Anaïs Nin, O PISANJU – PISAC I SIMBOLI (ulomak)
Često me pitaju: kako se rađa priča?
Stvaranje priče je traganje za smislom. Predmeti, događaji, likovi - uvijek su tamo, isto kao i za slikara, ali ključ koji ih spaja je odnos između vanjske i unutarnje drame. Smisao jeste drama. Smisao je ono što osvjetljava činjenice, raspoređuje ih, utjelovljuje ih. Na primjer: jednom sam se zatekla u drevnom gradu Antigui. Sve oko mene bilo je romantično, dramatično, slikovito. Svi elementi potrebni za sastavljanje priče. Vulkan, ruševine Maya, njihova odjeća, tajanstveno tih narod. Ipak ništa od toga, sastavljeno, poredano, ne bi stvorilo priču. Samo bi proizvelo putopis. Tri sam dana lutala gradom znajući da ne posjedujem ni ključ za njega, niti priču. A onda sam čula za ženu koja je željela uživati u sunčevoj kupelji na jednoj od terasa i napao ju je lešinar. Idući za tim, promatrala sam lešinare, a zatim i čudnu istinu da nije bilo ptica pjevica, i da je ta neobična bezglasnost zraka bila ono što je Antigui dalo onaj izgled nepokretnosti. Temeljni ton Antigue bila je smrt. Kad sam jednom doznala da je smrt tema grada Antigue, postala sam sposobna zajedno skupiti sve elemente, slike, ćudi grada, a kad sam postala potpuno svjesnom gradske atmosfere, prvi sam put vidjela slične osobine i u ljudima koji su izabrali živjeti tamo, grupe Amerikanaca koja je tamo živjela nepokretnim, zatvorenim oblikom života. Bez unutarnjeg objašnjenja, ne postižete ništa osim nijemog života. S ovim ključem čovjek može ići onoliko duboko i daleko koliko želi, gurajući ispred sebe društvo ideja: zašto je simbol lešinara, tišine, tako prikladan za opis Antigue? Da li vanjski izgled smrti, ruševina, odgovara onom unutarnjem? Tišina Maya Indijanaca bila je poput smrti, kao da je vulkanska erupcija koja je davno uništila njihov grad također pokopala i život. Ljudi koje je privuklo živjeti tamo izgleda kako su također dosegnuli neke mrtve točke u svojim životima: Tema smrti mogla bi se razvijati u beskonačnost, zahvaćajući unatrag i unaprijed u prošlost i u sadašnjost, u osobno i u povijesno.
Umijeće pisanja može uključiti i sva druga. Pisac može posjedovati oko slikara, kao što je slučaj s Proustom; uho glazbenika poput Joycea, ritam plesača kojeg ima proza Isabel Bolton u Jesam li budna ili spavam. On može posjedovati antene vidovnjaka, poput Isak Dinesen u njezinoj knjizi o Africi; proročanske osobine gatalaca kakve je imao Huxley u Hrabrom novom svijetu. On može posjedovati skulptorov osjećaj za oblik, poznavanje tkanine modnog krojača, redateljevo oko za razmještaj na sceni. On mora biti arhitektom kako bi skućio svoje likove, entomolog, botaničar. Sve umjetnosti i sva znanost potrebni su mu za otkrivanje svih izraza čovjeka. On mora biti detektivski osjetljiv na skriveni karakter čovjeka, jer sada znamo kako se svi ljudi sami sebi pretvaraju, i da su takozvani realisti, uvjereni da su preslikali prirodnog čovjeka tek preslikali njegovo pretvaranje, zaštitničke osobnosti kojima je pažljivo sakrio svoje najdublje ja.
Ubrzani ritam našeg modernog života ne bi mogao postojati bez svoga duplikata u književnosti. To zahtijeva veće sažimanje. Istinski smisao, istinska namjera apstrakcije nije dehidracija iskustva, već istisnuće i destilacija njegove biti, kako bi se postigao veći intenzitet.
Postoje također i opažanja s kojima se jedino može komunicirati ritmom, kadencama raspoloženja, kadencama govora, životnim bilom kao u glazbi jazza. Pjesničko pisanje nije jedino koje se koristi s namjerom ukrašavanja. Ritmom, ponavljanjem, simfonijskom kompozicijom, sadašnje bilo života osjeća se kao zaraza i emocija prodire u krvotok.
Kad kažem kako pišem glazbeno ili poput slikara, mogla bih također dodati da sam pisala slijedeći i slušajući diktate životnih ritmova i ćudi, s pretjerivanjem u riječima, s trenjem, s akumuliranjem, s organskim staničnim rastom i ideja i osjećaja, podvrgavajući se iznad svega zakonima spontanosti i oduševljenja.
Nikad, na primjer, ne pišem o nečem što mi je dosadno, što me ne zanima; jer emocija s kojom čovjek piše je zarazna za onog koji čita. Dosadan, ravnodušan pisac prenosi svoju dosadu i ravnodušnost, čak i kada toga nije svjestan.
ANDRIJIĆI, Korčula-Zagreb, 2000.
Poruka Georgeu Harweyju o dolasku u Englesku