Daša Drndić, SONNENSCHEIN
Siječanj je 1944, srijeda. Spušta se mrak sav u snježno bijele iskrice umotan, nalik na kristale koji ulijeću u trafiku „La gioia” kad se vrata otvore, pa kao kakav čarobni prah padaju na zlatnožuti drveni pult u koji se uvukao miris duhana, miris meda i trešanja, po kojem Haya, kao nekada Ada, kažiprstom šara, ispisuje svoju budućnost. Osmijehom prigušene nade Haya dočekuje posljednjeg kupca te večeri. U njenu duhandžinicu ulazi tridesetogodišnji Nijemac u uniformi, oh, lijep je kao lutka, Nijemac već ima poljski nadimak Lalka, ali to Haya tada, kad lijepog Nijemca prvi put vidi, ne zna, lijepi Nijemac kasnije će joj reći, nisam ja lalka, ti si moja lalka, Nijemac je visok i snažan i oh, čvrst i blag. Nijemac vadi svoju Voigtlânder Bessu, nagne se preko pulta, pogleda duboko u Hayine zelene oči i kaže ein 120 Film, bitte, ein ”Kodak”, bitte, tiho, kao da joj pokraj otvorenog kamina bez daha šapće - svucite se. Tako, nakon dvadeset i jedne godine, sad kad se ljubavna priča Ade Baar i Floriana Tedeschija umorila raspavši se u dronjke, malo mesingano zvono na vratima trafike ”La gioia” oglasi početak novog života, cin-cin, početak nove ljubavne priče u obitelji Tedeschi, također ratne. I, započinje ratna ljubavna priča Haye Tedeschi i Kurta Franza, jer lijepi njemački potporučnik, SS-Untersturmfiihrer, zove se Kurt Franz.
Kurt Franz strastveni je fotograf amater. Iz njegove Voigtlânder Besse iskaču svakojaki mali crno-bijeli krajolici dimenzija 45 x 60 milimetara, kao primjerice onaj uhvaćen s goričke tvrđave u proljeće 1944, kad Kurt slika svog kolegu Willija, nakon čega sve troje, Kurt, Willi i Haya, odlaze na Keișerfleisch u trattoriju ”Leon ďoro” u Via Codelli. Kurt i Haya sastaju se tajno, dakako, po privatnim sobama zabitih pansiona u predgrađu Gorizije, ali odlaze i na jednodnevne izlete u Trst kad na repertoaru tršćanskih kazališta igra neka zgodna opera ili opereta, jer Kurt voli glazbu i nakon takvih izlazaka s Hayom oblijeva ga posebna nježnost. Oni odlaze na Leharovu Veselu udovicu, ali i na Wagnerovog Lohengrina u teatru ”Verdi ' odlaze i u ”Casa germanica” pogledati neki novi film i pojesti dobar Apfelstrudel, jer Kurt obožava Apfelstrudel, jer Apfelstrudel podsjeća ga na njegovu mamu koju također iznimno cijeni i voli, a ni Haya nema ništa protiv slatkiša, premda joj je od Apfelstrudela draža panna cotta koju u „Njemačkoj kući” u Via Nizza 15 ne nude. Oni, Haya i Kurt, gotovo uvijek odlaze na poslijepodnevne predstave kako bi se Haya na vrijeme vratila u Goriziju, kako nitko ne bi posumnjao u tu njenu strasnu ljubav koju, Haya zna, ipak treba tajiti. Nedjeljom, Kurt u Trstu posjećuje profesora violine Franca Gullija, tamo u Viale Sonnino, gdje se zadrži najviše dva sata, svirajući jednostavne kratke kompozicije poznatih majstora, recimo Bachov menuet ili Brahmsovu Uspavanku (Wiegenlied), Op. 49 - 4, ili Gershwinov Summertinze (uz klavirsku pratnju profesora Gullija), ili Šostakovičev Mali marš iz njegovih komada za djecu, jer Kurt doista voli glazbu. Haya dotle odlazi u crkvu, svaki put u drugu. U crkvi se temeljito ispovijedi, dobije oprost i onda je sve u redu. Kurt Hayi priča raznorazne lijepe priče, najviše joj priča o svom psu Barryju, o svom prekrasnom velikom mješancu nalik na bernardinca kojeg je morao ostaviti tamo u Poljskoj gdje je radio u jednom parku na rubu prekrasne šume, u blizini male romantične željezničke stanice, gdje nalazio se i zoološki vrt s fazanima i zečevima koje on, Kurt, inače zna majstorski pripravljati jer između ostalog obučen je i za kuhara, gdje napravio je gomilu prekrasnih fotografija koje čuva u posebnom albumu naslovljenom ”Schône Zeiten”, što značilo bi ”Lijepa vremena”, a ispod naslova dopisao je ”Die schônsten Jahre in meinem Leben”, odnosno, ”Najljepše godine mog života”, premda sad, dok je s njom, s Hayom, kaže, u to više nije tako siguran.
