Lawrence Durrell, JUSTINE (ulomak)

Jutros sam nasumce otvorila Durrellovu „Justine“ i odlučila podijeliti s vama taj slučajni odabir.

"Justine", prvi dio „Aleksandrijskog kvarteta“, pročitan je mnogo više puta od bilo kojeg od preostala tri dijela, ne samo zato što je prvi. Čitanje „Mountolivea“, „Clee“ ili „ Balthazara“ je lišeno ushićenosti koju doživiš već s prvim stranicama „Justine“; riječ je samo o očekivanjima. Svakako preporučujem pročitati cijeli Kvartet, važno je samo biti svjestan da je “Justine“ u tom društvu posebnija.

Gotovo tri desetljeća ne uživam povlasticu prepuštanja književnom tekstu, a da ne pratim ruku autora, da ne uočim strukturu, izbor riječi, dinamiku…, ali to me kod „Justine“ nikada nije smetalo, samo mi je dodatno raspirivalo potrebu za pisanjem.

„Justine“ je roman praskav i slastan, cjelina koja na svakom svom dijelu nudi obilje okusa, mirisa, boja, tekstura i ne posustaje niti odustaje od te skladnosti do posljednjeg ulomka. Prirodno i lako teku rečenice/slike/misli/emocije iz Durrellova pera. Tako je jasno to tkanje da pomisliš kako bi i sam, primjenjujući tu njegovu formulu, mogao napisati neku svoju Justine/Aleksandriju.

Roman „Justine“, publiciran 1957. godine, je temelj za preostala tri romana koji se, na ovaj ili onaj način, bave istom temom. Ipak, Justine nije glavni lik istoimenog romana, glavni je lik Aleksandrija, jer bi negdje drugdje i Justine i svi drugi likovi koji se pojavljuju u bilo kojem dijelu tetralogije, bili sasvim drugačiji ljudi. Aleksandrija ih je oblikovala i, s njima ili bez njih, ostala autentična, jedna, jedinstvena.

Ovdje se neću posebno baviti s preostale tri knjige od kojih „Mountolive“ i „Balthazar“ predstavljaju stanoviti rašomon u odnosu na „Justine“, dok bi se „Clea“ mogla podvesti pod „ono što je bilo poslije“.

Dakle, „Justine“, prva knjiga “Aleksandrijskog kvarteta“, Znanje, Zagreb 1999., biblioteka EvergriN, preveo Zlatko Crnković. Nasumce otvorih devedeset drugu stranicu (čitajte, ni jedna riječ nije suvišna):

Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja

...

Koliko su nam puta rekli da je povijest ravnodušna, a ipak njenu škrtost ili izdašnost uvijek shvaćamo kao nešto unaprijed smišljeno; zapravo nikad nikog ne slušamo...

Hodam sad po ovom mračnom poluotoku nalik na palmin list, ili na ruku ispruženih prstiju (gdje zimska kiša pucketa poput slame među hridinama), čvrsto zaogrnut vjetrom uz morsku obalu zagušenu spužvama što stenju: tragam za značenjem cjeline.

Kao pjesnik povijesne svijesti, valjda moram gledati na krajolik kao na polje kojim dominiraju ljudske želje — mukama uobličen u seoske kuće i zaselke, a rovanjem u gradove. Krajolik po kojem su ostavili svoje potpise ljudi i epohe. Sad, međutim, počinjem vjerovati da se te želje baštine od samog mjesta; da formiranje čovjekove volje ovisi o njegovu mjestu pod suncem, o tome je li zakupac plodnih hektara ili nezdravih šuma. Ja ne vidim u svemu tomu djelovanje njegove slobodne volje na prirodu (kao što sam nekad mislio), nego preko njega neodoljiv razvoj slijepih, neiskazanih doktrina prirode, njenih ćudi i muka. Ona je izabrala ovaj jadni račvasti kraj za obrazac. Kako mi se onda čini ludo kad netko kaže, kao što sam jednom čuo Balthazara da govori: „Zadaća je kabale, ako ona uopće ima kakvu zadaću, da tako oplemeni funkcije da čak i jedenje i izlučivanje izmeta uzdigne na razinu umjetnosti.“ U svemu tomu može se vidjeti kako procvat savršene skepse podriva volju za preživljavanjem. Samo ljubav može još malo dulje podržati čovjeka.

