Uskovitlaj se, more -

uskovitlaj svoje šiljate četinare,

pljusni svoje velike četinare

na naše stijenje,

prebaci preko nas svoje zelenilo,

zapljusni nas crnogoričnim vodama.

Naravno, pisanje me nimalo ne usrećuje, ovaj rad u kojem se što vjernije držim riječi i rečenica koje sam čula, katkad ih naglašavajući stavljanjem u kurziv. Ne zato da bih čitatelja uputila na neki dvostruki smisao i ponudila mu užitak uživljenosti koji odbijam u svakom obliku - nostalgije, patetike ili poruge. Jednostavno zato što te riječi i rečenice govore o granicama i boji svijeta u kojem je živio moj otac, u kojem sam živjela i sama. I nikad ni za što nismo mislili da znači nešto drugo.

Na vjeđama mi ona stoji

I kose su joj u mojima,

I ima oblik ruku mojih,

Očiju mojih boju ima,

U mojoj sjeni ona tone

Kao kamen u nebesima

Izlazeći, zamijeti da se ceste sjaje od kiše, sretna što je ponijela stari smeđi mantil.

Tramvaj krcat; morala je sjesti tamo u dnu na onaj stolac, svima na oku dok je stopalima jedva jedvice dosizala pod. Posložila je u glavi sve što bi trebala učiniti, misleći kako je lijepo biti neovisan i imati štogod u džepu. Bit će to - nadala se – u svemu lijepa večer.

Kad je doznao da se bavim pisanjem, prestao je samo čavrljati sa mnom o općim temama i malo-pomalo počeo mi povjeravati razne osobne detalje. Vjerojatno je smatrao da pisci, baš kao i psiholozi ili svećenici, imaju pravo (ili možda obvezu) slušati sve one koji im žele govoriti o sebi ili o vlastitim problemima. Nije bio jedini koji je tako mislio: isto sam iskustvo imao s mnogim drugim sugovornicima. Ipak, meni nikad nije bilo teško slušati tuđe ispovijedi, a njegove su me priče doista zanimale. Tim prije što je bio iskren i otvoren i o sebi je govorio na krajnje nepristran način. I nije se bojao otkriti svoje slabe točke pred drugima – a to je uistinu prilično rijetka kvaliteta.

Arapešima je uzgoj biljaka i djece najveći doživljaj u životu, Mundugumori nalaze najviše zadovoljstva u borbi i takmičenju oko stjecanja žena, Čambuli prvenstveno žive radi umjetnosti. Svaki je muškarac umjetnik, a mnogi od njih vješti su ne samo u jednoj umjetnosti nego u više njih: u plesu, rezbarenju, pletenju, slikanju i tako dalje. Svaki je muškarac zabavljen svojom ulogom s obzirom na položaj u društvu, pripremom svoje odjeće, ljepotom maski koje mu pripadaju, vještinom vlastitog sviranja na svirali, tokom i elanom svojih obreda, i s priznanjem i vrednovanjem njegovih dostignuća od strane drugih. Obredi kod Čambula nisu nusproizvod određenog događaja u životu pojedinca, to jest, ne može se reći da Čambuli zato što treba inicirati mladiće održavaju ceremoniju, nego radije, da zato što žele održati ceremoniju iniciraju mladiće. Tuga zbog smrti pretežno se gubi u interesu za prateće obrede — koje svirale valja svirati, kakvim maskama i glinenim glavama valja ukrasiti grob, i u etiketi grupa žena koje formalno oplakuju i kojima se daju dražesni mali suveniri od trske za uspomenu. Interes žena u umjetnosti ograničen je na udio u zajedničkom dražesnom obrascu društvenih odnosa, na nešto malo slikarija na košaricama i pletenim kablićima i na plesanje neke vrsti kola. Ali muškarcima je umjetnost jedina važna stvar u životu.

A onda će doći jutro kad ćeš

Nečujno kao svitanje

Ući u moju sobu

A što se moje mame tiče, njezino mlado i jedro srce zacijeljet će. Prava je sreća da je Sudbina, ta smušena spisateljica, zaboravila da je na peronu provincijske stanice moju mamu trebao čekati mornar. Mornari obično ne čekaju svoje dragane na željezničkim peronima, njima je mjesto u lukama, možda je zato Sudbina zaboravila na mornara. A onda se, poput odgođenog happy enda, u svjetlu na kraju metaforičkoga tunela, pojavio On, pravi junak mamine priče, moj budući otac. Ovo, međutim, nije priča o mojoj majci i mome ocu, nego priča koja nastoji reći nešto o tome kako nastaju priče.

