Luko Paljetak, ZADARSKA DOLINA ĆUPOVA

Izbor feljtona ili podlistaka, novinskih tekstova koje danas uglavnom nazivamo kolumnama, nerijetko završi ukoričen. Luko Paljetak je svoje tekstove objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji, a 1982. godine mu je objavljena zbirka pod naslovom Jantarna kocka (Znanje, Zagreb). Niz je to priča o Dubrovniku, njegovom rodnom gradu, o Zagrebu, Zadru, ali i o igraćim kartama ili lutkama.

Izdvojila sam tekst o zadarskoj Dolini ćupova*, a Zadrani mogu posvjedočiti je li u Varoši još uvijek ostalo nešto ovoga duha. Uživajte!

ZADARSKA „DOLINA ĆUPOVA“

Svaki grad ima jedan kvart i jednu svoju četvrt u kojoj se živi nekako drukčije, prisnije i po domaću, intimnije od drugih kvartova; život je tu pomalo izlizan od upotrebe, uvukao se u kuće, u ulice i u stvari i odatle izbija na površinu nekako neposrednije i po svojoj mjeri, prepoznatljivije, pa se u njemu osjećamo ugodnije, kao u starom već dugo nošenom kaputu, kao u društvu prijatelja, a njegov dodir osjećamo kao dodir već toliko puta poljubljene i upoznate žene.

U Zadru je takva četvrt Varoš, poznata i omiljena »Dolina ćupova«, zadarski Quartier Latin, Montmartre, Monte Carlo, Soho, Tarstevere i St. Pauli, carstvo malih i mnogobrojnih ulica, jutarnjih marendina, pršuta, sira i dobre kapljice. Tu su na malom prostoru koncentrirane one mnogobrojne »krčme ljubavi«, gdje se beštima uz briškulu i piva uz crno i bijelo vino, pa kao da o njima pjeva Gwyn Williams, Velšanin, svjetski putnik i poznavalac starih keltskih tekstova, kada u svojoj pjesmi »Krčme ljubavi« veli

vi ste moje Sidro i moj Brod,

moj Porto Bello, moje Dobro Došli u grad,

moj Labud, moj Anđeo, moj Bijeli Jelen,

moj Grozd Grožđa, Pozdrav moj.

Želi li Putnik Namjernik prošetati tim kvartom, može mu prići s mnogih strana, jer u nj, kao u kakvo vinom natopljeno srce, vode svi gradski putovi. Krene li s gradskog trga, gdje ga barokna gradska ura opominje da je već vrijeme da se što prigrize i zatim, kako je već i red, zalije, u Dolinu ćupova ući će s »Četiri Kantuna«. Taj slavni četverokut zadarski stoji poput kapije na ulazu u Dolinu. Baci li pogled na lijevu stranu, primijetit će crkvu sv. Mihovila a iznad vrata dotičnog arhanđela kako drži u ruci vagu i mjeri po svojoj profesionalnoj dužnosti duše, dok se neprimjetan jedan vražić, sotonica jedna mala nasmijana i rutava objesila o jedan kraj vage s bjelodanom namjerom da se poljulja malo na toj

ljuljački, i da mu pokvari posao.

Dolje na crkvenom pragu često zna sjediti žena jedna, pogurena, držeći pred sobom vagu, portablicu, onu malu što se drži u kupatilima, mjereći ljudima tijela.

Pođe li Namjernik dalje slijedeći svoj nepogrešivi flaneurski instinkt, na trenutak će se naći u nedoumici. Na lijevo put ga vodi u mnoga slatka iskušenja. Pred njim prvo, nakon što mine prodavaonicu bureka gdje se nekada točilo divno primoštensko vino, poput kakve skromne bodulske cure stoji buffet »Čista mala« gdje može svratiti na čašicu muškog razgovora i na čašicu pića s nogu, pa sutradan, ushtjedne li mu se može koliko ga grlo junačko nosi zapjevati

jesam sinoć na stojećki dvije

u birtiji popio rakije!

A zatim dolazi »Mali raj«, bivši i slavni studentski »Feral«, iz vremena kad su se pisale balade u slavu subrata i suobješenjaka Villona, iz vremena kad se sjedilo na bačvama i raspravljalo o estetici, kad je Marijan bio zaljubljen u Ružu, (bio je to pravi „Romaunt de la Rose“), lijepu krčmaricu Ružu, a ona »ni mukajet«; sad se tu jedu dobri i jeftini marendini a do Raja potrebno je samo par špricera ili kako se to književno kaže, par bijelih uštrcaka. Za »Malim rajem« slijedi »Zlatni kutić«, carstvo briškule i trešete. Tu se sve drma od »karika« i »bela«, a »punti« vrcaju na sve strane, ti »punti dei sospiri«. Navede li ga put i dalje doći će do Buffeta »72« gdje su se prije jeli odlični sendviči, a pođe li naprijed i krene prema Fakultetu, okrene li na desno svoju ljubopitljivu glavu, na zgradi koja se tamo nalazi primijetiti će jedva čitak i već napol izbrisan natpis »Svratište i kavana Velebite, što će ga podsjetiti na vremena kočija, mufova i romantike.

