Tuspas mene!

Marijana Bevanda

I.

Još samo rijetko razmišljam o Sandi. Damir mi tu i tamo zabljesne pred očima, najčešće kad vidim kakav oglas za prodaju nekretnina, ali ga brzo odagnam kao prisilnu misao kojoj ne dopuštam da se dalje razvija. Samo kratko zatresem glavom da ga maknem kao prašinu s mozga i pustim da se rasprši u bezobličje.

Sandu ponekad sanjam, tražim je mokar, zadihan, znojnih ruku iza teta Eminog grma, ali onda osjetim brz pokret iza leđa i shvatim da mi je opet umakla. Potrčim što brže mogu, ali mi noge uporno propadaju u blato do koljena i uviđam da na sebi imam samo gaćice. Zatim je vidim, daleko ispred sebe, kako mi se smije dok rukom dodiruje pik. Tu se uvijek probudim posramljen golotinjom i nogu teških od blata. Iznova proklinjem te pikove. Čak i ne znam tko ih je nacrtao.

Kad me je Damir nazvao i rekao mi za Alena, učinilo mi se da mi je nebo sjelo na ramena. Zajedno sa Suncem, Mjesecom, oblacima i Bogom. Alen je stijena, stijena se ne može tako lako odlomiti, pomislio sam, i shvatio koliko sam površan i sklon neke dijelove svog života smatrati nedodirljivima. Volim misliti o sebi kao o čovjeku koji je već štošta prošao, koji je vjerodostojan, objektivan i oprezan, a spoznaja da sebe samog štitim poput malog djeteta zatekla me posve nespremnog.

- Alen nam je ostavio kuću, rekao je Damir.

- Kako misliš, ostavio kuću? I kako misliš, nam?

- Ostavio je kuću meni, tebi i Sandi.

Taj čudnovati dar bio je tek krik zapostavljenog druga čiji mi se odjek poput ritmičnog šapata ponavljao u intervalima, naoko nasumičnima, ali slutio sam da ipak imaju svoj red.

- Konobar, još jednom isto! – pokazao sam prstom prema čaši koju držim u ruci.            

Vozim, ali mogu još jednu, ići ću sporednim putovima, tamo većinom nema murije. Ne bi mi sad to trebalo kad sam službenim merdžom, a šef je ionako poživčanio što sam po iskaz morao do ovih pripizdina.

Kojim li je sporednim putovima Alen pokušao doći do mog broja, pitao sam se. Mijenjao sam ga čim bi kojekakve sjenke počele izlaziti iz zakutaka prošlosti, gdje sam želio da trajno i ostanu. Sigurno ga nije tražio i svakako nije dobio od Damira ili Sande. Rastali smo se samo do sutra kad je on bio na potezu od kojeg sam strahovao, jer me je u šahu uništavao gotovo do poniženja do kojeg nije dolazilo samo zato što bih mu istom mjerom uzvratio u košarci, a sutra nam je donijelo dvije suprotstavljene strane razdijeljene nevidljivom granicom koja samo nekoliko sati ranije nije postojala, ali sad se već kočoperila, nepokolebljiva i čvrsta, kao da je oduvijek bila tu, poput neke zakopane istine.

- Izvolite, dupli viski - prenuo me konobar - jeste li sigurni da želite ostati u separeu, ima dosta mjesta naprijed. Nema puno gostiju, a ovdje vam je malo mračno.

Pogledao sam prema šanku za kojim se nalazilo tek troje-četvero ljudi i barmen neobično pjegava lica. Iz zvučnika je treštao neki čudni spoj folka i dance glazbe za koju sam znao da je klinci slušaju, ali meni je bila nepodnošljiva. Barmen je o nečemu žustro raspravljao s gostima dok je krpom sušio pivske čaše. Lakat mu se pomicao gore-dolje i u jednom mi se trenutku učinilo da iza njega vidim Sandino lice. Zar će se i meni sad početi pričinjavati duhovi, pomislio sam. Dobro je da sam naručio još jedno.

Pitam se je li Alen ikad dovršio tu partiju šaha, sam ili s nekim drugim, ili je u bijesu porazbacao figure po svom ofucanom drvenom stolu. Ja više nisam igrao šah.  Pokušao sam, ali mi je svaka započeta partija djelovala kao izdaja.

Znao sam da za šankom nije Sanda. Ona nikad ne bi zalutala u ovakvu zabačenu kafanu, bogzna kakvog imena, vjerojatno nekog Rima ili Napulja među balkanskim brdima, u kojoj rade samo barmen i jedan konobar koji ujedno djeluju i kao jedina živa bića kilometrima naokolo, osim onih par sjedača koji su vjerojatno i živjeli tu kao dio inventara.

Rekao sam konobaru da ću ostati ovdje.

Kad smo se našli ispred Alenove kuće, Damir me je dočekao uzdignutih obrva i usana razvučenih u nešto što se, ni uz njegovu najbolju volju, a vidjelo se da pokušava, nije moglo nazvati smiješkom. Sanda mi se osmjehnula onim istim osmijehom u koji sam se zaljubio još dok smo k'o djeca krali Vilijeve šljive, ali gledala je kroz mene onako kako već dugo gleda sve ljude, ili se barem tako govorkalo. Ispozdravljali smo se, a onda nevoljko počeli pogledavati prema  kući. Dvokatnica s krovom na četiri vode, oronule prljavobijele fasade koja je nekad morala biti bijela ili siva, od svoje je okoline još uvijek prkosno odudarala. Ispod prozora s desne strane i dalje su stajala dva ogromna kruga nacrtana kredom u vremenu kad još nismo bili ni dovoljno stasali za igru žmurke. Nitko nije znao tko ih je nacrtao, neki su pretpostavljali da su to bile Nina i Erna, ali one su to teška srca zanijekale. Protivili su se svim zakonima fizike uspješno odolijevajući i najžešćim kišama, zbog čega smo ih još više voljeli i čuvali, gotovo sa strahopoštovanjem.

