Kradljivci tulipana

DRUGA NAGRADA NA NATJEČAJU ZA KRATKU PRIČU - KREATIVNO PISANJE 2023

Estela Ivanović

Daleko od toga da smo bili loši, išli smo na misu i čistili nokte, no to nas nije spriječilo da provodimo travanj planirajući pljačku vrta babe Ovne. Jasno da joj to nije bilo ime, no ono pravo, Janja, nije išlo uz nju jer su joj pod maramom falili tek rogovi. U tom nedostatku, imala je pse za koje je Cujo bio pekinezer. Tako nam je pričao njezin nećak Igor koji bi je posjetio tijekom ljetnih praznika, uvijek nam se hvaleći da jedu žive zečeve i da su ih njegovi kupili od vojske. Ti psi, Aga i Paša, nikad nisu izlazili na pišanje uz potok pa ih nismo viđali oko njene kuće. No dobro smo znali da su iza zida, baš poput tulipana o kojima smo maštali kao o pištolju Prljavoga Harryja.

          Ne shvaćaj me krivo, mrzili smo cvijeće. Dobro, ne baš mrzili, ali ignorirali, kao svi dječaci s krastama na laktovima kakvi smo bili '87. Cvijeće je bilo za grobove i žene, a ta oba pojma su nam bila daleko. Darkwood, Derry, Dodge City, to je bilo blizu, tamo smo putovali sjedeći na plotu. No, tulipani babe Ovne nisu bili cvijeće. Bili su plijen, blago, nedostižna želja, nepokorena banda iz Lasovih romana koje smo htjeli osvojiti i objesiti. Tako je, „objesiti“, baciti u potok na pseću pišalinu jer nije bila stvar u njezinom cvijeću, već u samom pothvatu da ga se ubere. Tko ukrade tulipane iz vrta babe Ovne, pričalo se selom kao ruskom bajkom, bit će frajer, legenda i vođa generacije, sve o čemu sanja svaki zdravi dječak kojeg mama kod kuće još uvijek mlati kuhačom. Mika je to tehnički uspio. U noći kad su spavali čak i pisci horora, prebacio se preko njenog zida što i nije podvig ukoliko nisi kljast na obje noge ili Čovjek Slon. Kasnije je pričao da je Ovnin vrt nešto što je s razlogom opasano zidom preko kojeg ne vidi niti Dražen Petrović i za čije čuvanje trebaš nešto više od pjegavih mješanaca iz susjedovog štaglja.

     - Ne čuvaju joj tulipane – tvrdio je Mika – paze na bogatstvo koje skriva od svih.

            Bogatstvo je bio ladanjski stol s porculanskim setovima za kavu ili čaj. Baba Ovna ih je valjda glancala na suncu, pa otišla u krevet ili egzorcistu. Setovi su ostali sami ispod neba i, premda su formalno pripadali tom krugu, bili su prevrijedni da ih zoveš posuđem. To smo znali čak i mi, djeca koja vuku kante iz bunara. Porculan je bio seoska valuta u svaka zla vremena, pa i ona dobra. Imućnim obiteljima je bio bračni posrednik, babe su ga skrivale pred naletima vojski. Kad bi netko – ne mi – napravio pretres svih seoskih domova od table pa do groblja, još bi ga nalazio pod daskama u podu ili, sad mi ne vjeruj, u mraku psećih kućica. Ondje ga je gurnula baš Mikina baba kad je neka satnija odsjela u selu, pa navraćala k njima zbog dvorišne hladovine koja pruža udoban turnir u belotu. Taj porculan (još uvijek ga imaju) je bio rđav lim u usporedbi s Ovninim. Tako kaže Mika, vidio je oba ali nije ukrao ni žličicu za šećer. I naravno da nije, ne čudi se tome. Nijedan od nas dvojice nije bio lopov. Bili smo samo kradljivci tulipana. Mika ih je žurno nabrao u buket, no kad je s njim potrčao natrag prema zidu, za petama je začuo smrt sa osam nogu koje su ga samo čekale da krene. Ako išta znaš o psima čuvarima, jasno ti je zašto nije odmah ščepan. Oni te, zapamti, puštaju unutra, no mahni za idejom da ćeš moći van. Mika je uspio čak i u tome, zahvaljujući stručku nesuđenih tulipana koje im je mahom bacio pred noge, kao bijesna žena nevjernom muškarcu u nekom mlakom filmu ili Santa Barbari. To ih je omelo na onih par sekundi koliko mu je trebalo da digne noge s tla.  Jedan ga je ipak zgrabio za traperice, rođendanski poklon od tetke iz Trsta. Vidjeli smo tu razderanu nogavicu koju je trebao objasniti majci. Prvo je glumatao o padu s bicikla, no čim je ova podigla kuhaču iz lonca, kukavno je vrisnuo o vrtu babe Ovne u koji je ušao po izgubljenu loptu. U istome je dahu, da ohladi mater, počeo izdavati sve o porculanu. Ona ga je slušala kao hodočasnika koji joj je upao na večeru i konak, pa je s prvim pijetlovima cijelo selo saznalo zašto baba Ovna ima visok zid.