Na desno, naprotiv, put ga vodi u sasvim drugom smjeru mameći ga svojim neodoljivim i pustolovnim zovom. Susreće ga najprije gostionica »Proleter« a odmah za njom gostionica »9 flaša« koje čekaju na vječno žedna grla, a hrana je tu dobra i žestoka, iz krajeva gdje rijeke teku sporije od bosanskih lokalnih vlakova, a bakreni anđeli sjede na tužnim vrbama i zvižde.

Zatim je Namjernik ponovno u dilemi. Krene li lijevo čeka ga buffet »Labud« te ako ga mašta njegova klasična nije napustila prisjetit će se i kakve Lede i u to će ime tu popiti koju čašicu.

Malo naprijed pa lijevo očekuje ga carstvo pršuta i sira, buffet »Kod Slavka«, gdje se vino toči iz bačava a na dan pojede više pršuta nego ga gazda, Stradivari za pršut, stigne narezati. Put je do tamo malo zakučast i vodi malim trgom što kao da je uzet iz kakve Držićeve komedije, a u blizini njegovoj stoji petolist crkve Stomorice što se kao kakva kamena starohrvatska djetelina rascvala i pjeva svojim nijemim naivnim jezikom.

Zaželi li se Namjernik kakvog egzotičnijeg ugođaja put ga vodi u caffe-bar »Kuk«, u poznati »Hilton«, a nastavi li dalje može se ribom okrijepiti kod »Dva ribara« ili u »Feralu«, (sadašnjem Feralu, ne onom već spomenutom, iz vremena kad su padali bijeli lanjski snjegovi).

Ako od mjesta gdje smo ga ostavili u nedoumici Namjernik krene pravo prema rivi ulica će ga dovesti kod Stipe, tj. buffet »Hajduk«, gdje može odmoriti svoje umorne noge i povratiti svoju ožednjelu dušu nakon krstarenja po ovim izukrštanim ulicama, po ovim finim, tankim iako starim živcima grada, gdje život koliko god izgledao priprost posjeduje onu nenadoknadivu intimnost a čovjek čovjeku je Ti, gdje se iz vremešnih iako još uvijek dostojanstvenih fasada kriju ona, skrivena, malo komu poznata stražnja pročelja, stvarno zrcalo života gradskoga, gdje život pulsira bučnije, gdje na prozorima tinjaju i cvatu čitavi semiramidini viseći vrtovi cvijeća, gdje uvijek nekome fali čašica ulja, čašica soli ili feta kruha, gdje svi zajedno zapravo imaju sve, gdje (kako pjeva bugarski pjesnik Atanas Dalčev)

pred prozorom se susjedovim nađe,

prostrto rublje, bez srama se bijeli,

i s ovim rubljem poput kakve lađe

nagnuti balkon otploviti želi.

To je splet ulica u koji će neminovno zaći Putnik Namjernik stigne li u Zadar. To je ona četvrt kakvu posjeduje gotovo svaki grad, u kojoj se živi nekako drukčije, prisnije i po domaću. To je zadarska »Dolina ćupova«, gdje se pije vino i gdje se pjeva

In taberna quando sumus,

non curamus quid sit humus,

sed ad ludum properamus,

cui semper insudamus,

Bibit hera, bibit herus

bibit miles, bibit clerus,

bibit ille bibit illa,

bibit servus cum ancilla,

bibit velox, bibit piger,

bibit albus, bibit niger,

bibit constans, bibit vagus,

bibit rudis, bibit magus.

Dođite, vidite, napijte se!

*U potrazi za izvorom naziva Dolina ćupova, na stranici Gradske knjižnice Zadar sam pronašla ovo: „Inače, živopisni labirint varoških kaleta, nekoć živo i bučno središte sitnih gradskih obrtnika - kovača, postolara, pekara, bravara, bačvara – transformirao se u zonu podjednako živog okupljanja i noćarenja mladeži u brojnim kafićima i zalogajnicama. Otuda kolokvijalni naziv Bermudski trokut. Prve generacije zadarskih studenata, pak, zatekle su ondje samo konobe sa slanim srdelama i vinom iz bačava. Dovoljno da cijelo područje dobije naziv Dolina ćupova.“

Prije potrage sam pitala tatu, koji je djetinjstvo proveo baš u Varoši gdje je njegov otac, a moj dida Petar neposredno nakon Drugog svjetskog rata imao gostionicu „Dalmacija – Skazlić Petar i drug“, ali tata je rekao da  prvi put čuje da se Varoš tako zvala. Bilo bi zanimljivo saznati jesu li ćupovi bili posude za ispijanje vina ili se taj naziv odnosi na glinene posude za smeće (i povraćanje) postavljene na ulicama pred gostionicama. Zadrani, ako znate, javite.

Ante Brkan, Maštenje vina u Varošu, 1950. (izvor: Narodni muzej Zadar)