…
Kad je sve bilo gotovo, vlak nije napustio stanicu, priča Elvira Weiner, ponovno su zabravili vrata i vagoni su stajali. Onda se u lokalnim novinama pojavio članak. ljudi koji stanuju blizu kolodvora, blizu prvog kolosijeka, žalili su se na galamu, priča Elvira Weiner, jer oni u vagonima vikali su, pustite nas da izađemo, pustite nas van, vikali su, i iznutra su strašno lupali, pa ljudi koji žive blizu stanice nisu mogli spavati pa su se bunili i onda su predložili da se ti transporti zaustave tamo kod Landesmuseuma, tamo skroz iza Hauptbahnhofa, na Museumstrasse, jer tamo nema stambenih zgrada pa ti transporti neće nikoga uznemirivati, tako su predložili, priča Elvira Weiner, jer mislim da nismo htjeli znati što se događa, znali smo da ti ljudi idu u Njemačku, znali smo da su u njima Židovi, znali smo za koncentracione logore, i mi smo im pomogli i što sad imaju da urlaju noću, tako smo mislili, priča Elvira Weiner, dali smo im deke i kavu i juhu, što se sad bune, to nije pristojno, mislili smo, oni galame i mi ne možemo spavati, tako su pisali naši građani, znate, bio je rat, priča Elvira Weiner, i svi smo imali svojih briga i to me danas muči, priča Elvira Weiner, jer da te ljude nismo tako ostavili, da je vlada prekršila nagodbu, da smo rekli, e, ne damo da ih vozite u Njemačku, možda za ovim transportom ne bi došli drugi transporti, a dolazili su, bilo je mnogo transporta, bilo je osam transporta, možda i dvanaest, i kad sam još jednom išla s mamom, da, vagoni su stajali tamo daleko, kod Schweizerisches Landesmusetlllła, na zadnjem kolosijeku, i sve se ponovilo, deke, kava, juha, lupanje i vika, i onda je moja mama rekla, ne možeš više odlaziti na kolodvor, moraš misliti na školu, ne možeš više tako kasno dolaziti kući, moraš se ispavati. Ne znam koji su ljudi odlazili tamo pomagati, nismo smjeli razgovarati, bilo je verboten razgovarati, priča Elvira Weiner, osim toga bio je mrak, imali smo samo svoje baterijske lampe, bilo je jako mračno, ali se sjećam kad su otvorili vrata jednog vagona, na vratima sam ugledala muškarca s bijelim licem, sa strašno bijelim licem u tom mraku. Na onom sastanku vidjela sam neke poznate ljude, svoje vršnjake, s nekima sam odlazila na skijanje, odrasle nisam poznavala, poznavala ih je moja tetka, mislim da su bili Židovi, poznavala sam jednog čovjeka, on je bio advokat, rekao mi je zdravo, mala, onda tamo na kolodvoru pravio se da me ne poznaje. Švicarski Crveni križ kontaktirao je Židove, mislim da je Švicarski Crveni križ kontaktirao Židove tajno, mislim da ostali ljudi ništa nisu znali o tim transportima, mislim da nisu imali pojma, a Švicarski Crveni križ vjerovao je da je napravio veliku gestu, veliku humanu gestu, uostalom Švicarski Crveni križ tako se i ponašao, kao da je spasilac, kao da je Švicarski Crveni križ sve te ljude izbavio onim dekama i onom kavom i onom juhom, ne znam da li je Švicarski Crveni križ ikada pomislio da zaustavi te vlakove, da oslobodi one ljude, ne znam, priča Elvira Weiner.
Daša Drndić, Sonnenschein, Fraktura, Zagreb 2007.
Drndić, Daša, hrvatska književnica (Zagreb, 10. VIII. 1946 – Rijeka, 5. VI. 2018). Studij anglistike završila 1968. na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje je radila kao urednica Dramskoga programa Radio Beograda do 1992., kada se preselila u Rijeku. Od 1999. predavala je na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje je 2004. doktorirala radom Feministički rukopis ili politička parabola: drame Lillian Hellman. Pisala je kolumne i književne kritike za Zarez, Novi list, Slobodnu Dalmaciju i dr. Objavila je romane Put do subote (1982), Kamen s neba (1984), Marija Częstochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu (1997), Canzone di guerra (1998), Totenwande (2000), Doppelgänger (2002), Leica format (2003), Sonnenschein (2007), April u Berlinu (2009), Belladonna (2012) i EEG (2016), u kojima je, spajajući fikciju i fakciju, zaokupljena ljudskim stradanjima, totalitarizmima, apatridstvom, pitanjima ljudske slobode. Radijske drame izvođene su joj u zemlji i inozemstvu, a objavljena joj je i zbirka književnih ogleda After Eight (2005).
Drndić, Daša. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.