Zarobljeni
TREĆA NAGRADA NA NATJEČAJU ZA KRATKU PRIČU - KREATIVNO PISANJE 2023 (dodijeljene su dvije treće nagrade)
Andrijana Nemet Kosijer
- Seple… sere... spert…
- Serpentina. Nije mi jasno zašto inzistiraš na takvim riječima. Lakše bi ti bilo…
- Ne… ne…Sepre… tina! - zacrvenjela se i nekoordinirano micala lijevu ruku ne znajući što bi s njom.
- Ok, sutra ćemo opet. Liječnik je rekao da treba vremena. – nježno ju je pogledao i prebacio šal preko njezinih ramena.
Odrezala je razgovor šutnjom koja je jače odzvanjala od grčevitih pokušaja govora. Iz nekog je razloga inzistirala na riječima koje ni prije nije imala potrebu koristiti. Nesigurnim je prstima upirala u crteže na stranicama časopisa koji su godinama ležali na ormariću pored kreveta.
Riječi su teške. Misliti je lakše i slova se slažu sama. Volim li ja njega? Stalno ga zovem, ruke su mi slabe, tijelo više nije moje, trebam ga, a najradije bih mu rekla da ide, iritira me, njegova me pažnja umara i pokušavam se sjetiti kako je to bilo. Kada je to bilo? Jesmo li još bili ili više nismo? Tko smo? Bivši ili sadašnji? Želim sav zrak u sobi za sebe jer ionako ga je premalo, a on diše, usisa sve zdrave čestice i odnese ih sa sobom. Mislim da više nismo mi. Da sam ja, da je on, ali moje nemoćno tijelo zarobilo ga je i sada me služi i govori mi da me voli. Govoriš li ljudima da ih voliš? To se ne govori, to nikada ne treba reći. To se sluti, osjeća se iz svakoga dodira, a njegovi su dodiri podizanje, prikučivanje, namještanje, prinošenje, brisanje oko usta, pranje usrane guzice. Hoću van, moram se izmjestiti iz ove zadanosti tijela koje je mrtvo. Njegov sućutni pogled me vrijeđa, ne pokazuje da mu se gadim, ali osjećam odbojnost u žustrim pokretima, u neizgovorenim pitanjima. Jesam li postojala prije ovoga?
Lijeva strana lica lagano se objesila u neprirodnom grču podrugljiva osmijeha, no na desnoj su strani i dalje linije meke i daju naslutiti nekadašnji sklad. Promatrao ju je dok spava. Sjetio se kako ga je prvih godina znala pogledati zbunjeno, kao da se pita kako je moguće da se još uvijek vole, ali to je bilo nekada. Sada je čudno. Prvih je mjesec dana samo gledala u njega. Jedno oko širom otvoreno, drugo poluzatvoreno. Spuštene kutove usana nije uspijevala pomaknuti, no iskreno, nije siguran je li uopće pokušavala. Ne sjeća se kada se zadnji put smijala. Više nisu ni oni s početka niti oni u što su se pretvorili. Pola godine prošlo je otkako su konačno sjeli i razgovarali. Poput bujice su jedno drugome upadali u riječi, kidali rečenice… ne želim… trebam… sloboda…možemo biti sretni… Gorčina se prelila preko rubova i zavukla se u fuge kuhinjskih pločica, krhke opne kojima su zamatali svoja skrivana čuvstva lijepile su se za oči, usta, isušivale suze i skraćivale dah. Ostali su prazni osjećajući godove svoga života kako se skupljaju u jednu točku iz koje su trebali započeti sebe ispočetka. Postajali su bivši, potrošili su sve što su pokušali graditi. Čvrsto je stiskala sljepoočnice, sklapala je oči ispuštajući bolne zvukove. Isprva je mislio da je od umora, nekako je klonula, riječi su joj se razbile na nesigurne slogove, lice se izdužilo. Suosjećanje se pretvorilo u paniku kada je shvatio da je izgubila svijest, minute su se razvlačile poput paučine koju ne možeš pokidati. Sivi bolnički hodnici pretapali su se u isparavanja bazena za rehabilitaciju, a osjećaj da ju je izgubio zamijenila je spoznaja da ju je dobio natrag – zauvijek.
Pravim se da spavam. Jesam li oduvijek voljela tišinu? On - off, on – off. Uključim se pa se isključim. Pritišćem nevidljivi prekidač u svojoj glavi. On - off, on – off. Lijevo oko još uvijek ne mogu potpuno zatvoriti, promatram ga kroz rešetke trepavica. Voljela bih se sjetiti jer sigurno je postojalo vrijeme kada smo bili sretni. Jesmo li? Možda smo samo mislili ili smo se igrali života jer se tako radi. On - off, on – off. U zadnje je vrijeme nemiran. Osjećam da postoji netko. Pogled mu prečesto bježi na ekran. Svjetlo, bez zvuka. Poruke stižu u malim razmacima, redovito. Mislim da mi je svejedno, ali zašto onda osjećam nemir? On - off, on – off. Svjetlo – pomračenje.
