Mol

Andrej

Došli smo na mol zbog kutije Ronhilla. Za to je bio najbolje mjesto jer leži zabačen pod borovom šumom iz koje se ne vide kuće ni kupači. Ondje su ga smjestile bogate obitelji, u vrijeme kad su djevojke plivale u haljinama. Tih cura više nema, no mol je još tu. Neće reći našim starcima da pušimo, kao što bi rekle babe s javne plaže.

Na molu nas je četvero, iz iste smo obitelji. Ne gradimo privatne plaže (niti molove), no imamo kuću blizu ambulante. U njoj žive teta, barba i Marita, čak i preko zime kad je selo pusto. Ja sam tad u Zagrebu gdje idem u školu, na jesen ću krenuti u drugi razred gimnazije. Šest mjeseci sam stariji od rođaka Luke. On živi u Ljubljani i nije sretan s time, no njegov stari tamo ima dobar posao. Sestrična Ida živi još i dalje, njezini su odavno otišli u Frankfurt, tamo se i rodila, našega je godišta. Samo je Marita tek napunila dvanaest, još ne puši i žgoljava je, jede čips sa sladoledom i na plažu nosi Adriana Molea. Oduvijek ljetujemo u njenoj kući. Svi smo na tom otoku naučili plivati, a Luka čak i skakati salto s glavne rive.

- Nauči me, nauči me – molila ga je Marita, dok je on ispuštao kolute dima – samo mi pokaži kako se to radi, neću reći mami da si mi ti rekao.

- Ne može – odbrusila je Ida nad svojom cigaretom – još si ti premala da se time baviš. Ne znam ni zašto te toliko zanima, zar klinci tvojih godina uopće to rade?

- Ne rade – isprsila se Marita – ja bih bila prva i jedina na rivi.

- To ti samo govori da možeš i bez toga – odbrusila je Ida okrenuvši se Luki – izvoli joj sam reći, tebi se obraća.

- Što se onda miješaš? – dočekao je Luka – slažem se da pokuša, što joj može biti?

- Može joj biti da razbije glavu.

- To će i učiniti ako je ne naučim. Za salto je bitno da imaš dobru tehniku. Bez nje ćeš najprije završiti u bolnici. Bolje da ja prvo sve to prođem s njom nego da pokušava iza naših leđa.

- Nemoj joj za to davati ideju.

- Ne trebam joj ja davati ideju. I ja sam to sam učio sve dok nisam skužio. Da mi je netko ranije pokazao, manje bih padao na leđa kao kreten.

- Ti si drugo. I kreten si. Njoj je sasvim dovoljno skakati na glavu.

- Salto je samo koji korak više.

- Koji joj je potreban radi čega točno?

- Ne znam. Nisam pametan. Najbolje da svi još plutamo sa šlaufom. Zašto ljudi uopće plivaju u moru, što bi svima falilo da sjede u plićaku?

- To nije isto.

- Nije niti različito. Svi mi znamo plivati jer su nas naučili, da se ne utopimo. Po tvome nisu trebali.

- Plivanje je normalno. Kao vožnja bicikla. Danas je čudno kad netko ne zna plivati.

- Pa nije niti salto nešto jako neobično, ne rade to samo oni rođeni u cirkusu. Ne moraš za njega trenirati gimnastiku. Evo vidi mene, ja sam primjer za to.

- I dalje sam protiv.

- A nas je dvoje za. Marita, je li tako?

- Ona se ne broji – srezala je Ida prije nego je Marita uspjela udahnuti – Andrej, ti presudi. I pazi što ćeš reći.

- Slažem se, presudi – prihvatio je Luka – i to što ona kaže, pazi što ćeš reći.

Ne mogu lagati da sam bio odlučan. Oboje su bili u pravu na svoj način. Logika na mjestu, argumenti valjani. I tako sam odlučio. Presudio sam:

- Ne.

Ipak sam se svrstao na Idinu stranu. Mi smo bili stariji, a Marita mlađa. Mi smo trebali paziti na nju, a salto nije spadao u opis toga posla.

- Ajde, hvala Bogu – rekla mi je Ida.

- Ti si takav kreten – coknuo je Luka.

