Pet gitara

PRVA NAGRADA NA NATJEČAJU ZA KRATKU PRIČU - KREATIVNO PISANJE 2023.

Katarina Pučar

Prvu gitaru na kojoj je svirao napravio je sam, od kartona. Nacrtao je šest žica kako bi vježbao akorde. Zamišljao kako zvuče. Stajao pred ispucanim ogledalom u vlažnom hodniku i glumio divljeg rokera iz prošlog stoljeća mašući glavom na kojoj je bila zamišljena duga i zamršena kosa. Mučenički je svaki mjesec odlazio susjedi na šišanje jer nije valjda peder da pusti kosu u kojoj se ionako zadržava smrad štale, a pazi da se ne bi svaki dan prije škole kupao.

Prezirao je tihu kuću u kojoj je živio, djeda koji je samo pušio i kašljao, majku kojoj su od ogorčenosti usne postale tanke i bijesne, oca kojeg je posljednji put vidio kako zaobilazi naziv „Pazi minirano“ i dovikuje kako ne treba brinuti jer nisu oni došli tako blizu sela. Maštao je o roditeljima od kojih bi naslijedio gramofonske ploče i audio kazete legendarnih pjevača. Dobio je radio koji je u danima bez vjetra krčao nekoliko lokalnih stanica i rabljeni mobitel s YouTubeom na kojemu nikada nije bilo dovoljno signala niti sredstava za sve što je želio poslušati.

U osmom razredu su mu hormoni hrabrosti bili na vrhuncu i usudio se ući u pregovore sa stisnutim usnama majke koji su očekivano loše završili:

            - Ma pazi molim te, Gospe draga! On bi bio glazbenik! Ako ti je do pjevanja, eto ti dječjeg zbora kod časnih, njima bi čak i ti mogao biti dobar… Da gitaru… Kao da ti ne moramo već sad početi štedjeti za nove tenisice, u čemu ćeš krenuti u srednju školu?! Do stanice je dva kilometra, ove koje sada imaš raspast će se u prvih tjedan dana.

Preko dolca zasađena je plantaža jagoda. Čuo je da u svibnju i lipnju daju dnevnicu svakome tko je bio u stanju plaziti pognut po niskim gredicama i prikupljati crvene plodove u plastične kantice. Za njega je to bilo možda tri, četiri sata u školskom danu, ali kada je došao vikend srušio je rekord cijelog kraja radeći punih dvanaest sati. U subotu. I ponovno nedjelju.

Dogovor je imao s Matom koji je strugao po gitari u lokalnom sastavu za vjenčanja i sprovode dok mu djevojka nije ostala trudna i morali su organizirati brzu svadbu. On je pristao prodati svoj instrument zajedno s paketom novih, nikad korištenih žica.

- Za pelene. – Na silu se smijao. – Za pivu poslije posla.

Drugu gitaru na kojoj je svirao napravio je od jagoda, od raskvašenih jagodica na prstima koje su nakon tjedana u soku od voća pukle do krvi u trenutku kada se dokopao svoje najveće čežnje. Nadao se ljubavi, skladu i upotpunjavanju, a završio je povrijeđen, odbačen; dugo je trebalo da rane zarastu, da se pomire. Pomislio je da razumije zašto ljudi na velikim pozornicama uvijek sviraju u grču, s bolnim grimasama, zašto vrište.

Gitara je imala pukotinu na mjestu gdje je prijašnji vlasnik pijan pao na nju vraćajući se s momačke večeri i naljepnice malih letećih medvjedića koje se nisu dale skinuti. Ali bila je i živa. Davala je pravi, a ne tek zamišljeni zvuk. Stvarala je snove i budila nade u brutalnom životu koji je uvijek iznova udarao.

Upisali su ga u drvodjeljsku školu. Trebalo je praktično razmišljati:

- Možda i imaš ocjene za ekonomsku, ali ovo je siguran novac u džepu, riješena praksa i osigurano zaposlenje u drvo industriji kod Zloića.

Strojevi su bili bučni, trupci teški, majstori u radioni ili nezainteresirani ili okrutni, a nastavnici u školi unaprijed pomireni da se s tim đacima ionako ništa ne može postići. Trudio se sprijateljiti s divljim razrednim kolegama da bude uključen kada su se počeli dogovarati zajednički izlasci. I to je ispao potpuni fijasko. Postojale su tri krčme; dvije u kojima se moglo opijati i jedna sa živom glazbom – uvijek i samo narodnjacima. Jer mladi to vole i slušaju.

