Vojtech Mihalik, KRPE

Prasnuo je, stao je vikati, soba se stresla,
a stijene otvorile uši.
Letjele su riječi kao krpe svadbenog vela,
kao listovi uvele kite cvijeća,
zveknule kao ogledalo
koje je razbilo sedam godina sreće.
Lebdio je ispod stropa
viseći na krilima građanskih vrlina,
tako da su mu pucale naramenice,
vikao je taj mali bog,
vladar u svom životnom prostoru,
vikao je zlobu, zavist i prijezir
i sebičnost koju zovemo ljubomorom,
vikao je krvavu laž i sam joj stade vjerovati.
A ona je stajala
u tom neshvatljivom udaranju valova,
daleko, daleko
u sumračnoj, otvorenoj krajini
s izgubljenim snovima i s nogama pod snijegom,
stajala je čista, svjetiljka je padala,
pružila je ruke i ništa, ništa nije čula,
tek nešto kao praskanje leda.
Letjele su riječi, te krpe svadbenog vela,
u okviru ogledala zvonilo je sedam godina sreće.
Zveketao je mali bog,
vlasnik i sudac čežnje koju nikada nije upoznao,
siktao u oči u kojima nikada nije primijetio
ljubav: ti kujo,
smrti moja,
zgadio mi se tvoj pogled
i tvoje izmučene ruke,
životinjska vjernost običnim danima,
poniznost bez nade i ambicija,
odbojna mi je tvoja njuška. Želim rasti!
A ona je stajala tamo u sobi
kao u dalekoj sumračnoj krajini,
pružila je ruke i ništa, ništa nije čula,
tek nešto kao dragi, bliski glas,
onaj isti glas,
zameten snijegom godina: Anđele moj,
umirem za tobom, ti si moj život,
ljubim ti oči i ruke,
želim da budeš vjerna sebi,
o pruži mi usne. Nosit ću te
na rukama.
A budem li ti ikada rekao i jednu jedinu
zlu riječ,
neka onijemim.

Prijevod: Zvonimir Golob

Fotografija mlade žene - H. Armstrong Roberts (1883-1947)