Sanda i ja smo razmijenili poglede i u istom trenutku potrčali prema pikovima.

- Tuspas mene! – povikali smo istodobno.

- Znaš da su neka djeca govorila Stupas mene – rekla je Sanda.

I dok smo se još tome smijali, pridružio nam se i Damir.

- Koliko sam se puta tu stupasio, nitko me nije mogao uhvatiti – rekao je ponosno, kao da je bilo jučer.

Pogledao sam Sandu da vidim hoće li komentirati njegovo stupašavanje, ali ona je, čini se, već bila mislima odlutala.

Kad smo ušli u kuću, odmah smo se popeli na kat, prošavši pokraj poluraspadnute svijetlozelene kuhinje na kojoj su neke fronte bile skoro dopola obješene i nije mi bilo jasno kako se uopće drže na mjestu. Na katu nas je pak dočekala besprijekorno očuvana soba u kojoj smo proveli mnoge polupijane noći. Pogled mi je odlutao prema pločama. Sve su bile poredane baš onako kako se sjećam. Čučnuo sam i počeo pregledavati one na najnižoj polici, sjećao sam se da su tamo bile domaće za kojima smo često posezali, osobito nakon što bi rakija učinila svoje. Za to su vrijeme Damir i Sanda tumarali kroz ostale prostorije. Čuo sam da raspravljaju o nečemu povišenim tonom, ali ih nisam slušao. Pažnju mi je odvukla Mentalna higijena, Atomskog skloništa. Na stražnjoj strani posveta: Voljenoj Vesni od Dade. Još ni tad, kad smo je preslušavali i plesali uz Treba imat dušu, nismo znali ni koja je to Vesna ni koji Dado, ali smo bili poprilično sigurni da Dado nije bio voljen poput Vesne čija je ploča već godinama bila u Alenovu vlasništvu. Slušali smo je i onu večer, uz rakiju i šah.

Sanda i Damir su izašli iz susjedne sobe. Oboje su šutjeli i osvrtali se.

- Jebote, ovdje je vrijeme stalo – zaključio je Damir – Možda si ti, Sanda, u pravu, ovdje stvarno obitavaju duhovi – nastavio je ironičnim tonom.

- Nek' ti bude, kako god – odgovorila mu je podjednako ironično, zbog čega mi je bilo drago što sam propustio maloprijašnju raspravu.

- Idemo negdje sjesti na piće – ubacio sam se u želji da popravim atmosferu. Složili su se i ubrzo smo šutke napustili kuću.

Sjeli smo u obližnji birc. Nisam se osjećao ugodno, pokušao sam kontrolirati svoje pokrete, ali sam se uporno osvrtao oko sebe i trzao svaki put kad bi netko ušao, premda sam mogao biti miran. Sve je to bila nova, puno mlađa generacija, svakako nitko tko bi me poznavao ili mario tko sam. Opustio sam se kad sam shvatio da pretjerujem, ali, na moje iznenađenje, to baš i nije vrijedilo za Damira. Inače me je često nazivao, raspitivao se, onako općenito, o mojem poslu u MUP-u, o obitelji, o svemu. Obavještavao me o svakoj prodanoj nekretnini, o napretku grada, o staroj raji koja povremeno, ali sve rjeđe, svrati. Sad je pak, naizgled zainteresirano, gledao uokolo. Izbjegavao je svaki duži kontakt očima i vidno je želio ostaviti dojam da sam netko koga tek površno poznaje. Živčano se poigravao čašom i sve češće pogledavao na sat. Sanda je šutjela, pušila jednu za drugom, neprestano tresući nogom. Stres ili nedostatak željeza, pomislio sam. Moram joj reći za nedostatak željeza.

Piće nam je malo smirilo živce pa smo postupno živnuli i počeli se međusobno raspitivati za staro društvo. Tko je s kime u kontaktu i tko je koga gdje vidio. Netko je spomenuo Vilija i svi smo se istog trena oraspoložili. Pred očima njegove debele iks-noge u plavom šorcu i ruka koja uvijek drži svježe namazanu krišku kruha. Damir me je pitao sjećam li se mlađeg sina tete Une koja nas je s prozora na drugom katu zalijevala vodom. Čak i kad nismo bili glasni, ona je tvrdila da jesmo, i gotovo! Mi bi se uvijek vratili za minutu i bili namjerno glasni.

- Da, sjećam se da nas je jednom potjerao do iza Peraka, ali smo mi nastavili bježati dok se nije smrklo.

Na kraju su nas te izbjegnute batine sačekale kod kuće.

Damir je tad bio pun života, neuhvatljiv, svaki bi dan iznova došao s nekom novom, kako bi rekao, savršenom idejom za brzo zgrtanje novca. Svi smo prihvaćali igru i tu njegovu zamisao razrađivali do najsitnijih detalja, sve dok se ne bi iscrpili samim maštarijama i morali poći kući. Sanda se sjetila one njegove o Djeda Mrazu, napokon se smijala od srca i to mi je bilo dovoljno. Pitao sam se je li se zatvorila samo zbog tuge ili se uz to i samokažnjavala. Vidjelo se da bi svaki smijeh, pa čak i samo smiješak, brzo osvijestila i zatomila. Damir je stegnutih usana promatrao pepeljaru i čaše na stolu, a možda se nije mogao ni sjetiti o čemu pričamo.

            Imao sam silovitu potrebu reći Sandi da sam mislio na nju i da sam tu za nju, ako joj to išta znači. Želio sam joj reći da sam učinio sve što je u mojoj moći i da još uvijek činim, ali nije bilo ni vrijeme ni mjesto, osobito ne pred Damirom, ili sam si barem tako još jednom priskrbio opravdanje.