           Svi su bili šokirani, no baš nitko začuđen. Jedni su pričali da je to porculan koji su joj ostavili Židovi u bijegu, onih davnih godina streljanja pred štalama i igranja belota u Mikinom dvorištu. Drugi su govorili da je bilo obratno, da bi baba Ovna prokazala te ljude i očito za nagradu dobivala porculan koji ne bi stao u nečija kola. Odakle joj inače? Rođena sirotinja. Kosti njenog oca trunu pod Galicijom, mater joj je bila krađa božjih dana. Nije se udavala, ima samo brata koji je odavno odselio u Zagreb. Ponekad joj pošalje samo sina Igora koji u ruksaku ne nosi porculan i glava mu ne vrijedi niti drška šalice (znamo što se kaže, obitelj nema cijenu jer je više ne možeš prodati na sajmu kao što se nekad radilo u Engleskoj). Naše selo nije bilo Engleska, no tulipani su nam ostali još dalji nego ona.

           I dalje su bili nevrijedni toga da te goni nešto što ima vojnu naobrazbu i što će me dočekati kad postanem sljedeći. Bio je moj red i nisam bio papak. Ni danas neću lagati da se nisam bojao, no pred Mikom sam se držao kao Dylan Dog. Djeca su ti, znaš, ista kao psi, samo im ne smiješ pokazati strah. U suprotnom završiš kao izopćenik, pa provodiš praznike čitajući knjige. Lako sam odlučio odabrati dan, kad je više zvukova i psi su manje oprezni. Možda čak odmaraju zatvoreni u štaglju ili jedu zečeve iz porculanske zdjele. Znao sam da nemam vremena za gubljenje. Skoči, beri, penji se i bježi, ne gledaj porculan i nosi stare hlače. Izlete li psi, samo budi muško. Neka Mika vidi što je krađa tulipana!

           Doskočio sam točno u njihove gredice, na tjemena žutih i beskorisnih glava. Neke sam pritom smrskao cipelama, što bi se i tebi tom prilikom dogodilo. Nisam ih ja sadio odmah pokraj zida, tamo ih je smjestila luda baba Ovna. A onda sam ugledao i nju. Bila je kraj mene. I ležala na njima. Zurila je u mene staklenim očima, kao kakav jelen na trofejnom zidu. Nije niti trepnula kada sam zaurlao, odskočio unatrag kao ispred zmije. Ništa nije činila jer je bila mrtva, kao onaj dječak u Kingovom Truplu na kojemu smo zavidjeli junacima te priče. Nisam bio junak. Plakao sam, vrištao, želio sam kući, da mama viče na mene i namlati me kuhačom.

            Nije to učinila kada sam se vratio, sigurno izgledajući kao baka Janja koju su odvezle Hitna i policija. Imala je infarkt, to nam je rečeno, ništa neočekivano za njezinu dob. Nije bilo čudno ni što sam bio tamo, nitko me nije upitao zašto. Valjda su pretpostavljali da je sve zbog lopte. Dječaci i lopte, zvuči tako jednostavno, taman za okret očima i skok na druge teme, a one su bile psi i porculan.

           - Kakvi psi, kume – rekao je mladi gradski policajac kada ga je lovnik pitao za iste – nismo našli nikakve pse. Tko je pustio tu priču da ih ima?

            Igor, njezin nećak. To se brzo saznalo. Izmislio je pse da se pravi važan jer nije smio imati ni akvarij s ribicama. Tata mu u gradu nije to dopuštao, pa je tako osmislio vojne pse sa sela. I Mika mu je vjerovao da su stvarno tamo, pa nije niti bio u vrtu žutih tulipana. Sam je razderao nogavicu iz Trsta i smislio porculan da uljepša priču. Ni njega nije bilo u vrtu bake Janje, u što su se uvjerili svi koji su ga tražili, sa željom da ga kradu kao djeca tulipane. Ne našavši šalice, počupali su cvijeće, čisto da ne odu kući praznih ruku.

            To je bilo proljeće kad sam bio kradljivac, no iz mene je oteto više od buketa. Postao sam stariji ne čekajući rođendan. Moj svijet je bio istrgnut iz nekad čvrstog korijenja, grubom željnom rukom koja čupa tulipan.