje s nama zauvijek. Nešto zveči kao događaj, drugo je samo život.

Sjećanje milostivo dodaje namaz po namaz veziva i pretvara se u istinu tek sada kada ju je moguće podnijeti.

Iz mog romana Bidon

Kaoru Yamada, Almost Night (Facebook stranica Il Mondo di Patty)