- Znači, ja već imam čovjeka. - odjednom je presjekao Damir – Sve je dogovoreno, možemo dobiti trideset tisuća eura, što je iznad cijene za takvu kuću.

Sanda i ja smo zaprepašteno razmijenili poglede.

- Da prodamo? – pitao sam i začudio se sam sebi što sam iznenađen. Naivno sam očekivao da će Damir ovome pristupiti malo drugačije nego još jednoj stavci koju danas mora obaviti.

- Pa, to je kuća s pikovima – djetinjasto sam naglasio, nadajući se da je to smetnuo s uma ili da je skrenuo s uma. – Ne možemo prodati pikove! – dodao sam blago povišenim tonom, glumeći da se ne sramim svoje dječje ikone.

Sanda me je znakovito pogledala.

- O, a pikovi su važni? – ironično me upitala. – Njih se ne zaboravlja? Znaš što – glas joj je postao dublji – jebe mi se za pikove! Ali kuću nećemo prodati. To je Alenova kuća.

- Evo nje opet – sarkastično će Damir. – Je li ti pričala kako je vidjela Alenov duh u kući? – obrati mi se sa zlobnim cerekom.

Nikako nisam mogao shvatiti njegovo tadašnje ponašanje. Kad malo bolje razmislim, bio je takav i kao dijete, zajedljiv, sarkastičan, ali sam to nekako, valjda zbog godina razdvojenosti koje neminovno umanjuju mane, osobito prijatelja iz djetinjstva, bio već zaboravio.

- Nisam rekla da sam vidjela duha, nego da sam čula! – uzviknula je Sanda.

Klinci za susjednim stolom počeli su se okretati prema nama.

- Šta si čula? – upitao sam je.

- Šaputanje... kao neki šapat - okrenula se prema Damiru i samo procijedila – Kuću nećeš prodati dok sam ja živa, je l' ti jasno, pohlepni pizdohane?

Damir je najprije problijedio, a zatim mu se, čini mi se, sva krv slila u obraze. Umiješao sam se prije nego što vrag odnese šalu i rekao:

 - Da, i ja sam protiv prodaje.

- Oh, da, ti zbog pikova! – Sanda me je nastavila ismijavati.

- Da, ja zbog pikova – smireno sam odgovorio. – Ajde da se ne svađamo, idemo naručiti još jednu.

Ništa nisu odgovorili. Mahnuo sam konobaru, pokazao na stol.

- Hoće li netko od vas živjeti u njoj? - upitao je Damir, znajući odgovor i ne očekujući ga -  Hoćemo li pustiti da propadne? Ja svoj novac u nju neću ulagati, a vi ako hoćete, samo naprijed!

Svi smo znali da je besmisleno ulagati novac u kuću u kojoj nijedno od nas nije imalo namjeru živjeti pa čak ni radi izdavanja. Iziskivala bi jako puno novca koji, pretpostavljao sam, nismo imali.

- I još ćemo morati plaćati za nju režije i sve ostalo – nastavio je Damir - Da je srušimo? - sad je već namjerno izazivao.

Sanda mi je djelovala kao da bi mogla posegnuti za staklenom pepeljarom pa sam je preventivno uhvatio za ruku i nastavio držati puno duže nego što je bilo potrebno.

- Slušaj - obratio sam se Damiru - kuću nećemo prodati i nećemo je rušiti. Pronaći ćemo neko drugo rješenje. A sad je najbolje da se svi smirimo i prijeđemo na drugu temu. Pa toliko se dugo nismo vidjeli!

- Dobro ajde, evo smirit ćemo se - rekao je Damir - Sanda, imaš ti neku ideju možda, da je iznajmljujemo za hororce?

- Pa dobro, koji ti je? Znaš li se zaustaviti? Imaš li mjere, čovječe? - sad sam se već bio razljutio pa je samo frknuo ili ispustio neki sličan glup zvuk prije nego što je otpio još jedan gutljaj džin-tonika, pića za koje sam bio uvjeren da ga piju samo žene. Sjedili smo još nekoliko sekundi u tišini čekajući da nam konobar donese još jednu rundu.

- Znate šta - odjednom je progovorila Sanda, sasvim neočekivanim pomirljivim tonom koji mi se instinktivno nije svidio - bez obzira na sve, bilo mi vas je drago danas vidjeti. Mislim, apsolutno mi nije jasno zašto nam je Alen ostavio tu kuću. Šta je time htio postići? Je on uvijek bio malo na svoju ruku i, štajaznam, idealist, možda on onako uronjen u svoj svijet i nije skužio da se kuća počela raspadati. Možda je ovo zapravo i osveta - nasmiješila se - Ostavio je da čistimo za njim. I za sobom. Svak svoje smeće.

Osjetio sam da će se ovim govorom oprostiti, čak je i gasila dopola ispušenu cigaretu, pa sam se pokušao dosjetiti bilo čega, nečega konstruktivnoga zbog čega će zapaliti novu i naručiti još jedno piće. Uspio sam samo reći:

- Hm, da, osveta… - prekinula me je kao da ništa nisam ni rekao, premda zapravo i nisam ništa rekao niti sam imao što reći, nadao sam se ubaciti kakvu uzrečicu ili neku mudrost da dobijem na vremenu i smislim nešto genijalno i smiješno što će je oboriti s nogu, ponovno na stolicu i pokraj mene.

- Ovako - nastavila je govoriti dok je oblačila plavi karirani kaput – ne, ja nemam nikakvu ideju, Damire. Ali, s obzirom na to da smo u ovom ravnopravni i da moj glas vrijedi isto kao i tvoj, mogu zamisliti koliko ti to teško pada, reći ću ti samo da koju god ideju ti imao, ja je ne prihvaćam. Eto, može tako? - zatim se okrenula prema meni - Dakle, Denis, ti odluči što ćeš, a ja se s tim slažem. A sad vas moram pozdraviti. Bilo mi je drago.

