Najlakše bi bilo sve to gurnuti pod tepih

HRVATSKI SABOR KULTURE 2023., PRVA NAGRADA, PLAKETA “SLAVKO KOLAR”

Ljiljana Zorčić

Otvorio sam oči u nepoznatom prostoru i prešao pogledom oko sebe. Na stolu su stajale pepeljare pune opušaka, prazne boce od vina i čaše od kojih su neke bile prevrnute. Ustajali zrak izazivao mi je povraćanje. Ono što sam osjetio ugledavši golo tijelo pored sebe, zasjenilo je sve ostalo. Tiho se izvučem iz kreveta i još tiše pokupim svoje stvari. Obučem se i obujem u tijesnom hodniku i izađem. Dugo sam brzim korakom hodao nepoznatom ulicom u smjeru tornja poznate katedrale nadajući se da ću pješice doći do Marienplatza u čijoj se blizini nalazio Leonardo Boutique Hotel u kojem sam odsjeo sada kao i nebrojeno puta prije. Činilo se kao da bježim od nekoga. Snebivajući se nad jutrošnjim prizorom, koji mi je svako malo iskakao pred oči, pokušavao sam vratiti sjećanje na prethodnu večer, ali u glavi je postojala rupa u koju je upao najveći dio tih sati.

Zastao sam pored table na kojoj je pisao naziv ulice, izvadio mobitel i provjerio jesam li Sabrini poslao poruku. Otpuhnem izgovorivši: Eh Klaus, Klaus, dobro da i to nisi zaboravio, a zatim pozovem taksi. Taksi me dovezao na Karlsplaz. Namjeravao sam kratko svratiti u crkvu ali sam odlučio prvo otići do hotelske sobe. Malo si više popio i popušio, a to što si se probudio pored golog tijela ne znači i da se nešto dogodilo, izgovorim utješno zamagljenom odrazu u ogledalu.

Ulica je bila puna građevinskih ograda, na više zgrada obnavljali su fasade. Dugo sam stajao ispred kipa Djevice Marije prije nego što sam ušao u crkvu St. Michael. Nisam imao mnogo vremena za molitvu, žurio sam. Sban broj sedam kretao je za dvadeset minuta.

Vozeći se prema Holzkirchenu neprekidno sam buljio kroz prozor. Inače bih nešto čitao.

Vagon u koji sam sjeo bio je gotovo prazan. Nekoliko mjesta ispred mene u tišini sjedili su muškarac i žena, jedno drugom preko puta. Tiho su razgovarali. Djelovali su smireno i usklađeno poput bračnog para iza kojeg je dug staž prebrođenih životnih izazova. Zvuk mog mobitela prisilio ih je da pogledaju u mom smjeru. Hermann, promumljam i odbacim poziv. Nakon nekog vremena u vagon su ušli stranci. Govorili su nekim slavenskim jezikom i glasno se smijali. Muškarac i žena su ustali i otišli. Kroz staklena vrata vidio sam kako traže mjesto u drugom vagonu.

            Sabrina me kao i obično dočekala na stanici u Ayingu. Zagrlio sam je i dugo držao u naručju. Na putu prema našoj kući sam vozio ja. Fokusiranje na vožnju mi je dobro došlo.

„Kako je bilo u Münchenu?“, upitala je trudeći se da prikrije da je interesira zašto sam i sinoć prespavao.

„Bilo je dobro. Projekt je završen. Treba dovršiti još neku papirologiju“, zastao sam i duboko kroz nos udahnuo pa, smiješeći se, dodao:

„To mogu i bez mene“.

Znao sam da samo na tu rečenicu čeka. Nije bila ljubomorna, ali nije voljela kad sam bilo gdje odlazio bez nje.

„Znaš li da je i Bruna ovaj vikend bila u Münchenu? Navodno joj je baka bolesna.“

„Nije mi se javila. Sigurno ih je bio pun auto“, odgovorim nezainteresirano.

            Iako sam se tuširao u hotelu, čim sam došao kući otišao sam u kupaonicui ponovo stao pod tuš. Napola hladna voda mi je godila, ali gađenje nisam mogao sa sebe oprati. Sabrina se radovala mom povratku i zajedničkom vikendu. Uključila je radio i pjevušila. Servirala je stol za ručak. Stavila čaše za crno vino i svako malo bi me pogledala i dodirnula. Ja sam, s vremena na vrijeme, razvukao usne u osmijeh. Njena želja za bliskošću pojačavala je moju krivnju i strah da ću podleći očaju i ispričati što se sinoć dogodilo.