Ljudi izađoše iz zaklona ošamućeni. Zapahnu ih strašna, sumračna tišina. Izumiruće udaljavanje aviona još je uvećavalo mrtvu pustoš koju su ostavili za sobom. Za samih tih pet minuta sve je bilo izmijenjeno, preobraženo. Vedro sunčano jutro prometnulo se odjednom u crnu tmušu, u kišu pepela, u smrad eksploziva i paljevine. Velike palače koje su do maločas stajale tu nisu više postojale; preko njihovih upražnjenih mjesta otvarali su se novi vidici i pružale se pogledu nepoznate slike: stražnje gole strane građevina, leda skromnih kućeraka, memljiva dvorišta, sad prvi put otvorena vidiku i suncu.

Oprezno je gurnuo ključ u bravu i polako okrenuo zasun, tiho, posve tiho, pazeći da je ne probudi, gotovo opsjednut željom da je zatekne još u snu i probudi poljupcem, još jedanput, posljednji put, prije no što je bude morao predati drugom čovjeku. Vrata su se naglo otvorila, i on uđe, a sunčevo svjetlo mu preplavi lice. Soba kao da bijaše ispunjena blistavim srebrom, sve je bliještalo, pa je načas morao zatvoriti oči.

Plešem. Nekoliko zrelih žena pleše oko mene. Pomalo, usprkos sebi samima, izražavaju svoju bol i potrebu da izađu, da pobjegnu što dalje, prema žarkom suncu, a ja... ja koja se krećem zatvorenih očiju (vrtoglavica počinje), kakvu sliku nudim tim sekvestriranim ženama, onim pokleknulima koje su me se već spremne odreći.

Gora je

Čak od vaše pjesme što

Smućuje, vaša šutnja.

zavodila sam smrknuta i plodna čuđenjem

kako sve ide u vraga ako si sam

zavodila sam sebe kako zavodim muškarce

i kako uživam u sebi uzdignuta njihovom lažnom snagom

koju im poklanjah kao teško zadobijen život usred pustinje bez oaza

zavodila sam a ne nađoh moć

Riba se praćakala i strahovito trzala. Naposljetku se umiri, a njome kao da sjeknu svijetla zraka. Svjetlost zasja sasvim jasno, a netko povika:

— Kositreni vojnik!

Ribu, naime, bijahu uhvatili, odnijeli na trg i prodali, pa je tako stigla u kuhinju, gdje ju je kuharica razrezala velikim nožem.

Kuharica sa dva prsta uhvati vojnika oko pasa i odnese ga u sobu, gdje su svi htjeli vidjeti slavnog čovjeka što je putovao svijetom u ribljem trbuhu. Ali se kositreni vojnik nije nipošto uzoholio.

Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi, često ga vide, s trista kopalja na juriš ide.

Na pržini su ležale krpe morskih trava, mrke haluge, zeleni i crveni okrijeci, kitaste blitvine, bobičave grozdače i različne resine i drezge: meke, svjetlucave i bujne kao ženske vlasi. Prazne školjke sjale se amo-tamo u šljunku. Pijesak se svjetlucao pod nemirnim vodenim borama. Fran priđe do stupa, o kome bijaše vezan lađin lanac, i stade vući. Najednom se okrenu.

Isprva joj se opirao, odbijao otići, tražio da ostane. Sad kad više nije bilo opasnosti da ostane, mogao je sebi dopustiti upornost. Jer bilo je očito da je Marjorie čvrsto odlučila da on mora ići. Pružila mu se prigoda da olako, čak nizašto, bude plemenit i požrtvovan. Odvratne li komedije! Ipak ju je igrao. Na kraju je pristao otići kao da joj time što ne ostaje čini posebnu uslugu.

Mi smo vrijeme koje potanko pamti lica

kao neponovljive šare svetih krava,

ali ne dopušta niti jednoj riječi

da do jutra samu sebe ne zataji.

Strah od različitosti - Individualna ili socijalna frustracija - OPSESIJA ZAVJEROM - NESLAGANJE KAO IZDAJA – Iracionalizam - Odbacivanje modernizma - KULT TRADICIJE - Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja - Život je permanentno ratovanje - Prijezir prema slabijem - KULT HEROIZMA I HEROJSKA SMRT - MAČIZAM - Selektivni/kvalitativni populizam - UR-FASIZAM GOVORI NOVOGOVOROM

Postoje također i opažanja s kojima se jedino može komunicirati ritmom, kadencama raspoloženja, kadencama govora, životnim bilom kao u glazbi jazza. Pjesničko pisanje nije jedino koje se koristi s namjerom ukrašavanja. Ritmom, ponavljanjem, simfonijskom kompozicijom, sadašnje bilo života osjeća se kao zaraza i emocija prodire u krvotok.