Mislim, isto tako, da je nešto slično morao Arnauti imati na pameti kad je napisao: „Pisac više ne gleda na ljude iz psihološkog kuta. Suvremena se psiha rasplinula kao mjehur od sapunice nakon istraživanja mistagoga. Što je još preostalo piscu?“

Možda me je upravo ova spoznaja nagnala da izaberem ovo pusto mjesto da na njemu živim u idućih nekoliko godina — ovo suncem sprženo predbrežje na Cikladima. Okružen sa svih strana poviješću, ovaj je pusti otok jedini slobodan od svih referenci. Nikad nije spomenut u ljetopisima naroda kojem pripada. Njegova historijska prošlost ne izlijeva se u vrijeme nego u samo mjesto — ovdje nema hramova, svetih gajeva, amfiteatara, da iskvare ideje pogrešnim usporedbama. Raznobojni čamci u plosnatoj prudini, luka iza brda, i gradić ogoljen i zapušten. To je sve. Jedanput mjesečno parobrod pristane ovdje na putu za Smirnu.

U ove zimske večeri uzburkano more penje se uz hridi i upada u šumarak orijaških divljih platana po kojem se šetam, i urla nenadanim divljim žargonom, zapljuskuje i nakrivljuje cedrove.

Šetam se ovuda u društvu s priželjkivanim nagovještajima prošlosti koje nitko ne može podijeliti sa mnom i koje mi ni samo vrijeme ne može oduzeti. Vjetar mi zabacuje i zalizuje kosu a jednom rukom čuvam od siline vjetra užareni ostatak duhana u luli. Visoko gore, nebo je urešeno sjajnom ukosnicom od zvijezda. Antares (1) ondje plavi kao svijeća, zaronjena u zvjezdanu prašinu... To što sam laka srca napustio poslušne knjige i prijatelje, jarko osvijetljene sobe, kamine podignute da se uz njih razgovara — cijelu onu sredinu uljuđenog duha — nije nešto za čim žalim nego nešto čemu se samo čudim.

U ovom svom izboru vidim i nešto slučajno, rođeno iz pobuda za koje sam prisiljen smatrati da ne pripadaju mojoj naravi. Pa ipak, za divno čudo, samo sam ovdje napokon kadar ponovo se naseliti, ponovo se nastaniti u nesahranjenom gradu sa svojim prijateljima, uokviriti ih u teške, čelične mreže metafora koje će trajati upola onoliko koliko i sam grad — ili se ja bar tako nadam. Ovdje sam barem kadar sagledati njihovu povijest i povijest grada kao jedan te isti fenomen.

Ali je najčudnije od svega to što ovo izbavljenje dugujem Pursewardenu - osobi od koje bih najmanje očekivao da će mi biti dobročinitelj. Onaj naš posljednji susret, primjerice, u ružnoj i skupoj hotelskoj sobi u koju bi se on svagda preselio kad bi se Pombal vratio s odmora... Teški, pljesnivi zadah te sobe nisam prepoznao kao zadah skorog samoubojstva — a i kako bih ga prepoznao? Znao sam da je nesretan. Sve da i nije bio, osjećao bi se on dužan simulirati nezadovoljstvo. Danas se od svih umjetnika očekuje da budu pomalo pomodno nesretni. A kako je bio Anglosaksonac, bijaše u njega i trunak plačljivog samosažaljenja i slabosti, zbog čega se ponekad opijao. Te je večeri bio naizmjence grub, šašav i duhovit. Slušajući ga sjećam se da sam iznenada pomislio: „Evo čovjeka koji je njegujući svoj talent zanemario svoju osjećajnost, ne slučajno nego namjerno, jer ga je izražavanje osjećajnosti moglo dovesti u sukob sa svijetom, ili mu je osamljenost mogla ugroziti razum. Nije mogao podnijeti da mu za života bude zabranjen pristup u dvorane slave i priznanja. Ispod svega toga on je neprestano trpio od gotovo nepodnošljive spoznaje o svom duhovnom poltronstvu. A onda mu je karijera stupila u zanimljivu fazu: mislim na lijepe žene, za koje je uvijek osjećao da su mu izvan dohvata kao bojažljivom provincijalcu, a sad im je bilo drago biti viđene u njegovu društvu. Pred njim se one drže kao pomalo rastresene muze koje pate od začepljenja. Laska im ako im ona na javnim mjestima zadrži ruku u rukavici časak dulje nego što bonton to dopušta. Sve to u prvi mah bijaše melem na taštinu osamljenika, ali je na kraju samo produbilo njegov osjećaj nesigurnosti. Malo-pomalo mu je dosadila sloboda koju je bio stekao svojim skromnim financijskim uspjehom. Sve je više osjećao potrebu za pravom veličinom dok mu je ime svakim danom bujalo i raslo, kao kakav odvratan plakat. Shvatio je da ljudi danas šetaju ulicom sa Slavom, a ne sa čovjekom. Ne vide više njega — a on je sav svoj opus stvorio da bi svratio pozornost na osamljenu, patničku figuru, kako je sam sebe zamišljao. Poklopilo ga je vlastito ime kao nadgrobna ploča. A onda je slijedila užasna pomisao: možda i nema više nikoga koga bi mogli vidjeti? Tko je, na kraju krajeva, on?“