„Poslije ćemo izaći van pojesti kolač i popiti kavu“, rekla je dok je stavljala suđe u perilicu. Činilo se kao da mi ima nešto važno reći.

            Negodovao sam rekavši da se osjećam iscrpljeno i da moram leći. Rekao sam da mi se čini da imam temperaturu, da me boli grlo. Točno sam znao da osjeća kako se nešto dogodilo no čekala je da joj sam bez njenog propitivanja ispričam. Ispružio sam se na kauč i gledao po sobi. Sve stvari u kući su bile birane, jednostavne ali vrlo lijepe. Sabrina je umjela od malo napraviti mnogo.

            Ušavši u sobu pogledala je prema meni, napravila je pokret preko čela kao da briše znoj, uzdahnula i sjela na crvenu fotelju. Svaki put kad smo kupovali namještaj uvijek se vrtjela oko te fotelje. Bila je moderna, više nego lijepa, a jarko crvena boja baršuna povećavala je njenu raskošnost. Djelovala je kao da je samo ona dovoljna da ispuni sobu životom. Bila je simbol svega što si nije dopuštala. Uvijek sam se pitao zašto ju je toliko privlačila. Kad su je jedne subote dovezli mislila je da je greška.

„To je poklon za tebe“, rekao sam.

Ona je tiho upitala:

„Znaš li da crvena boja donosi sreću i štiti od uroka.“

           Nikad se nigdje i ni s kim nisam osjećao tako ugodno kao u ovoj kući sa Sabrinom, uhvatim misao koja me zaboljela.

           Jedva sam dočekao da svane ponedjeljak. Čim sam došao na posao naručio sam se na specijalistički pregled. Njoj sam rekao da moram ostati duže na poslu. Pregled je prošao dobro. To me donekle umirilo, ali nisam je prestao izbjegavati. Ostajao sam, gotovo svakodnevno duže na poslu. Neki zajednički dani su postali nepodnošljivi, a svađe nisu prestajale. Ona bi pitala što mi je, a ja bih rekao ništa ili problemi na poslu i nastavio šutjeti. Na moju bi šutnju, sve češće planula:

„Ne znam što se s tobom događa. Ali, ako ne želiš biti otvoren što će biti s nama?“, gotovo svakodnevno je ponavljala, a lice bi joj se osulo crvenim flekama.

            Nakon njenih riječi osjetio bih okus pelina u ustima, oborio glavu i još više se zatvarao. Počeo sam se radovati novom radnom tjednu jer neću morati sve vrijeme biti s njom i gledati njen bijes i tugu.

            Tog ponedjeljka ustala je prije mene. Ležao sam budan i osluškivao. Kad sam čuo sat kako otkucava šest, polako sam ustao, spustio se sporim korakom niz stepenice i tiho izgovorio dobro jutro, a zatim otišao u kupaonicu. Razmišljao sam da joj kažem kako imam nekih psihičkih problema i da ću potražiti stručnu pomoć. Gotovo sam se glasno nasmijao tome. Kad je snažno pokucala na vrata i viknula:

„Zakasnit ćemo! Jesi li gotov?“, znao sam da je vrijeme za još jednu jutarnju svađu.

            Vozeći se na posao, oboje smo šutjeli. Na semaforu se upalilo crveno svjetlo, a Sabrina iz torbice izvadila maramicu. Obrisala je nos i otvarajući vrata gotovo viknula:

            „Tu ću izaći.“

            „Mogla bi zakasniti“, rekao sam ne znajući što bih drugo.

            „Nema veze“, izgovorila je, izašla i zalupila vratima.

            Kao po nekom unaprijed utvrđenom redu, sve ide naopako, pomislim dok sam palio lijevi žmigavac.

            Bio sam na radnom sastanku, kad mi je od Brune stigla poruka. A kad nije pristala na telefonski razgovor, ispričao sam se i zamolio kolegu da pročita moj izvještaj. Izlazeći iz upravne zgrade tvrtke „Spinner“ u kojoj sam radio, nazvao sam Hermana, osjećajući snagu da se napokon suočim s onim što se u Münchenu dogodilo. Ukucao sam njegov broj i dugo čekao da se javi. Na kraju je automatska sekretarica izgovorila: „Korisnik nije u mogućnosti odgovoriti na vaš poziv. Nazovite kasnije ili ostavite poruku.“

            Prije nego sam okrenuo ključ i pokrenuo auto promrmljao sam pokušat ću poslije, istovremeno odlučim da Sabrinu pozovem na ručak. Tamo će biti ljudi i mogli bi u miru i bez vike razgovarati. Kakva bijedna kukavička manipulacija, zaključim odustajući i sam sebi naredim idi kući i pripremi nešto za jelo, lakše ćemo razgovarati u miru.