Pretrnuo sam.

- Daj, nemoj ići, ajde, ostani još malo.

- Ne, ne, moram, stvarno, imam nekog posla.

  Kad me pogledala znao sam da joj je žao zbog tog bijednog izgovora, ali i da je to jače od nje.

  - Čuj, vidimo se - rekla je utješno, ali smo oboje znali da nam sudbina vjerojatno neće slučajno ukrstiti putove.

- Vidimo se, čuvaj se - nasmiješio sam joj se slabašno, za bolje nisam bio sposoban.

Damir je samo kimnuo glavom i promrmljao nekakav pozdrav sebi u bradu, ne pogledavši je. Gledao sam kako nestaje. Noći ovoga grada bile su mi je najmrskije od svih noći, posebno tamne i pohlepne, progutale su gotovo sve što sam volio.

Dok sam potiho još jednom umirao, čuo sam u tom polusnu Damira - kako je luđakinja, kako on razumije za Mašu i sve, ali je već prošlo nekoliko godina i vrijeme je da se sredi i kako ni psihijatrije izgleda nisu više što su bile, kako je svašta načuo i kako zna i on neke stvari. Mljeo je i mljeo i ja sam samo u jednom trenutku zahvalio Bogu što ne nosim nikakvo oružje.

- Začepi - jedino je što sam uspio procijediti.

Blago se lecnuo kad je vidio moj pogled. Ponovno je pogledao na sat, šutio još nekoliko sekundi pa samo hladno prešao na stvar:

- Dakle, kuća.

Poslije toga ga više nisam vidio. Sve u vezi s kućom rješavao je s mojim rođakom Sanjinom. Ponekad, kad sanjam Sandu i pikove, tješi me pomisao na to da nije dobio što je htio.

- Gospodine, sve u redu? - ponovno me je prenuo konobar.

- Da, da, svakako. Može još jednom isto.

Kimnuo je glavom i lakim se kretnjama uputio prema šanku, gdje je upravo jedan od sjedača izmicao stolicu. Pokušao ga je izbjeći i brzo poskočio ustranu. U tom je trenutku lijevom nogom zahvatio policu na kojoj se nalazilo nekoliko posuda i boca koje su se protresle i počele njihati, ubrzo ponovno pronašavši svoju ravnotežu. Samo je jedna, naoko prazna bijela tegla za cvijeće s plavim cvjetićima, bučno tresnula s ruba o pod nadglasavši načas sevdalinku u meni nepoznatoj, modernoj verziji, neprimjerenu vremenu i prostoru. Prije nisam primijetio da svira. Tegla za cvijeće ipak nije bila prazna. Iz nje se na pod prosulo tridesetak litara zemlje ostavljene da se nada nekoj novoj biljci. Dospjela je posvuda, mjestimično ukrašena komadićima bijelog porculana s plavim cvjetićima.  

Žao mi je zbog smrti te starinske posude kakvu je, ako se ne varam, imala i moja baka, pa i zbog sudbine nesretnog konobara koji će to morati bogzna koliko dugo čistiti, ali mi je najviše žao što ću na sljedeći viski morati malo počekati.

II.

            Danima sam se radovala tom jutru, a kad je svanulo, bilo je jednako kao i sva druga. Opet sam jedva ustala, ali sam primijenila taktiku koju mi je savjetovao dr. Grahovac. Duboko sam udahnula i polako izdahnula, a zatim sam to ponovila nekoliko puta dok nisam bila spremna na prvi korak. Sad ćeš ustati, pristaviti kavu, a zatim otići u WC. Kad sam to obavila, malo mi je laknulo. Ići će ovo već nekako. Umit ćeš se i oprati zube. Nagradila sam se najprije njušenjem mljevene kave koju još držim u maminoj plavoj limenci, a zatim ispijanjem nekoliko povećih gutljaja iz crvene šalice. Ponekad zamišljam da, kao na reklamama ili u američkim filmovima, imam šalicu na kojoj piše: Najbolja mama na svijetu. Vidim tad kako mi nasmijana Maša pruža kutiju s velikom mašnom. Volim zamišljati da sam najbolja mama i da mi je kupila baš takav dar.

            Otvorila sam ladicu i počela tražiti hulahupke. Imala sam troje crne. Dvoje su imale poderotine na koljenu i ispod, a jedne na lijevom nožnom prstu. Moralo je proći već nekoliko godina otkako sam ih kupila ili nosila. Razmišljala sam javiti kako neću doći, kako mi je nešto iskrsnulo, ali mogla sam obuti one su rupom i preko obući hlače. Od ovog ne mogu pobjeći. Obula sam ih i pogledala kroz prozor. Sunce me danas neće prevariti. Sad ćeš ustati, obući ćeš crne hlače i crnu rolku i karirani plavi kaput. Ustala sam s kreveta, obukla crne hlače, crnu rolku, karirani plavi kaput i izašla van.

            Alenova kuća zapravo je bila mala. Nekad nam je djelovala tako grandiozna, drugačija od drugih, naša. Kuća čiji me je svaki kutak podsjećao na neku anegdotu. I sad, kad god je se prisjećam, ona je isto onako velika i silna i iz nje još uvijek osjetim miris teta Bebinih pita i popodnevne kave koju je pila u vrtu, na klupici, za stolom natkrivenima lozom. Tog vrta već dugo nema. Alen ga je jedno vrijeme uređivao, ali je naposljetku odustao jer se, kako je rekao, ne isplati. Reći da se ne isplati saditi ruže bio je vjerojatno najgluplji izgovor na svijetu, ali ja sam ga prihvatila kao sasvim logičan i razuman i Alen mi je bio zahvalan. Činili smo ponekad takve usluge jedno drugom.

