IZBOR IZ POEZIJE AMERIČKIH PJESNIKINJA – 19. i 20. stoljeće
Gwendolyn Brooks (1917-2000)
KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU: LJUBAVNA PRIČA
A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,
A naročito kad zaboraviš nedjelju
Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi,
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam, ne znam zašto...
I da ponedjeljak nikada ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao kad bi netko zvonio na vratima,
I kako bi mi zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon krenuli na nedjeljni ručak;
To jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
Na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom,
I salata, raženi kruh i čaj, kolačići s čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat svršiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se napokon svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno u drugo…
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.
Preveo Željko Bujas
Emily Dickinson (1830-1886)
USTADOH RANO, PSA POVEDOH…
Ustadoh rano, psa povedoh
I posjetih ja more;
Sirene su iz prizemlja me
Gledati došle gore.
Fregate mi sa prvog kata
Konopljaste ruke pruže,
Smatrajući mene mišem
Što na žalu puže.
Al ne makoh se, sve dok plima
Kraj cipele ne prođe,
I zali pojas, pregaču mi.
I steznik moj takođe.
I kao da će me u trenu
Progutati ko rosu
Što stabljikom maslačka klizi,
A tada i ja krenuh
Ono u stopu slijedi mene,
Srebrnu ćutim petu
Na gležnju svom - a cipele mi
Biserjem prekrivene.
I sve do tvrdog grada more
Nikoga nije znalo
A onda s naklonom i migom
More se vraćat stalo.
Preveo Ivan Slamnig
RASKOL OSJETIH U UMU
Raskol osjetih u umu –
ko da mozak moj je rašit.
Šav uz šav ga spojit htjedoh
al ih nisam znala složit.
Htjedoh misli iza dodat
mislima što ispred idu,
al tad redoslijed se rasu
nalik klupcima, po podu
Preveo Mario Suško
Elinor Wylie (1885-1928)
BIJEG
Kad lisice, grozd zadnji zlatni
Proždru, i zadnji bude ubit
Bijel srndać, prestat ću bit ratnik,
U kućicu ću se izgubit.
U elfa stas ću prvo doći.
Praveć, uz nerazumljiv šum,
Mjesece slijepe od svih oči, –
Od ruku vaših – blatan drum.
Zalud me tražite, gdje svod
Mangrov je korijen, gdje sred kiše
Jabučnog mirisa, ko plod
Srebrna gnijezda osa vise.
Preveo Ivan Slamnig
Hilda Doolittle (1886-1961)
PJESMA
Ti si kao zlato,
poput poluzrela žita
što iznova se u zlato stapa;
bijela poput bijele kiše
koja prodire
u poluzatvorene cvjetove
bokorastog cvata
gustog na crnim rukama
jabučnih grana iz Ilirije.
Može li med širiti miomiris
kao tvoja zlaćana kosa?
Jer lice ti je čisto kao kiša,
ali poput kišnih kapi što bistre leže
na bijelom saću
i čine bijeli vosak još sjajnijim,
tako kosa na tvom čelu
prosipa svjetlost za jednu sjenu.
Preveo Željko Bujas
LETA
Neće te koža, ni krzno, ni runo
Pokrivati
Ni zastor pun grimiznih bora,
Ni cedrov te krov nadvisivati
Ni od jele
Ni bora.
Ni pogled na trn ni na glog,
Ni na vodene tise,
Niti mirisni cvat niti grozd,
Probudit te neće ni ptice,
Ni ševa
Ni drozd.
Ni ljubljenog dodir ni riječ
Ni izgled, ni okrilje;
Za jednim tek čežnja kroz noć ti se gubi:
Da plime pun nalet te pokrije,
Da ne pita,
Ne ljubi.
Preveo Ivan Slamnig
OREADA
Uskovitlaj se, more -
uskovitlaj svoje šiljate četinare,
pljusni svoje velike četinare
na naše stijenje,
prebaci preko nas svoje zelenilo,
zapljusni nas crnogoričnim vodama.
Preveo Antun Šoljan
Sylvia Plath (1932-1963)
LORELEI
To nije noć za utapljanje:
Pun mjesec, rijeka što otječe
Crna pod praznim zrcalnim svjetlucanjem
Modre riječne magle spuštaju
Muslin za muslinom poput ribarskih mreža,
lako ribari spavaju,
Stamene kule na dvorcu
Udvostručuju se na staklu
Sve je tiho. No ti se oblici uzdižu
Gore prema meni, uznemirujući lice
Spokoja. Iz najdubljih dubina
One se dižu, njihovi udovi raskošno
Teški, kosa teža
Od isklesanog mramora. One pjevaju
O svijetu potpunijem i jasnijem
No što to može biti. Posestrime, vaša pjesma
Nosi teret pretežak
Za školjkasto uho što osluškuje
Ovdje, u kraju gdje se dobro kormilari,
Pod uravnoteženim vladarom.
Smućujući skladom
S onu stranu svjetovnog reda
Vaši glasovi opsjedaju. Vi nastavate
Stršeće grebene mòre
Obećavajući sigurnu luku;
Danju, u diskantu pjevate s rubova
Apatije, također
S ivice visokih prozora. Gora je
Čak od vaše pjesme što
Smućuje, vaša šutnja. Na izvoru
Vašeg poziva što ledi srce —
Pijanstvo velikih dubina.
O rijeko, ja vidim kako su strujom nošene
Duboko u tvom srebrnom tijeku
Te velike boginje mira.
Kamenu, kamenu, prevezi me tamo dolje.
Prevela Višnja Sepčić
Mrs. Jean Anderson, of St. Louis, and her dog Lucky watch the high waves roll in on Lake Michigan at Division Street on Sept. 5, 1937. (izvor: Chicago Tribune)