            Trenutak prije nego što me Sabrina optužila da sam Klausova ljubavnica, osjetila sam snažan miris čaja od paprene metvice. Od apsurdnosti situacije nisam mogla u nju ni pogledati pa sam dugo šutjela. Uplašivši se da ću zaplakati ustala sam, stavila torbicu na rame, preko ruke prebacila mantil i bez pozdrava izašla iz ureda. Sabrina je pritom neprirodno mirno sjedila. Bio je ponedjeljak, negdje oko pola devet. Otišla sam do šefove sobe i zamolila da odem s posla.

„Ne osjećam se dobro. Vrti mi se u glavi. Trebala bih otići kod liječnika“, govorila sam držeći glavu kao da razgovaram s podom. Nikada nisam mogla u oči lagati. Uostalom, to da se ne osjećam dobro bila je istina, pravdala sam se u sebi oblačeći mantil dok sam izlazila iz zgrade. A treba mi i malo vremena da proluftam glavu.

            Nas dvije bile smo prijateljice još od faksa. I s Klausom sam je ja upoznala. I kuma sam joj bila. Sabrina je u zadnje vrijeme gotovo svaki dan na posao dolazila tužna, nezadovoljna i svadljiva. Iako je oduvijek znala biti zaokupljena svojim mislima sada je šutnjom gradila zid oko sebe. Nekoliko sam puta pokušala započeti s njom otvoreni razgovor. Jednom sam zamalo i uspjela, no prije nego se otvorila pozvao ju je šef, a kad se vratila opet se zatvorila.

            Dan je bio savršen za šetnju. Išla sam polako u smjeru medicinskog centra povijene glave i ramena kao da nosim ruksak s kamenjem na leđima, gledala sam u svoje noge i slušala tihi zvuk koji su stvarale cipele. Nisam htjela da me netko vidi i posumnja da sam bez razloga otišla s posla. Sjetivši se Sabrininog ukočenog blijedog lica i raširenih nozdrva kroz koje je glasno disala dok mi je govorila da sam Klausova ljubavnica, osjetila sam slabost, a čelo mi se istog trena orosilo. Tako sam se osjećala samo kad sam polagala ispit koji nisam pripremila. Što li će biti sad?, upitam se, uzdahnem i osjetim da sam se naježila.

Kad sam stigla do parka ispred zgrade medicinskog centra izvadila sam vlažne maramice iz torbe i prije nego što sam sjela ispod stabla procvalog bagrema, obrisala sam klupu. U glavi mi je još uvijek odzvanjao Sabrinin blagi glas dok se trudila da bude staložena. Sjetim se da sam u tom trenutku čula kako joj srce jače lupa. S grana je dopirao pjev ptice. Ševa, pomislim. Bijeli cvjetovi bagrema njihali su se posvuda ispunjavajući park mirisom. Pčele su se dugo zadržavale na cvjetovima, a kroz krošnju se probijala svijetloplava boja. Osmijeh mi na čas preleti preko lica, a potom, vadeći iz torbe upaljač i kutiju s cigaretama, osjetim da bih mogla i zaplakati. Zapalim cigaretu i izgovorim: Gadna stvar. Duboko u sebe uvlačila sam dim i jako otpuhivala. Činilo se da se opuštam. Žila na sljepoočnici mi više nije pulsirala.

            Klausa sam poznavala od djetinjstva. Oduvijek smo bili prijatelji. Toliko slični po obiteljskom porijeklu, navikama, temperamentu. Bio je miran i staložen čovjek. Na njega sam mogla uvijek i u svemu računati. No, ni rak ne ostaje uvijek u istoj ljušturi, izgovorim staru poslovicu gaseći nogom cigaretu. Ustanem, podignem opušak sa zemlje, bacim ga u korpu i opet sjednem na isto mjesto. Što sad?, nastavim glasno govoriti kao da razgovaram s nekim tko sa mnom sjedi na klupi. Izvadim iz torbice mobitel. Prevrtala sam ga po rukama. Oslonim se laktima na butine. Dugo sam gledala mrave kako se užurbano kreću noseći terete veće od njih. Možda će biti kiše, pomislim i primijetim da mi je žica na čarapi puknula. Izvadim iz torbe bezbojni lak. Stavim kap na čarapu da zaustavim paranje. Neko sam vrijeme samo sjedila i pucketala prstima. Duboko uzdahnem, spremim lak u torbu, i počnem tipkati u mobitel:

            „Sabrina misli da sam ti ljubavnica!“

            Odmah je stigla Klausova poruka:

             „Mogu li te nazvati?“.