            Denis i Damir stigli su ubrzo poslije mene. Damira sam viđala u gradu i bio je isti kao i uvijek, pun sebe, a prazan. Zbog Denisa mi je srce preskočilo nekoliko otkucaja, sigurna sam da mi se to nije samo učinilo. Razmijenili smo nekoliko riječi, ali se uopće ne sjećam njegovih odgovora. Dok je govorio gledala sam u njegove oči i prorijeđenu kosu čijom se bujnošću nekoć silno šepurio. Pitala sam se kako je to podnio. Njegov nos imao je sad neku izbočinu, nije bio tako pravilan kako mi je ostao u sjećanju. Još uvijek je bio lijep, ali se život i njemu odrazio u pogledu koji djeluje tako dubok da ti se čini da ćeš propasti u njega kao u bezdan pa je bolje na vrijeme pobjeći.

            Neko smo vrijeme promatrali kuću. Podsjećala me je na teta Emu kad sam je posjetila u bolnici. Rak joj je već bio presudio, ali je još uvijek bila lijepa i nasmiješila mi se onako kako se ja nekada nasmiješim, crpeći snagu iz čistoga prkosa. S njezine desne strane niknula je dvokatnica, a s lijeve trokatnica, obojene međusobno i sa svemirom posvađanim bojama, onakve kakve su počele nicati posvuda, sve plastične i iste, kao neke jeftine starlete kojima se hvale lokalni moćnici.

            Pogled mi se pak uvijek iznova vraćao na naše pikove. Još su bili tu. Dosta su pohabani, izgleda da sad padaju neke drugačije, teže kiše. Instinktivno sam pogledala Denisa i, kao po dogovoru, u istom smo se trenutku sjurili prema njima. Oboje smo povikali: Tuspas mene! Sjetila sam se kako neka djeca nisu ni znala što to znači pa bi to izgovarali izvrnuto, kao neku formulu bez značenja: Stupas mene! Mislim da se među nama čak povela rasprava o tome i da su neki osmaši zaključili da Stupas mene govore seljaci i oni koji nisu dobro naučili. Nisam sigurna ni da smo znali što znači Tuspas mene. U tom nam se trenutku pridružio i Damir, nešto je govorio, ali ga nisam slušala. Sjetila sam se kako sam tu držala Mašu i kako je ručicama dodirivala pikove i ponavljala za mnom Tupac mene!

            Morala sam ući unutra. Odjednom sam željela čim prije okončati ovaj dan. Prvi smo kat prošli kao tada kad bismo samo s vrata stepenicama pretrčali do Alenove sobe. Dolje, u dnevnoj, mogao je biti izložen i mrtvac, mi to ne bismo primijetili. Za sobom smo uvijek ostavljali blato i lišće iz vrta i teta Bebine nerazgovijetne psovke. Prvo smo ušli u Alenovu sobu koju je, izgleda, tretirao kao svetište. Sve je bilo na istom mjestu - veliki smeđi kauč na razvlačenje s desne strane, ispred njega ofucani drveni stol, nasuprot ormar s knjigama i televizorom koji je, iznenađujuće, bio novije proizvodnje. Ispod prozora koji gleda na vrt još je bila polica s pločama i glazbenom linijom na kojoj je, toga se sjećam, radio još samo gramofon. Denis se odmah zaputio prema pločama, ali meni se smučio pogled na prašinu koja se poput gangrene proširila po svemu pa sam prešla u spavaću sobu glumeći da razgledam starinski namještaj. Željela sam biti sama, koji put duboko udahnuti i izdahnuti, ali je za mnom odmah došao i Damir.

            - Kako si ti ovih dana? - odjednom me upitao kao da dosad nije mogao provjeriti kako sam.

            - Dobro. Hvala. Sve ok. - pretpostavljam da sam mu odgovorila jer na to pitanje odgovaram svima isto. Osim moje mame, svi se tim odgovorom i zadovolje, dapače, mnogi me izbjegavaju to pitati u strahu da ću im se zaista požaliti. Takvi me pitaju je li mi vruće kad je vani četrdeset ili jesam li vidjela kako je bio jak pljusak.

Gledala sam heklani bijeli pokrivač na starinskom drvenom krevetu polukružnog, bogato izrezbarenog uzglavlja i dodirnula njegovu grubu strukturu, potpuno suprotnu izgledu mekane čipke. U glavi su mi odjednom počele odzvanjati Alenove riječi, ali nepovezane i besmislene. Razabrala sam samo njegov glas, jasan i zvonak, kao da je tu i kao da nešto od mene traži. Ustuknula sam i okrenula se prema Damiru. Ne znam jesam li mu nešto htjela reći, ali on se u tom trenutku trznuo i panično zakoračio unatrag. Takav sam pogled već vidjela. Mnogo puta.       Otkad sam izašla iz bolnice, često se susrećem s njim. Ispočetka, doduše, češće nego sad. Nekadašnji prijatelji, susjedi, poznanici, ispituju me o svemu i svačemu. Ti, inače veliki ljubitelji dijeljenja svih mogućih informacija iz svog života, sad su ih čuvali za sebe, ma, nema ništa, dok bi očima pregledavali moje ruke. Ne znam, valjda sam se jutros probudila i odlučila ponijeti sa sobom nož u trgovinu ili nešto slično. Prvih bih se dana vraćala u stan uzdignute glave, a zatim satima plakala, ali poslije bih namjerno u razgovoru s njima posezala za najvećom mogućom limenkom ili bocom što bi se našla u blizini. Ovlaš bih je promatrala i poigravala se s njom, prigušujući smijeh koji bi mi nadirao zbog straha u njihovim očima i njihovog laganog uzmicanja. S vremenom mi je i to prestalo biti zanimljivo. Najviše ih volim sve skupa izbjegavati. Ali, Damir... Sad je već pokušao skriti svoju reakciju nekim glupim izgovorima.

            - Mislio sam da je štakor na ormaru, usrao sam se.

            Odlučila sam ga namjerno malo trznuti.