Nije se nastavio upinjati po svome, poštovao je dogovor da ću ja presuditi. Marita se nadurila no kratko ju je držalo, iz torbe je izvukla Adriana Molea. Ostali smo na molu dok sunce nije palo, do kuće nam je dah mirisao na žvake. Marita nije rekla svojima i našima da smo nas troje pušili na molu. Bila je od onih vjernih mlađih rođaka koji te pokrivaju iz čistog altruizma.

Ostatak smo se ljeta vraćali na mol, a svih drugih godina ponovno na otok. Ostajao je isti, kao i svi otoci, no mi smo se mijenjali poput svih ljudi. Rasli smo, odrastali, pušili u javnosti, dobili diplome, uskoro i djecu. Marita ima blizance modernih imena. Uči ih plivati, roniti na dah i skakati s rive bez da čepe nos. Često je nazovem prije nego krenem, da zna kad ću točno sići s trajekta.

- Bok, mala – kažem joj – tu sam oko deset. Kad ostavim stvari, idemo do rive. Klinci mogu s nama, nećemo predugo. A sutra ih možemo voditi na izlet.

- To se neće desiti i ti to dobro znaš – kaže mi moj glas umjesto Maritinog - jer je ona mrtva, a ti si to presudio.

I onda se sve okrene kao salto s rive, a ja se opet nađem na onome molu kojega ne viđam već desetu godinu. Toliko je prošlo od onoga ljeta kad su me ovlastili da postanem sudac. Rekao sam „da“, to je prava istina, ipak sam se svrstao na Lukinu stranu. Mi smo bili stariji, a Marita mlađa. Mi smo trebali paziti na nju, a salto je spadao u opis toga posla.

- Ajde, hvala Bogu – rekao je Luka.

- Ti si takav kreten – coknula je Ida.

Nije se nastavila upinjati po svome, poštovala je dogovor da ću ja presuditi. U početku je sve bilo obećavajuće, neki bi to nazvali početničkom srećom. Pamtim smijeh i more. Pamtim krvav mol i prvu pomoć koju ne znam dati, poziv ambulanti i gliser Kapetanije. U njemu je i umrla, tako su nam rekli. Udarac u glavu je bio prejak, stigla je prekasno u grad na kirurgiju. Na sprovod nisam išao. Bio sam nakljukan. Psihić mi je dao nekakve tablete, pa su me starci ostavili da spavam. Ni Luka i Ida nisu bili tamo. Mislim da je razlog isti kao moj. Kažem „mislim“, ne tvrdim, ne mogu to presuditi jer se od tog dana više nismo čuli. Zajedno šutimo već ravno deset godina i nitko od nas više ne dolazi na otok.

Često krivim Luku. Baš je morao zapeti po svome. Češće krivim Idu jer nije ustrajala. Nekad se u mislima izderavam na oboje. Ovlastili su mene, umiješali me u sve to. Postoje i očaji kad optužim Maritu. Zašto joj je uopće trebao taj salto? Zar nije mogla skakati kao druga djeca kojima je dovoljno da ne čepe nos? Zašto nas nije pustila na miru i primila se jada Adriana Molea?

No najviše je vremena kada krivim sebe. Moj bivši psihić kaže da ne smijem to raditi. Ne smijem se kriviti jer i nisam kriv. Nitko nije kriv. Bila je tragedija. To je bila nesreća i svi smo bili mladi. No ja ipak znam da smo svi mi krivi. Svi osim one koje nema. Bili smo stariji, a Marita mlađa. Trebali smo paziti na nju, a mi smo je ubili kao ribu s udice koju nakon ulova udariš o mol. Mislim da i oni sebe krive najviše, no iznutra znaju da smo krivi svi: da se nikad više nećemo okupiti i uvijek ćemo biti skupa na tom molu.

Časni sude, obraćam se. Ja sam Andrej Babić. Imam dvadeset i pet godina i živim u Zagrebu. Dijelim dio krivnje za smrt jednog djeteta. Od filmova gledam akcijske komedije. Pred sobom vidim krv na sunčanom molu. Jedem grčku i indijsku hranu. Ždere me istina da se ne mogu progutati. Moj kućni ljubimac je bezimena ribica. Mrzim njen akvarij jer je prepun vode. Radim kao unositelj podataka u banci. Ništa ne odlučujem, radim što mi kažu. Porok mi je kava u vrijeme prije spavanja. Već desetu godinu ne pušim cigarete. Bivše su me ostavljale jer nisam bio odgovoran. Rekle su da tako izbjegavam odrasti. Nemam svoje dijete. Tuđe sam već ubio. Od dijagnoza imam bivšeg psihologa. Više mu ne odlazim jer ne zaslužujem pomoć. Hobi mi je smišljanje nekih drugih krajeva koji me uvijek vrate na početak. Moja je opsesija imati taj hobi. Želja mi je sutra ne biti na tom molu. Najviše se bojim da neću biti tamo.

