Marijan Grakalić, IZGUBLJENA RUKAVICA
Pitam se što vidiš dok maštaš i nazireš susrete željene i strane istodobno, one što se nalaze na dnu skrivenih i iracionalnih bojazni, i tek u nekim posebnim trenucima postaju prisutni u svijetu koji, zbog tromosti, slabije dijeli zbilju od mašte. U snu uzimam relikviju sv. Vida pohranjenu u crkvi svetog Denisa u Parizu i krunim te za kraljicu sanjarske Francuske, Hrvatske, Srbije i Plavog Mora, kraljevstva u kojem sam kod kuće kada god dozvolim sjećanju da me odvede u protekle dane. Sada me osupne tvoj profil koji mi se na trenutak pokazao u mislima prije no što si nestala iza ugla u Rue des Dames, a onda se sjećanja opet smire. U vrtu pade cvijet jasmina i njegov miris uzdigne se visoko, sve do panorame Brača koji se ispržio preko mora u tišini ljeta, kao da spava.
Vrijeme posjeduje magiju koja smiruje u daljini, u odlasku, ali također iznenađuje nenadanom opsjenom u kojoj se ponovo, u jednom trenutku, sva osjećanja bliska srcu i sjećanju koja nas određuju pojave sada i ovdje kao živa. Zavodi sila vlastite intime, dovodeći svojim tijekom opet u svijest daleke kamene otoke, ljeta, dunavsku zimu i blizinu nježnosti, već prije lažno zaboravljenu, iako je ustvari jedino željena.
Svi su snovi nedostatni pred moćima koje pruža život i moguće je da postoje samo zato da bi ponekad nadomjestili njegovu oskudicu.
U nedjelju okrećem telefon i zovem te prvi puta nakon godina za koje osjećam da su prošle kao da ih i nije bilo. Večera u Francuskoj 7, govorim kako će biti i prijatelji iz pariških dana.
No, ti to ne želiš. Kažeš kako bi radije da smo sami. Sviđa ti se više "Kod dva ribara", bijeli klavir i onaj elegantni stari sijedi pijanist. Slijepac nježnih dugih prstiju i savršenog sluha. No
tog restorana više nema, nestao je kao i brojne druge ikone mladosti.
Šećemo po Zemunskom keju. Rijeka također ne mari za protekle godine, njezin ogroman duh opija nepresušnim prostranstvom koje traje i u kojem se nekim čudom prirode pohranjuje sve ono što nije do kraja nestalo. Želiš pastrvu, ali bez bijelog luka i pomfrites. Pijemo pinot noire iz Jeruzalema. Nije to početak, kažeš, već nastavak: vasiona i njezine pritoke nemaju veze, misliš kako je dovoljna i ova rijeka i ovaj život, naravno, isključivo prava ljubav. Vraća se svom silom neizbježnosti koja samom sobom troši erotiku i privlačnost.
Na jesen, ponovo kao i one davne, nestaje Beograd i mi u njemu. Pojavljuju se nova lica, život potajno više vrijedi u nekim drugim očima i dodirima ne-opterećenim težinom prošlih, i nenadani zaborav postaje detalj koji poprima veličinu cjeline. Osjećaji se nameću poput starosti koja, svjesna prolaznog, postaje nepomirljiva prema svemu tuđem i stranom.
Unutarnja Europa je iluzija u kojoj se uvijek može nestati. Posjeduje nebrojene razloge da bi se sve opravdalo, sakrila svaka zavist, nevjera ili prijevara. Sve osim onog pogleda koji
prodire dublje u slobodu i ne mari zato je li se nešto desilo samo u snu.
Nakon nekoliko godina susret se ponovio, ovoga puta na sajmu knjiga u Frankfurtu, instituciji gdje se uvijek redovito ponovo može otkriti sebe. Listam knjige za koje pretpostavljam da su one što odvajaju od života, one koje su čahure i sadrže otrov prave istine, one što svojom iskrenom surovošću truje i napada slabosti, fantaziju, mentalna stanja i nehajni nemar zbog kojeg umjetnik uvijek postaje čudovište u očima drugih i voljenih, svetogrđe veće od ljubavi.
Navečer je koktel u Frankfurter Hofu. Priređuju ga Brazilci. Samba, egzotične žene i pića. Komadići začinjena mesa na štapiću zajedno s tropskim voćem. Poslije s jednom
njemačkom prijateljicom odlazim u Heldenbergener Straβe 'Kod Sloana". Tijela u tamnim odijelima, dame u večernjim haljinama. Oberkellner Jürgen smiješi se, iako je očajan što
nema stol za nas. Stajat ćemo, kažem, a on nudi piće na račun kuće. Sjediš za stolom bliže podiju gdje će se čitati poezija.
Osjećam se opet osvojenim, iako se trudiš pokazati kako me nisi primijetila, uvrijeđeno. Čula računaju neovisno o našem duhu. Ne sviđa ti se ni što sam, moguće ni s kim sam. Odlazim
iste noći. Spavam u Ulmu kod Gracije u njenom atelijeru uz Dunav. Rijeka me u snu te noći odnosi dalje, prema domovini, gluho i nijemo, bez ijedna stiha. U snu putujem nošen
čudesnim vijencem, tužnim pokrovom mrtvog i već odavno dovršena svijeta. Onakvog kakvog, na tvoje zgražanje, Gracija crta na svojim velikim platnima prikazujući strahote rata.
Ne pričamo o tebi. Ustvari, ne pričamo ni o čemu. Ostajem tamo i prepuštam se vremenu, mjesecima i njezinoj jednostavnosti. Izlaze dvije knjige. Nemam adresu da ti ih pošaljem. A onda opet Zagreb, toga ljeta za mene tako živ i vrijedan nakon osame. Osjećam se preporođen stojeći na svetom humku Gornjeg grada, nadoknađujući propušteni razgovor s tim mjestom i njegovim značenjem.
Ugledao sam te iza podneva kako izlaziš kroz vrata Gradskog muzeja. Bila si u Staroj vuri na ručku. Ne vidiš me i ulaziš u taksi koji čeka. Ispala ti je rukavica. Naravno, bijela. Podignem
je. Ponekad razlog može biti i trivijalan, pomislim, pa je spremim i nazovem aerodrom. Pitam kad je prvi let za Pulu.
Priča iz zbirke Smrt Jamesa Joycea i druge priče iz XX. stoljeća – Mitopoetička osjećajnost Istre; ShuraPublikacije, Opatija 2021.
Tamara de Lempicka (1898-1980), Gospođica s rukavicama (1930)