            - Čekaj, zar nisi čuo sad ovo? Mislila sad da te je to prepalo? Meni se čini da je Alenov glas.

            - Molim, o čemu pričaš?

            - Šut'! – prekinula sam ga - Čuješ? – namjerno sam naglo trznula glavom lijevo-desno i napravila nekoliko naizgled nekontroliranih pokreta lijevom rukom u njegovom pravcu. Razrogačio je oči i ukipljeno me gledao. Htjela sam mu reći da se smiri i da mu neću ništa, ali sam shvatila da nije ni zaslužio. Izgledao je jadno. Gadio mi se.

            - Ne mogu vjerovati da ti ne čuješ – rekla sam i vratila se u Alenovu sobu.

            Ovaj me kafić podsjeća na onaj u koji smo otišli dogovoriti se o kući. Možda zbog glazbe koju sad slušaju klinci, kao da svijetu prkose neukusom. Neukusu moraš reći ne, pomislih. Sjetila sam se kako je Maša za neku sevdalinku koju je pjevušila moja mama komentirala kako je lijepa, ali je stara. Bilo mi je neobično kako je tako mala mogla zaključiti da je pjesma stara. Kao da nam je svijest o vremenu urođena. Možda bi joj se svidjele izvedbe Amire Medunjanin. Možda joj se i sviđaju. Odlučila sam zatražiti od barmena da mi pusti nešto njezino. U sebi sam ga unaprijed ismijala misleći da će se zbuniti, ali nisam bila u pravu. Spremno ju je odabrao s repertoara i zadovoljno mi kimnuo. Na sebi sam još uvijek osjećala sumnjičave i ispitujuće poglede ostalih gostiju, kojima će činjenica da je u ovu vukojebinu došla neka žena i pila za šankom, vjerojatno biti događaj dana pa će ga navečer prepričavati svojim gospojama, ne spominjući koliko su puta pokušali zapodjenuti razgovor nadajući se kakvom ulovu.

            Kad smo tek sjeli na piće, razgovor je tekao sporo i usiljeno. Valjalo je nekako preskočiti pola života. U nekom smo trenutku i uspjeli, ponajprije zahvaljujući spominjanju starog društva i prebiranju po njihovim životima. Denis se ushićeno prisjetio debelog Vilija i njegove vječne kriške kruha u rukama, a meni je samo pred očima iskrsnulo kako je naglas plakao kad sam ga jednom pobijedila u igri klikera. I sad se tome smijem. U sebi, kao i obično. Moje me tijelo već dugo ne prati, ima neko svoje bivanje.

Mislim da me je Denis osjetio. Pod njegovim pogledom osjećala sam se kao da ponovno popunjavam svoje tijelo. Željela sam mu reći da sam sve čula, da znam što je napravio i da znam da je bio tu kad nikoga nisam vidjela. Osjećala sam njegovu potrebu da mu to kažem. Ali, nisam mogla. Panično sam se bojala da će početi govoriti o tome i da će vidjeti moje komadiće koje jedva držim na okupu.

            Damir se još uvijek meškoljio u stolici. On sigurno misli da ne znam da me je vidio kad je sa svojim stranačkim kolegom prošao pokraj mene hineći zadubljenost u razgovor. To je bio jedan od onih dana kad mi je prijatelj bio potreban toliko da bih čak i njegovu ruku davljenički prihvatila i da mu to nikad ne bih zaboravila. Ali ni ovako mu nisam nikad zaboravila.

            Piće mi je godilo kao rijetko kad. Premda, kad tražim Mašu, često ispred sebe imam čašu žestice koja me spašava od glupih pitanja i uvjeravanja. Pogledi se promijene iz sažaljivih i uplašenih u osuđujuće, pa mi to dođe kao neki raznovrstan život. Sve je, naravno, pokvario Damir. Odjednom je počeo pričati o prodaji kuće. I sad mi želudac protestira kad mislim na njega. Denis se prvi usprotivio, i to - ni manje ni više - nego zbog pikova. Na tren me je raznježilo što mu znače koliko i meni, ali me odmah zatim i razbjesnilo. Da, ti su pikovi tu, cijelo su vrijeme jebeno tu. Kao i ja! Urušavaju se i nestaju.

            S godinama i vježbanjem naučila sam prepoznavati svoja stanja i shvatila da se bliži trenutak kad gubim kontrolu pa sam brzo pokupila svoje stvari i otišla. Ne znam jesam li uspjela dramatično izjuriti jer mi je sve djelovalo kao usporena snimka. Sa svakim sam korakom umirala, ali sam se uspjela ne okrenuti za Denisom. Ako još jedno bježanje mogu nazvati uspjehom.

            Nakon nekog vremena dobila sam obavijest od odvjetničke tvrtke Lasić i partneri da je kuća iznajmljena toj i toj tvrtki i tako dalje. Vidjela sam da su je obnovili i prefarbali. Barem je zahvaljujući umirujućoj svijetlozelenoj boji prošla bolje od svojih susjeda. Stvarno sam luda. Možda bi Maša zapravo slušala, odnosno možda sluša ovaj klinački bunt protiv ukusa. Reći ću mu, kad završi, nek' vrati opet ono što je bilo.

            Neki kamiondžija, prijatelj Irme što radi u općini, rekao joj je da je vidio djevojku, istu Mašu, baš u ovoj kafani. Bio je to stoti kamiondžija ili prijatelj ili rođak, i stota kafana ili restoran ili škola. I ja sam stoti put za ovim šankom, ili nekim sličnim. Više se ne vozim sama natrag kući. Dogodilo mi se nekoliko puta da me malodušnost svlada na pola puta pa sad radije naručim taksi. S druge strane šanka lom i vika, netko je razbio teglu s cvijećem. U sekundi se zacrnio skoro cijeli pod. Presjeklo me je jer sam od zemlje zazirala. U glavi bi mi se pojavila slika zemlje koja se s lopate rasipa po Maši. Pomirljivo sam promatrala kako se zemlja na mjestima miješa s kapljicama prolivenog alkohola i ulijeva u fuge. U kuglicama se kotrljala posvuda dospjevši i do naših nogu poput crnog biserja bačenog pred svinje.

