Sylvia Plath, POEZIJA (izbor)
MAKOVI U LISTOPADU
Čak ni osunčani oblaci jutros nisu smogli takve suknje.
Ni žena u bolničkim kolima
Čije se crveno srce zapanjujuće rascvalo kroz njen kaput.
Dar, dar ljubavi što ga
Uopće nije tražilo
Nebo
Koje bljedoliko i rasplamsalo
Pali svoje ugljične monokside, ni oči
Utrnule pod polucilindrima.
O moj Bože, tko sam ja
Da ta okašnjela usta rastvorena kriče
U šumi mraza, u zori različaka.
LORELEI
To nije noć za utapljanje:
Pun mjesec, rijeka što otječe
Crna pod praznim zrcalnim svjetlucanjem
Modre riječne magle spuštaju
Muslin za muslinom poput ribarskih mreža,
lako ribari spavaju,
Stamene kule na dvorcu
Udvostručuju se na staklu
Sve je tiho. No ti se oblici uzdižu
Gore prema meni, uznemirujući lice
Spokoja. Iz najdubljih dubina
One se dižu, njihovi udovi raskošno
Teški, kosa teža
Od isklesanog mramora. One pjevaju
O svijetu potpunijem i jasnijem
No što to može biti. Posestrime, vaša pjesma
Nosi teret pretežak
Za školjkasto uho što osluškuje
Ovdje, u kraju gdje se dobro kormilari,
Pod uravnoteženim vladarom.
Smućujući skladom
S onu stranu svjetovnog reda
Vaši glasovi opsjedaju. Vi nastavate
Stršeće grebene mòre
Obećavajući sigurnu luku;
Danju, u diskantu pjevate s rubova
Apatije, također
S ivice visokih prozora. Gora je
Čak od vaše pjesme što
Smućuje, vaša šutnja. Na izvoru
Vašeg poziva što ledi srce —
Pijanstvo velikih dubina.
O rijeko, ja vidim kako su strujom nošene
Duboko u tvom srebrnom tijeku
Te velike boginje mira.
Kamenu, kamenu, prevezi me tamo dolje.
TJESKOBE
Tu je taj bijeli zid, nad kojim nebo samo sebe stvara -
Neizmjerno, zeleno, potpuno nedodirljivo.
Anđeli plivaju u njemu, i zvijezde, također u nehaju.
One su moj medij.
Sunce se rastvara na tom zidu, krvareći svoja svjetla.
Sad je to sivi zid, pandžama izgreben i krvav.
Zar ne postoji put koji izvodi iz uma?
Stube za mojim leđima zavojito se spuštaju u zdenac.
Nema drveća ni ptica u tom svijetu,
Postoji samo gorčina.
Ovaj crveni zid se neprestano trza:
Crvena šaka, što se otvara i zatvara,
Dvije sive, papirnate vreće -
To je tvar od koje sam načinjena, to i užas
Što će me na kolicima odnijeti pod križeve i kišu pietà.
Na crnom zidu, nepoznate ptice
Vrte glavama i kriče.
Nema razgovora o besmrtnosti medu njima!
Studene praznine nam se primiču:
One se hitro kreću.
NOĆNI PLESOVI
Smiješak pade u travu.
Nepovratan!
I kako će se tvoji noćni plesovi
Izgubiti. U matematici?
Takvi čisti skokovi i spirale —
Sigurno oni putuju
Svijetom zauvijek, ja neću sjediti
U potpunosti izvlaštena iz ljepota, dar
Tvog malog daha, natopljenoj travi sličan
Miris tvojih snivanja, ljiljani, ljiljani.
Njihovo meso nije ni u kakvom srodstvu.
Hladni nabori ega, kala,
I tigrasti ljiljan što se uljepšava —
Mrlje, i širenje vrelih latica.
Kometi
Moraju prijeći takav prostor,
Takvu hladnoću, zaborav.
Tako se tvoje geste listaju —
Tople i ljudske, tad njihova ružičasta svjetlost
Krvari i odronjava se
Kroz crne amnezije nebesa.
Zašto su mi dane
Te svjetiljke, ti planeti
Što padaju poput blagoslova, poput pahulja
Šesterokutni, bijeli
Na moje oči, moje usne, moju kosu
Dodirujući i rastapajući se.
Nigdje.
Prevela: Višnja Sepčić
Dennis Peterka, Tree Top Fog, ulje na platnu (izvor: Iowa Artisans Gallery)