Fjodor Mihajlovič Dostojevski, BRAĆA KARAMAZOVI

Ulomak

…

Pred ponekom mišlju zastaneš u sumnji, osobito kada vidiš grijeh ljudi, i zapitaš se: »Da se poslužim silom ili smjernom ljubavi?« Uvijek se odluči za »smjernu ljubav«. Ako se za to odlučiš jedanput zauvijek, moći ćeš pokoriti cijeli svijet. Smjerna je ljubav — strašna sila, najjača, kojoj nema ravne. Svaki dan i sat, svaku minutu pazi na sebe i motri sebe da ti pojava bude lijepa. Prošao si, eto, kraj malog djeteta, prošao si ljutit, govoreći ružne riječi, srdite duše; ti možda nisi spazio djeteta, ali ono je vidjelo tebe, i tvoj se ružni i bezbožni lik možda usjekao u njegovo nezaštićeno srdašce. Ti to nisi znao, možda si već samo time bacio u njega loše sjeme, i ono će, vjerojatno, izrasti, a sve zato što nisi pazio da si pred djetetom i što nisi odgajao u sebi ljubavi, obazrive i djelotvorne. Braćo, ljubav je učiteljica, ali je potrebno da je umiješ steći, jer ona se teško stječe, teško kupuje dugotrajnim radom i polagano, jer ne treba voljeti samo trenutno i slučajno, već neprestano. A slučajno može svatko voljeti, pa i zločinac. Mladić, moj brat, molio je i ptice za oproštenje. To je naoko glupo, a ipak ima smisla, jer sve je kao ocean, sve teče i sve se dodiruje, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom kraju svijeta odjekne. Neka je glupost moliti ptice za oproštenje, ali i pticama bi bilo lakše, i djetetu, i svakoj životinji uza te, kad bi bio bar za trunak čistiji nego što si sada. Sve je kao ocean, velim vam. Onda bi se i pticama molio, mučen od sveobuhvatne ljubavi i kao u nekom ushićenju, a molio bi ih da ti i one oproste tvoj grijeh. Cijeni to ushićenje, ma kako se ono glupo činilo ljudima.

Nicolo Filippo Rosso, Exodus 4 - Djevojčica prosi, Bogota, glavni grad Columbije