Ne ponosim se ovim mislima jer one odaju zavist što je svaki čovjek koji nije uspio osjeća prema čovjeku koji je uspio. I zaista, kao da teku paralelnim tokom, padoše mi na um riječi koje je jednom Clea izgovorila o njemu i koje sam, iz nekog razloga, upamtio i o kojima sam poslije razmišljao:

- Nekako je odbojan. Dio tajne krije se u njegovoj fizičkoj neuglednosti. Uza svu svoju rutiniranost, nosi u sebi klicu stidljivosti. A stidljivost ima svoje zakone: možeš se predati, što je tragično, samo onima koji te najmanje razumiju. Jer, razumjeti čovjeka znači osjećati sažaljenje za njegove slabosti. Stoga žene koje voli, pisma koja piše ženama koje voli, u njegovim su mislima šifre za žene koje misli da želi, ili bar da zaslužuje... cher ami.

Cleine su se rečenice uvijek prekidale u sredini i završavale onim njenim čarobnim, nježnim smiješkom: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“

(Najvažnije je da pribilježim doživljaje, ne onim redom kako su se dogodili — jer to bi bila povijest — nego onim redom kako su mi prvi put počeli nešto značiti.)

Što ga je onda moglo ponukati da mi ostavi pet stotina funta pod jedinim uvjetom da ih potrošim s Melissom? Mislio sam da ju je možda i on volio, ali nakon zrelog razmišljanja došao sam do zaključka da on nije volio nju nego moju ljubav prema njoj. Od svih mojih osobina zavidio mi je jedino na sposobnosti da toplo uzvraćam na naklonost čiju je vrijednost poznavao, pa možda čak i priželjkivao, ali od koje ga je zauvijek odvajalo gađenje prema samom sebi. Zapravo je već ovo bio dostatan udarac mom ponosu, jer sam želio da se on divi — ako već ne djelu koje sam stvorio — a ono bar onome što ono navješćuje da ću tek stvoriti. Kako smo svi mi glupi, kako ograničeni — puki tašti dvonošci!

Nismo se vidjeli tjednima jer nismo redovito posjećivali jedan drugoga, a kad smo se sreli, bilo je to u malom limenom pissotiereu (2) na glavnom trgu, pokraj tramvajske stanice. Bio je već pao mrak i ne bismo se uopće bili prepoznali da automobilski farovi nisu ovda-onda zalili smrdljivu prostorijicu bijelim svjetlom kao mlazom.

— Ah! — izustio je on kad me je prepoznao: nesigurno, zamišljeno, jer bio je pijan. (Prije nekoliko tjedana bio mi je ostavio pet stotina funta; u neku me je ruku odvagnuo, procijenio — iako je ta procjena doprla do mene tek s one strane groba.)

Kiša je bubnjala po limenom krovu iznad nas. Jedva sam čekao da se vratim kući jer sam imao vrlo naporan dan, ali sam pomalo oklijevao, sputan pokajničkom pristojnošću koju uvijek osjećam u društvu ljudi koje zapravo ne volim. Preda mnom se u mraku ocrtavala prilika koja se pomalo klatila amo-tamo.

— Dopustite mi - reče plačnim, pijanim glasom — da vam povjerim tajnu svoga romansijerskog zanata. Ja sam postigao uspjeh, a vi niste. Odgovor se, stari moj, krije u seksu, u mnogo seksa. — Kad je izgovarao, ili bolje reći deklamirao, riječ »seks«, podigao je glas i bradu savijajući tanki vrat kao kokoš kad pije vodu i otkidajući tu riječ polukevtanjem, kao narednik kad muštra vojnike. — Šibanje seksom — ponovio je normalnijim glasom — ali nemojte zaboraviti — tu je spustio glas do povjerljivog mumljanja — da pri tome ostanete zakopčani do grla. Kao vječita bakica spremna da spašava druge. Morate ostati zakopčani i trpjeti. Nastojte se držati kao da vas nešto steže, kao da vam je knjiga izabrana za klub čitatelja. Strogo je zabranjeno sirovo zdravlje, izmetine, sve što je prirodno i smiješno. Lako je bilo Chauceru i elizabetancima ali to danas više ne prolazi — moraš biti zakopčan do grla solidnim, prezbiterijanskim pucetima. — I upravo dok se otresao, okrenuo mi se licem, na kojem je namjestio takav izraz da je bio nalik na puce na rasporku — stisnuto, usko i groteskno. Zahvalio sam mu ali on samo odmahne rukom pravom kraljevskom gestom. — Sve je to besplatno — reče mi, uhvati me za ruku i povede u mračnu ulicu. Išli smo prema osvijetljenom središtu grada kao robovi vezani jedan za drugoga, kolege pisci opterećeni osjećanjem različitih neuspjeha. Mumljanjem, koje nisam mogao razumjeti, govorio je povjerljivo sam sa sobom o stvarima koje su ga zanimale. Jednom je, kad smo skrenuli u Rue des Soeurs, zastao pred osvijetljenim vratima javne kuće i svečano prozborio: — Baudelaire kaže da je kopulacija lirska poezija rulje. Ali, jao, nije više! Jer seks umire. Za sto godina ležat ćemo držeći jedno, drugome jezik u ustima, nijemi i bez strasti, kao plodovi mora. O da! Vjerujte mi da će biti tako. — Pa je naveo arapsku poslovicu kojom se poslužio kao motom za svoju trilogiju: — Svijet je poput krastavaca — danas ti je u ruci a sutra u guzici.