Svjetlo na mobitelu na trenutak ga je odvojilo od zgusnutoga zraka u sobi koja više nije bila njihova. Okrenuo se leđima kao da se bojao da će mu s lica iščitati nadu.
Umoran?
Ne pitaj.
Što danas učite?
Serpentina. Od svih jebenih riječi, zapela za serpentinu.
?
Ma, pusti!
Dolaziš?
Ne vjerujem. Danas je posebno uzrujana. Ne želim, ma znaš sve…
Ok. Vidimo se sutra.
Kao po navici, sjeo je za računalo. Na svakoj je stranici pisalo isto, znao je sve o mogućim promjenama u ponašanju, depresiji, afaziji, da gubitak govora ne znači da više ništa ne zna, no sjeća li se uopće ičega, koliko je njihova života ostalo u njezinu sjećanju? Postao je ovisan o uvijek istim kopiranim člancima vjerujući da će naići na nečije iskustvo, neki primjer koji će mu vratiti život.
„Nakon moždanog udara osoba ponekad ne prepoznaje predmete ili lica. To može utjecati na komunikaciju i odnose s okolinom koja bi im trebala pristupiti s povjerenjem, strpljivo i bez žurbe.“
Koliko još strpljenja i koliko još bez žurbe? Ne može reći da nije bilo napretka, no strah ga je da je nikada neće moći ostaviti. Mogla je umrijeti. Zašto nije? Volio bi da je mrtva. Sada bi u očima drugih bio muškarac koji zaslužuje drugu priliku, no ovako je samo preljubnik koji vara nepokretnu ženu.
„Neki ljudi gube interes za stvari u kojima inače uživaju te su vrlo impulzivni i lakše se ljute.“
Želio je vjerovati da su ljutnja i nezadovoljstvo posljedice njezina stanja. Istina je da je takva već godinama. Njihov svijet bez dodira, pogleda, pun površnih rečenica svedenih na pusto preživljavanje u paklu suživota raspuknuo se nudeći nakratko uzak izlaz. Uzdah olakšanja, a zatim stisak panike u grlu koji više ne popušta. Klikne mišem i otvori u novom prozoru: Cijene eutanazije u Švicarskoj, smrt gušenjem, humana smrt. Po navici je pogledavao prema njoj preko ramena. Trzala se u snu dok joj je poluotvoreno oko zvjeralo poput muhe koja se zabija u prozor pokušavajući izletjeti van. U početku se plašio, no sada je to jedva primjećivao. Zgrabio je mobitel i ključeve s police u hodniku. Ona će ionako spavati cijelu noć. Izjurio je iz kuće koja ga je pretvorila u razvodnjenu verziju nekoga koga više nije poznavao. Titravo svjetlo na zaslonu računala ispunjavalo je sobu. Praznim je pogledom buljila u ekran.
Mama mi je znala dugo češljati kosu. Nježne zapetljane vlasi čupale su me, ali trpjela sam jer sam voljela njezinu blizinu. Nikoga nema blizu. On je dalek i tuđ. Čitam slova na ekranu. Slova postaju riječi, a riječi poruke. Tišina. Kako se to piše? Tišinu ne treba pisati, probija mi uši, ulazi u mozak. Čujem pjesmu na radiju.
When your day is long
And the night, the night is yours alone
When you're sure you've had enaugh
Of this life, well hang on…*
Zadržao je prst na tipki zvona nešto duže nego što je želio. Činilo mu se da je prošla vječnost od razornoga zvona do zvuka okretanja ključa. Javio joj je da dolazi kako bi izbjegao bilo kakav suvišan razgovor. Svako moguće pitanje ušutkao je poljupcima, ruke su drhtavo tražile pristanak, zubima je zagrizao njezine usne. Okus krvi pojačavao je želju, na trenutke su prestajali disati da bi zatim snažno udisali jedno drugo u ritmičnoj igri zabranjenih dodira.
Bila je to prva noć u posljednjih šest mjeseci koju je prespavao izvan kuće. Noć slobode činila je povratak u stvarnost još težim. Razmišljao je o tome da se ne vrati, ali znao je da to neće učiniti. Briga za njezino polumrtvo tijelo postajala je nova opsesija, premda je to nerado priznavao. Ušao je u kuhinju, skuhao kavu i namočio zobene pahuljice u mlijeko da omekšaju kako bi ih lakše progutala. Nesvjesno je pjevušio nepoznatu melodiju koja mu se uvukla u uho dok se vozio kući. Na pragu sobe zastao je gotovo zadivljen igrom jutarnjih zraka koje su šarale zidove kao da plešu. Pogled na nju bolno ga je osvijestio. Glava joj je visjela u čudnom položaju. Šal joj je čvrsto omatao vrat, a plavičasta koža davala joj je neku bestjelesnu ljepotu.
*R.E.M., Everybody hurts
Olivier Valsecchi, Time of War (Artistaday)