Davor Šalat, POEZIJA (izbor)
ZAMJENICE NAM SE MIJEŠAJU
.
Liječiš riječi da ne budu mrzli otisak,
da se podvrgnu uljepšavanju tijela
i uhvate bježeće nijanse oka.
Tišina je tvoj promrzli violinist
koji ti, svirajući falš, preokreće srce.
Ti i ja, ja i ti, zamjenice nam se miješaju
kao kad se u mladi sumrak
sunce i mjesec gledaju oči u oči.
Dan se ispuhao kao smežurana jabuka,
a noću se dozivamo s kontinenta na kontinent
kao da se jadamo iz sobe u sobu.
Mi smo vrijeme koje potanko pamti lica
kao neponovljive šare svetih krava,
ali ne dopušta niti jednoj riječi
da do jutra samu sebe ne zataji.
Vrati mi svoj glas, klupko živog
krzna, šćućureno mače,
da se ne šulja kroz metalne odašiljače
i ne prekida se baš u trenutku
kad prelazim najtjeskobniju cestu.
PJEŠČANI I GOLI
.
Sad smo tu, pješčani i goli.
Po rubovima otoka skupljaš drvca za vatru
da za večeru skuhaš Mjesec.
Tek noćas ponovno smo se vratili
plemenu koje se rodilo iz njegove pjene.
.
Bog je ruka koja ti raščešljava vlasi
i nadmašuje te u ljubavi.
S njim operi oči u moru koje se zove smrt,
ona zauvijek rastavlja boje u čistu svjetlost,
u tvoje golo srce koje ovija zvijezde medom.
.
Sad smo tu, s morem na ramenima,
s pijeskom u slogovima.
Ne znam ti o sebi reći
išta što već nisi vidjela ispisano
u mojim šarenicama,
u vježbi za toplinu kojoj ne promiče
nijedan nježni pregib tvoje ljepote
SAMO BOG MOŽE ZAŠITI SLIKE
.
Dođe vrijeme
kad nebo popije more,
čovjek postane
crna mrlja na seoskom putu.
.
Podiže se sitna prašina
i iz očiju mu ispire budućnost.
Otoci se razmiču u slike
koje još samo Bog može zašiti.
.
Dođe vrijeme kad ribe dovrše
neupotrebljiv vodeni pjev
i ništa se više ne suprotstavlja
mornarevim izmišljenim brodovima.
.
Nitko ne traje dulje od van Goghovih suncokreta.
Lažne su crne ptice nad žutim žitom.
Kao vrana sjemenje,
smrt je pojela samu sebe.
KAO DA TE NIKADA NIJE BILO
.
Pod strehom, uz lastavičje gnijezdo,
mrmor tvog nutarnjeg dana.
Pa kako onda ne čuješ
koliko grančica pucketa u tebi,
koliko se pepela otresa
s tvoje skliske misli?
.
U ponoć se razbudiš,
no u podne ponovo zaspiš
pokraj oštrice svoje sjene,
pod suncem koje te se odreklo
kao labuda na isušenom jezeru.
.
Pa ipak, ti si još uvijek taj neprestani zrak
koji nema drugog smisla osim da se udahne.
.
Trošna kuća koja se njiše
zadnji je ples
koji će te darivati nesanicom,
iz koje će lastavice zauvijek odletjeti
kao da te nikada nije ni bilo.
Pjesme preuzete sa stranice Radio Gornji grad (radio gornji grad | Nezavisna kultura u prijelomu epohe)
Tošo Dabac, Goritz Pavelić_Ljubica Valentaković, 1934. (vizkultura.hr)