Zatim smo hodali dalje na refule, kao rakovi, prema njegovu hotelu, a on je često ponavljao riječ »nedvojbeno« uživajući očito u mekom zatvorenom glasu u njoj.

Bio je neobrijan i ispijen u licu, ali relativno dobro raspoložen nakon šetnje pa smo se prihvatili boce džina koju je držao u komodi do svoga kreveta. U razgovoru sam spomenuo dva nabrekla kovčega što su stajala pokraj toaletnog stolića, spremni za put; preko stolice bijaše prebačena kišna kabanica u koju je bio ugurao novine, pidžamu, zubnu pastu i druge stvari. Rekao je da putuje noćnim vlakom u Gazu. Želio se malo opustiti i posjetiti Petru. Reviziju svoga najnovijeg romana već je bio iskorigirao, spakirao i adresirao. Ležala je mrtva na mramornoj ploči toaletnog stolića. U njegovu zlovoljnu i potištenu držanju prepoznao sam iscrpljenost koja obuzme umjetnika pošto je dovršio svoje djelo. To su kritični trenuci u kojima iznova počinje dugo očijukanje sa samoubojstvom.

Na žalost, iako prebirem po sjećanju, malo se čega sjećam iz tog našeg razgovora, ma koliko se nastojao prisjetiti. Zbog činjenice da je to bio naš posljednji susret, pridao sam mu, naknadno, značenje koje on zacijelo nije mogao imati. A za svrhu ovih zapisa nije ni Pursewarden prestao postojati, nego je samo zakoračio u živu ogledala, kao što svi moramo jednom zakoračiti — da napustimo svoje boljetice, svoje prijestupe, osinjak svojih želja, koje još uvijek žive, čineći dobro ili zlo, u zbiljskom svijetu — što je sjećanje naših prijatelja za nas. Međutim, nazočnost smrti svagda nam osvježi iskustvo - to joj je i funkcija: da nam pomogne premišljati o nestalnosti vremena. Ipak, u tom smo trenutku obojica bili podjednako udaljeni od smrti — ili sam ja bar tako mislio. Možda je i tada u njemu cvjetao već neki tihi predumišljaj — ali nije važno. Ne znam. Nije nikakva tajna da svaki umjetnik poželi okončati život koji je istrošio (jedan lik u njegovoj posljednjoj knjizi uzvikuje: „Čovjek mora godine i godine trpjeti osjećaj da ljudi ne mare za njega, da stvarno ne mare; a onda jednog dana shvati, sve zabrinutiji, da Bog ne mari za njega: ne samo što ne mari nego mu je ama baš potpuno svejedno.“)

Ali ova mala digresija podsjeća na jedan djelić našeg pijanog razgovora. Govorio je podrugljivo o Balthazaru, o njegovu bavljenju religijom, o kabali (o kojoj je samo nešto bio načuo). Slušao sam ga ne upadajući mu u riječ, i malo-pomalo glas mu se stišao, kao sat opterećen težinom sekunda. Ustao je da natoči sebi piće i dodao:

— Potrebno je strahovito veliko neznanje da se čovjek približi Bogu. Mislim da sam ja uvijek previše znao.

Takvi ulomci podbadaju budan duh u ovakve večeri, kad hodam po zimskom mraku, dok se napokon ne vratim vatri od maslinova drva što pucketa u staromodnom zasvođenom kaminu, gdje Justine spava u svome krevecu što miriše na borovinu.

...

1 Najsjajnija zvijezda u zviježđu Škorpion (Prev.)

2 Ulični zahod za mokrenje, pisoar (franc.)

------------------

Ilustracija: razglednica Aleksandrije, 1930. godina

Pogledajte izložbu akvarela Andreasa Georgiadisa nadahnutih Aleksandrijskim kvartetom.