Uz mnogo buke i štete po mjestu oduševljeni maturanti popratili su mjeru Vlade koja je odredila davanje male stipendije učenicima deficitarnih zanimanja. Novac predan niti punoljetnim mladićima zaista je popravio ekonomiju područja: kroz par mjeseci otvorila se još jedna gostiona u kojoj su pili alkohol koji zapravo nisu smjeli kupovati i komentirali djevojke kojima se nisu usudili obraćati.

Tako je tek treća gitara na kojoj je svirao napravljena od drva, od dugih sati razrezivanja, bušenja i hoblanja. Ta je bila gotovo nova, nabavljena preko oglasnika, ali bez ikakvih tragova korištenja i uspomena prijašnjeg vlasnika. Tek ta treća je zvučala kako treba. To su čuli svi koji bi prošli cestom uz otvoren prozor njegove sobe dok je vježbao, samouk i tvrdoglav, predan svojoj strasti. Čak se i tvrda usnica majke zainteresirala:

- Čuo je Jozo da sviraš. Kaže da bi mogao s njima u pratnju u svatove. Tu se mogu dobri novci zaraditi. Hidraulika na traktoru je otišla, a krov je počeo propuštati na još jednom mjestu.

Morao je pobjeći. Grad ga nije prihvatio s velikim oduševljenjem, ali umilio mu se nekako s rubova, malo pomalo i mučno. Zaposlio se u luci, na pražnjenju tankera. Stotine sati udisanja naftnih isparavanja, ogromne cijevi koje je trebalo motati i spajati, prljava odjeća i crni nokti.

Četvrta gitara na kojoj je svirao napravljena je od plamena, od kojeg ga je uvijek dijelila samo neka mala nepažnja ili nesmotrenost. Ali ta je kupljena u pravoj trgovini, s originalnim računom i futrolom i trzalicom na dar. S njom je otišao na audiciju za bend u kojem se oblačilo samo u crno i sviralo samo rock.

Tako se dokopao svog mjesta u svijetu. S nastupima koji su ga vodili na sve veće i prostranije scene su došle obožavateljice. One koje su pjevale s njima u glas i pokušavale se baciti na pozornicu, čupale kose, dozivale ga, vukle k sebi. Čekale pred dvoranama u kojima su svirali, penjale se po ogradama, izbacivale grudi i obećanja, tražile da mu zgule vlažnu odjeću, slijedile ga do iznajmljenog stana, šaptale mu u uho samo žudnju i lažna očekivanja. Koliko sličnih ponuda čovjek može prihvatiti prije nego sve postane besmisleno? Prva pjesma koju je napisao bila je baš o tome: ja sam berač jagoda, stolar i nevidljivi radnik kod tankera u luci, a ti zamišljaš da sam princ, čarobnjak, vilenjak. Da znaš tko sam i otkuda sam, pogledala me ne bi, osvrnula se na mene ne bi. Tom pjesmom dosegnuo je besmrtnost. Publika je iz vikenda u vikend vrištala njegove najdublje rane i zabavljala se na račun svega što ga je boljelo; prošlost uvijek više od sadašnjosti.

Peta gitara na kojoj je svirao napravljena je od stihova, od kompleksa, od slave. Bila je to najljepša stvar koju je ikada imao u kući, napokon nešto vrijedno svih dodira i posvećenog vremena. Nju je donio na groblje kada je pokapao majku, pjevajući 'Dobra večer uzorita' suzdržanim glasom, obiteljski zgrčenih usnica, dok su se novinari sklizali po kamenjaru groblja u zaleđu željni dobrih kadrova koji su preuzeli portale sljedećih nekoliko dana. Sa sprovoda je pojurio ravno u Beč, gdje su svirali kao predgrupa Najvećemu, Izvornome, Simbolu.

Postoji neki trenutak u karijeri kada tijelo jednostavno ne može lučiti više adrenalina, kada ne postoji veća pozornica, glasniji razglas, veličanstveniji uspjeh. Samo navika i disciplina te tada uspiju održati na nogama i funkcionalnog, dok svi gledaju i slave i žele i trebaju i prate i snimaju i pričaju danima poslije koncerta kakvo je to iskustvo bilo; koliko su se svi napunili i poletjeli i nastavili u tonovima oduševljenja, predanja, besmrtnosti. Glazba je muka koja ne prestaje, izazov bez kraja i reflektor koji se uvijek iznova pali i traži, nikada se ne smiruje. Srce pak ostaje uvijek gladno, uvijek želiš novu pozornicu, originalni niz akorda, sljedeću gitaru, čak i kada ne znaš od čega bi je još mogao napraviti.

Wallpaper Flare