 III.

            Svaki se dan kući vratim iscrpljen. Ovdje se ljudi bore ne samo svi protiv svih nego i svi protiv svega. Bore se protiv staroga, bore se protiv novoga, bore se protiv postojećega. Ali samo stavom. Da u tome ima nekog postupanja, manje bih im zamjerio. Ako treba, doduše, naći neku zamjerku ili prepreku, rado će ti i prijateljski ukazati na nju. Uz savjet da se kaniš ćorava posla. Treba moliti i kumiti za svaki papirić. Tražiti štelu tko će odvesti smeće ispred nekadašnje kinodvorane. Počastiti štele - ali ne bilo gdje - samo u Divi ili Bella Italiji. Zatim se bori s Irmom oko prodaje zemlje iza stare pošte, gdje je izgradnja kompleksa stambenih zgrada planirana još osamdesetih. Za projektnu dokumentaciju, pogodi šta - štelu. Tuži kompletne M-ove zbog neobnavljanja fasade, premda znaš da su oni što još u njima žive kokuzi, a ostale koji posjeduju stanove valja pohvatati kad dođu iz Njemačke i upravo su kod frizera, zubara ili familije. Taman kad smo prikupili dovoljno novca za fontanu i klupe, za dva dana tri su klupe bile izlomljene i išarane, a fontane pune plastičnih pivskih boca. Te sam noći bio odustao. Rekao sam Eli da je dosta i da se selimo. Ela je samo komentirala da je sutra kod nas roštilj i da se do tad saberem, jer dolazi i načelnik. Psovao sam joj i načelnika, i općinu, i roštilj, ali kad sam sutradan otišao kupiti meso u zraku sam osjetio teški vonj iz tvornice guma koji me primirio. Ipak ide nabolje. Svaki je uspjeh nastao iz znoja ili smrada i samo se treba malo strpiti.

            Kad mi je Alen poklonio kuću, pozitivno me je iznenadio. Prvo sam pomislio da nije toliko nazadan kakvim sam ga smatrao. Očito je vidio moje uspjehe i da sam u pravoj stranci, onoj koja se zalaže za promjene. Za života je glumio da on to ništa ne vjeruje. Ali onda sam shvatio da je dijelim s Denisom i Sandom. Pozlilo mi je. Znao sam da neće imati neke pametne ideje ili prijedloge pa ću sve opet morati sam rješavati. Od Sande sigurno ne bih mogao nešto pametno očekivati. S Denisom bih se tu i tamo čuo. Radi u MUP-u i ima dobre veze, ali ne znam kakve veze više ima s ovim gradom. Stigao je k'o neki baja, s novim merdžom, a još slini za ludom Sandom i krugovima od krede. Nije mi bilo ugodno da me ovi iz stranke vide s njim, a još manje s njom.

            Našli smo se baš pred Alenovom kućom. Obrastao vrt, ostaci fasade boje prljavštine, crijep na nekoliko mjesta polupan i raštrkan po krovu. Bila je okružena s dvije nove ljepotice i pravi uteg svima nama koji želimo napredak ovom gradu. Na njoj se još uvijek vide pikovi koji su nam služili za stupašavanje. Kao djetetu mi je to bilo normalno, čudilo me kako ih nema svaka kuća, čak sam dobio batina od starog kad sam ih pokušao nacrtati na našoj. Međutim, kad sam odrastao, nisam se mogao načuditi Alenovim roditeljima što to nisu prefarbali. Smatram da je to još jedan primjer našeg lijenog mentaliteta, gdje ti djeca crtaju po fasadi, a ti ni mukaet. Puno su nas koštali sjedenje i nebriga.

            Denis i Sanda su odmah, k'o kakva djeca, otrčali do pikova. Nešto su se smijali, šaputali. Prizvali su mi u sjećanje kako su se i prije tako znali odvojiti od mene, isto tako smijuljiti, šuškati. Osjetio sam se isto kao i tada, prezreno i suvišno. Bilo mi je drago da su prošlost. Sve je to prošli život, prošli ljudi, prošli svijet koji je, evo, u ovakvim ruševinama, takve su mi se rečenice rojile u glavi i došlo mi je na trenutak da im opsujem u lice, ali sam odlučio smireno obaviti ovaj dan i vratiti se kući prije osam. Ela je pravila lazanje.

            U kući smo zatekli što sam i očekivao - pljesniv, star i razvaljen namještaj i hrpetine prašine. Alenovu sobu više nije prožimao smrad lijekova i trulog mesa kao zadnji put kad sam ga posjetio. Sjećam se kako se obradovao i spomenuo i Denisa i Sandu. Govorio o tome kako se trebamo okupiti. Bio je djetinjast. Već je počeo planirati i nekakve partije šaha, kao da ja imam vremena za takve stvari. Denis se s vrata počeo baviti pločama. Očito su on i Alen s razlogom nekad bili nerazdvojni. Nije vidio ništa od onog što je bitno - stanje zidova, poniranje stepenica, namještaj u koji ne smijem ni puhnuti bojeći se da se ne rasprši. Odšutio sam mu puno toga samo zato što se nismo dugo vidjeli, a i nisam htio nepotrebno trošiti vrijeme.