            „Ne“, na brzinu natipkam i isključim mobitel.

            Iz torbe izvadim ruž. Spretno, bez ogledala, namažem usta. Ustanem, na rame stavim torbu i s mišlju da danas stignem napraviti malo bolji ručak, krenem doma.

            Jutros sam u automobilu, nakon još jedne svađe, rekla Klausu da poslije radnog vremena ne dolazi po mene.

„Vratit ću se autobusom“, izgovorila sam osjećajući njegov pogled na svojim leđima.

            Godinama se nisam vozila autobusom. Rekli su mi da kreće u četiri pa sam izašla nekoliko minuta ranije s posla, ali autobus je već otišao. Tek sam danas po prvi put vidjela novopostavljenu nadstrešnicu. Nekoliko takvih niklo je na više stanica u gradu. Pričalo se da će ih biti još i da će postati prepoznatljivo obilježje grada. Pariško plava i kivi zelena na stranici nadstrešnice stvarale su radost u onima koji su čekali.

            Sve se događa u moju korist, uhvatim misao koja mi je glavom proletjela kad sam se sjetila s kakvom sam lakoćom jutros uz kavu rekla kolegici da ostavi moga muža na miru.

            Na pametnoj je klupi ispod nadstrešnice sjedio muškarac i punio mobitel. Dugog vrata i s neobičnom kapom kakvu nose golf igrači, podsjetio me na likove iz modnih časopisa. S vremena na vrijeme sa sjajem je u očima pogledom prelazio preko mene. Prošlo je mnogo vremena otkako sam zadnji put primijetila da me neki muškarac gleda. Čak i kad sam se okrenula pogledavajući niz cestu osjećala sam njegov pogled na sebi. Proželi su me žmarci. Istovremeno osjetim i nelagodu. Uvijek ima nešto tajanstveno u muško ženskim pogledima. Lako je nešto umisliti. Sljedećeg trenutka čula sam ženski glas stranog naglaska iza sebe:

            „Vi čekate autobus za Bad Aibling?“

            Makinalno se okrenem i ugledam gospođu koja se zapravo obratila muškarcu.

            „Ne, ja čekam bus za Aing“, izgovorio je smiješeći se i opet bacio pogled na mene.

            Neki pogledi lako razbuktaju maštu, pomislim, a potom se i ja njemu nasmiješim.

            Pričao je s gospođom govorio je o voznom redu, te kako radi u školi i da vrijeme polaska autobusa nije usklađeno s potrebama zaposlenika. Uživala sam u ugodi koju je njegov glas stvarao u mom tijelu. Zaustim da nešto kažem, ali u ustima osjetim suhoću. Odlučim otići u kiosk koji je uglavnom prodavao kruh i pekarske proizvode, kupiti bocu s vodom. Na brzinu uđem i s police uzmem bocu s porukom. Ostavim na pultu euro i pol i izlazeći izgovorim:

„Zadržite kusur.“

Dok sam otvarala bocu čitala sam poruku: „Nije bitno koju odluku donijeti, bitno je da ste s tom odlukom sretni i zadovoljni.“

Ne znam kako uvijek pogode ono što se na mene odnosi?, tiho izgovorim.

            Muškarac se digao s klupe i gledao u mome smjeru. Sjaj sunca na njegovom licu nije mu dozvoljavao da širom otvori oči. Prilazio mi je. Osjetim napetost. Kako se lako upustiti u avanturu, pomislim dok je autobus s brojem dvjesto tri stizao na stanicu. Pogledam na mobitel pa na displej. Pokazivao je da će odmah krenuti. Prije nego je vozač zatvorio vrata potrčim i uskočim u autobus. Kad su se vrata zatvorila nisam se okrenula da pogledam kroz prozor. Kupila sam kartu i iznenadila se kako je skupa.

