Uguravanje

TREĆA NAGRADA NA NATJEČAJU ZA KRATKU PRIČU - KREATIVNO PISANJE 2023. (dodijeljene su dvije treće nagrade)

Ljiljana Zorčić

Iznenadilo me kucanje na vratima. Priđem i pogledam kroz špijunku. Vani je stajala mlada žena, lažna crnka, mršavica.

Sigurno jede organske gluposti, pretpostavim.

Ispod tamnoplave krinoline virila joj je crvena haljina i crna lakirana štikla. U ruci je držala torbicu od prave kože.

Ova sigurno nije strastvena u svezi zaštite životinja i globalnog zatopljenja, prosudim bez jasnog razloga.

Cupkala je s noge na nogu i okretala se pogledavajući iza sebe. Upitam se tko je i zašto kuca na moja vrata. Kroz glavu mi prođe san u kojem sam razgovarala s prijateljicom iz mladosti a kad nju sanjam u stvarnosti mi se uvijek događaju neobične stvari. Odlučim otvoriti ali istovremeno pomislim na muža koji bi uskoro trebao stići doma. Osjetim grč u želudcu.

- Ne moram mu o svemu pričati – izgovorim, tiho u njedra, prkoseći osjećaju koji me preplavio.

Ponovno pogledam kroz špijunku i susretnem se s okom koje je na rupu s druge strane naslonila žena.

- Molim vas otvorite, znam da ste tu - čuo se šapat.

Odmaknem se postiđeno. Sigurno joj je nešto jako važno kad tako željno čeka da otvorim. Potom odnekuda iz daljine u meni se javi poznati glas iz djetinjstva: Ne smiješ svakom otvarati vrata! Nisam malo dijete, viknem u sebi ali prije nego okrenem ključ u bravi opravdam glas upozorenja. Istina nije pametno nepoznate puštati u kuću. Uostalom grad je pun budala.

Prepoznam djetinji strah, nasmijem se i otključam pa iza odškrinutih vrata upitam:

- Što trebate?

- Mogu li ući. Samo na kratko. Da porazgovaramo - pitala je vidno radosna što sam otvorila.

Loš trenutak za ćaskanje, pomislim šokirana zahtjevom.

- Tko ste vi?

- Ja sam Tajna, predstavila se glasom spikerice s radija.

Baš čudna imena daju djeci pomislim i nastavim s pitanjima.

- Što želite?

- Došla sam se skriti - odgovori gledajući u vrh štikle.

Zvučala je prilično skrušeno.

- Pa baš kod mene - prokomentiram cinično.

         Pokušam joj objasniti da je najbolje da ode jer ja ne želim nevolje. A ona je šuteći i dalje cupkala kao da mora u zahod, i nakon nekog vremena dodala:

            - Molim vas, pustite me k sebi. Poslije zaboravite da sam tu. A ako netko za mene pita pravite se kao da me niste ni čuli ni vidjeli.

            Pritom je zavodljivo treptala krupnim očima uokvirenim dugim i zakrivljenim trepavicama. Primijetila sam da ima šnalu u kosi. Činila se kao dijete s malo većim tijelom.

            - Ali ja vas ne poznajem.

            - Da nas je netko upoznao ja ne bih bila to što jesam.

      Zatvorim pa otvorim oči, a ona i dalje stoji ispred vrata i gledala u mene puna nade i širom otvorena pogleda. Stvarnost zna biti takva da je u nju teško povjerovati, sama sebi objasnim situaciju u kojoj se nalazim a zatim zaustavljajući misli koje su hranile nedoumicu pomirljivo pomislim - Što mi se zapravo može dogoditi?

      - Ma dajte, jedna tajna manje, više - izgovori Tajna molećivo kao da mi misli čita s lica.

Šutim i tješim i dalje prisutni nemir. Možda je u pravu, ne može mi se ništa dogoditi? Malo poslije zabrinuto odgovorim:

- Ja imam previše skrivenih stvari. A vi ste tako primjetna žena.

- Ma pustite me, preobući ću se, bit ću neprimjetna.

- Idite negdje drugdje.

- Ne mogu, umorna sam od traženja skloništa.

- Znate prije ili poslije bit ćete otkrivena.

- Neću, ako me negdje duboko zakopate.

- A gdje?

- Sigurno imate neko mjesto u vrtu.

Zanijemjela sam i gledala je začuđeno, pitajući se pritom zar ona misli da susret s tajnom i zaborav idu ruku pod ruku.

- Molim vas odite - izgovorim odlučno i poguram vrata. Primijetim da je ugurala nogu između štoka i vrata.

           - Ti mene zezaš - rekla je i snažno ih zadržala rukama.

Osjetim nelagodu i shvatim da sam se prevarila onog trenutka kad sam odškrinula vrata. S pitanjem otkuda joj sloboda da prijeđe s vi na ti, nastavim snažno gurati nadajući se da će od bola izvući nogu. Ona nenadano iz krinoline izvadi pištolj i uperi ga u mene.

- Dosta je izmotavanja. Makni se da uđem.

- Ti si luda, molim te odi! Glas mi je je zvučao napukao i hrapavo.

- Hajde miči se, milom ili silom morat ćeš me primiti.

Otvorim nevoljko vrata i zamolim:

         - Spremi pištolj. Stvari bi mogle izmaći kontroli.

- Nemoj me izazivati, upozorava razrogačenih očiju. Bolje nađi mjesto gdje ću se skriti.

           Zastanem, pročistim grlo pa duboko udahnem. Ona ne prestaje buljiti. Pogled joj postaje više nego prijeteći. Kako se baš ja uvijek nađem u ovakvim situacijama, prekorim se, spustim glavu, slegnem ramenima pa odvažno dignem glavu i staloženo upitam:

- Dobro kakva si ti to tajna da ti je potreban pištolj? Državna, vojna? Gospodarska? Postoji li neki pravilnik po kojem u svezi tebe trebam postupiti?

- Kakva su ti to pitanja? - odgovara ne spuštajući pištolj - Ja sam jedna obična tajna tu iz susjedstva koju nitko ne želi zadržati za sebe.

          Otpuhnem s olakšanjem, obližem usne i pomirljivo dodam:

          - Ah dobro, ako je tako idem u vrt iskopati rupu, a ti makni pištolj i čekaj. Ako netko pokuca ni u ludilu ne otvaraj.