            Sanda je bila onakva kakvu je viđam već godinama. Otkako je Maša nestala, prošla je, po mojoj procjeni, barem pet-šest faza. U početku smo svi bili tu, tražili dijete, kuhali kave, pravili ručkove, lijepili plakate, tražili štele kod kriminalaca, ako je netko nešto čuo. Denis je, to Sanda možda i ne zna, privatno angažirao najbolje ljude tamo iz njegovog MUP-a, ali ništa to ona ne priznaje, kao da smo mi nešto dužni. Poslije jedno godinu-dvije završila je i na psihijatriji. Ja nisam upućen u to što tamo rade, ali, kad se vratila, nisam primijetio nikakvu razliku. Možda je bila malo šutljivija. Nisam dopustio Eli da je više posjećuje, takvoj ženi nije vjerovati. Dosad se već trebala sabrati. Ali ne, ona hoda naokolo, viđaju je po kojekakvim kafanama. Zapravo, jako dobro izgleda s obzirom na to kako živi. Više se ne šminka, što inače ne volim kod žena, ali na njoj to dobro izgleda. Čak sam se na tren i sažalio i pokušao započeti s njom nekakav smislen razgovor, ali sam po njezinim pokretima skužio da ne vlada sobom. Počela je pričati o tome kako vidi Alenov duh i kojekakve gluposti, baš me razbjesnila. Daj se više dovedi u red! Jadnica.

            Brzo smo napustili kuću i otišli u Vinkl. Predložio sam ga jer je bio blizu, a znao sam da tu zalazi dječurlija pa ne bi trebalo biti poznatih faca. Popili smo nekoliko pića, prisjetili se nekih likova i događaja iz djetinjstva. Čak mi je u jednom trenutku bilo i ugodno, ali kad sam počeo iznositi svoj plan za kuću, obrušili su se na mene. Denis se počeo sramotiti i spominjati pikove, a Sanda me toliko bezobrazno napala da mi je došlo da ih oboje pošaljem u onu stvar i odem. Srećom, Sanda je ubrzo otišla ni ne pokušavajući zadržati barem mrvicu kontrole i dostojanstva. Bilo mi je žao i Denisa pa sam mu pokušao objasniti neke stvari o Sandi, ali nije htio ni čuti. Jedva sam čekao da večer završi. Ovaj izlet u prošlost, na koji sam se osjećao primoranim, nije se dobro odrazio na moj želudac. Čak mi ni lazanje više nisu zvučale privlačno. Dogovorili smo jedino oko čega smo se mogli složiti. Izdat ćemo kuću nekoj firmi koja će je i obnoviti. Poslije je Denis angažirao svog rođaka da obavlja sve u njegovo ime, a i meni odgovara da mi se ime ne povezuje s njegovim. Ipak moram održati neku reputaciju u ovom gradu. Sandu ponekad vidim, obično izdaleka, pa oboje uspijemo odglumiti da se nismo spazili.

            Sad kad prolazim pokraj kuće uživam u pogledu na uređeni, čisti vrt i novu fasadu, premda je ispočetka bilo problema. Zvali su me iz firme da pikovi stalno izbijaju kroz novu boju. Išao sam i osobno na uviđaj. Dopustili su mi da i sam nanesem nekoliko slojeva boje. Opet bi izbili. Na kraju su jedan dio kuće obojili za nijansu tamnije i svi smo smatrali da to pomaže. I dalje su se nazirali, osobito u sumrak, ali to smo odlučili odšutjeti.

            Ovaj teški vonj u zraku počeo je razblažavati miris ljeta i dijasporskog novca. Ovaj ću put fasade istjerati do kraja. Sa strankom moram dogovoriti da se postavi još kontejnera po gradu. Kad sunce izmili, izmili i smeće iz stanova, kuća i rijeka. To nam ovdje uvijek prvo procvjeta. Kao da svi čekaju isti trenutak za baciti ono što su trebali baciti još davno. A sljedeće će godine baciti ono što su također trebali baciti još davno. A to što se ne baci, naraste i udeblja se i oćelavi, ali opet se ljudima žao odreći. Čuvaju peglu staru pedeset godina, koju je koristila njihova mama, ali još je dobra, odlična pegla. Stare magnetofone, gramofone, videokasete, iscufane deke. Naši ljudi ne vjeruju dobrim vremenima, ali kad bacaju, ne žale ni travu, ni asfalt ni rijeku. Kome je bitno ako stara veš-mašina otkrhne malo asfalta. Nerijetki također smatraju da televizor najbolje trune na travi ili u rijeci pokraj fiće.

Nedavno sam, vraćajući se kući s kongresa stranke, zastao popiti kavu u nekoj kafani u nedođiji okruženoj brdima i šumama. Sjedio sam vani, potpuno sam, gledao tu divljinu i upijao zrak kakav si rijetko mogu priuštiti. Naumio sam već poći, ali konobara nije bilo dulje vrijeme premda je prije toga došao barem dva-tri puta pitati me je li sve u redu. Zazvao sam ga i mahnuo mu čim je ponovno izašao, a on je samo kimnuo glavom i uputio se prema kanti za smeće. Nosio je bijelu plastičnu vrećicu toliko napunjenu da je prijetila raspasti se pa je hodao polutrčećim korakom. Spustio ju je na tlo pokraj kante, otvorio poklopac, objema rukama podignuo vrećicu, iskrenuo je i počeo istresati njezin sadržaj. U kantu su počela ispadati zrnca zemlje pomiješana s bijelim krhotinama, vjerojatno neke tegle za cvijeće. Taj me je prizor nemalo zapanjio i zamolio sam ga da mi objasni zašto zemlju baca u kantu za smeće. Pogledao me je čudeći se što ga tako nešto pitam, slegnuo ramenima kao da ni sam ne zna i upitao me treba li mi račun. Platio sam, ne ostavivši mu napojnicu i brzo se odvezao dalje.

            Ne znam je li zbog toga što sam taj dan bio previše iscrpljen ili što sam bio previše gladan, ali sam plakao većim dijelom puta do kuće. Pokraj Ele sam samo projurio i otišao u spavaću. Rekao sam joj da se dižem u pet.

Marijana Bevanda

Abandoned room, Free pick