            Autobus nije vozio u smjeru naselja u kojem sam živjela. Vozit ću se nekoliko stanica više, a zatim ću polako petnaestak minuta pješice do kuće. Tako ću imati više vremena da razmislim o svemu. Uostalom, neka i Klaus malo čeka, trkeljala sam u sebi.

            Ugledavši jedno slobodno mjesto krenem prema njemu. Na stolici pored je sjedila ona ista gospođa koja je bila na autobusnoj stanici. Imala je veliku torbu. Napola ju je oslonila na stolicu na koju sam namjeravala sjesti.

„Je li slobodno?“, upitam, ali odgovor nije stigao.

            Otkad se ne vozim autobusom prestala sam viđati te vječno umorne žene koje su radile teške poslove u tvornicama. Sigurno joj nije lako, a tek je ponedjeljak, pomislim. Sjednem i poguram torbu prema ženi.

            Autobus se polako kotrljao ulicama, a ja sam po glavi vrtjela misli o proteklim događajima. Još uvijek mi je puno toga bilo neshvatljivo. Sumnje koje sam već neko vrijeme imala u odnosu na Klausa, pitanja bez odgovora zbog čega su se naše svađe ponavljale iz jutra u jutro. Današnja šutnja prijateljice na riječi koje sam joj izgovorila. I na kraju, razbuktala mašta od pogleda nepoznatog muškarca. Sve te misli poput potresa nisu dopuštale da se opustim. Što ću napraviti kad dođem kući?, upitam se. Pomislim da Klausu pošaljem poruku i kažem da sam razgovarala s Brunom. Tuka mu je sigurno javila, pomislim, i istog trenutka se predomislim. Neka bude što treba biti, zaključim.

            Počela sam pratiti zvuk kotača po asfaltu. To me opuštalo. Promatrala sam ljude oko sebe. Iako su bili umorni djelovali su mirno. Upitam se zašto se češće ne vozim autobusom. A kad je vozač naglo zakočio i putnik koji je stajao pored mene spreman da izađe zamalo mi sjeo u krilo, prekorim sebe. Eto ti zašto.

            Okrenem se na drugu stranu i nastavim gledati kroz prozor. Tek kad sam ustala da se pripremim za izlazak shvatim da autobusna stanica u Feldollinguna kojoj sam namjeravala izaći nije više na istom mjestu. No dobro, promrmljam pomireno. Umjesto petnaestak minuta ići ću pješice pola sata.

            Kad sam stigla crna je Buba, koju smo prošle godine kupili na kredit, bila parkirana ispred kuće. Sjetim se trenutka kad sam u njoj našla bijelu naušnicu kakvu je imala Bruna i kako sam na njoj osjetila miris njenog parfema. Želudac mi se napuni kiselinom. Osjetim znoj ispod pazuha i jaku bol u listovima. Stajala sam nekoliko trenutaka ispred vrata. Kad sam uhvatila za bravu čula sam mačku kako me mijaukanjem pozdravlja. Izula sam cipele. Glasno pozdravim s dobar dan. Otvorena vrata kuhinje pokazivala su postavljen stol za ručak. Na stolu, u maloj vazi bila je crvena ruža. Djelovala je kao poruka. Ogledavajući se u ogledalu ispred ulaznih vrata popravim haljinu i frizuru. Najlakše bi bilo sve gurnuti pod tepih, pomislim ulazeći u kupaonicu.

  Operem ruke i stavim malo ruža na usne. Iz kuhinje je dopirala glazba koju sam voljela. Nasmiješim se i sjednem za stol.

„Kako si provela dan na poslu?“, započeo je Klaus trivijalan razgovor.

„Savršeno“, odgovorim.

Pravio se da ne primjećuje cinizam.

„Vjerojatno znaš da sam jutros rekla Bruni da znam za vašu vezu“, nastavim nakon što nam je u tanjur nasuo juhu.

Nakon izgovorenog stavim žlicu juhe u usta i spustim pogled prema mački koja mi se motala oko nogu. Kad sam podigla glavu susrela sam se s Klausovim očima. Širom su buljile u mene. Sa usana mu je visjelo tijesto iz juhe. Izgovorio je:

„Nije Bruna u pitanju.“

            Nastalu tišinu remetilo je mijaukanje mačke koja je stajala ispred izlaznih vrata. Osjetim kiselinu paradajza koja mi se vraćala iz želudca. Stisnem usta. Ustanem i otvorim vrata kako bi mačka izašla obaviti nuždu.

Kylli Sparre, Steadiness of the Flow sa Collosal/thisiscollosal)