Luka

Kažu da je važno imati svoj mir i da se za njega moramo izboriti. Slažem se s tim tvrdnjama, živi sam im dokaz, svaki dan ih osjećam na vlastitoj koži za koju se drže kao morska sol. Više me ne svrbe kao što su nekad, ne češem ih noktima kada padne noć. Spavam osam sati, vikendom i dvanaest, ne javljam se uredniku iza pet popodne. U slobodno vrijeme plivam po bazenima, uz njih stoji tabla „zabranjeno skakanje“. Ako se na rubu i nađe neki buntovnik, dežurni spasioc obavi svoj posao. Bude malo spuštenih i podignutih nosova, ali stvar završava bez krvi i fraktura. Tako je trebalo biti i na molu. Time bi se izbjegla Maritina smrt. Možda bi još uvijek stanovala na otoku i dolazila skijati k meni u Sloveniju. Još uvijek živim u Ljubljani, radim kao dopisnik sportskoga portala. Pratim nokaut faze i skupine smrti, na Dan mrtvih palim svijeću za Maritu.

Drugima smo rekli samo kraj te priče - pala je na glavu pri skakanju s mola. Nikome nismo spomenuli početak, salto je ostao negdje u zraku. Svi smo ga odšutjeli zbog srama, straha, istine da bi nas okrivili od jednog pa do drugog. Ljudi bi nam prste upirali u leđa, postali bi nova priča ispred crkve. O nama bi šaptale nove generacije - znaš, oni su ubili svoju malu rodicu. Nitko od nas nije bio za to spreman pa smo svi, bez dogovora, istim glasom šutjeli. Kako bih ikome mogao objasniti da sam toga dana htio samo dobro? Kako bi itko prihvatio odgovor da možda jednostavno nije bilo sreće? Ljudi stalno ginu, padaju s motora, zaspu za volanom nasred magistrale...i tko je onda kriv, možda oni sami ili im je suđeno da baš tako završe. Tako sam se tješio da je bila nesreća, samo što i dalje noću nisam spavao. Nekad bih si rekao da se zavaravam, da relativiziram da operem savjest, da je cijela priča počela od mene i da ne želim priznati da sam kriv za kraj. No osjećaj je trajao kratko poput salta, za čas bih ga usmjerio nekom novom molu. Daleko od sebe, nekom tuđem otoku, nekom drugom tipu koji leži budan.

Jednoga sam dana puknuo od umora, nespavanja, od prije iste jave kada sklopim oči. A onda sam učinio što nikad prije ne bih, postao sam ono čemu sam se smijao. Tog popodneva sam otišao ženi čiji broj sam našao u oglasu. Zvala se Sabina i za sebe je tvrdila da ima sposobnost pričanja s mrtvacima. Prva je i jedina kojoj sam rekao, čisto da mi kaže čuje li Maritu i želi li mi ona reći nešto važno. Nikad nisam vjerovao u tome slične priče, no ovaj put sam platio da čujem bilo što. Sabina mi je rekla da čuje moju rodicu, da Marita kaže da ja nisam kriv. Još mi poručuje da je sada sretna, više je ne boli i nema krv na glavi, shvaća da sam htio samo dobro i neka se ne krivim što je prošlo loše. Ne mogu reći da me nije smirilo, no lagat ću izgovorim li da je bilo dovoljno. Iskren sam kad kažem da sam trebao krivca, nekoga tko ima prezime i ime. Bilo koje, tuđe, tek da nije moje. Zaspao sam tek kad sam ga i našao, kad sam jasno shvatio da se zove Ida. Ona me taj dan trebala spriječiti, umjesto da olako odustane od svega. Htio sam dobro, no nisam bio svjestan da se lako može dogoditi i zlo. Ona je znala, zato se protivila, ali je odustala da se može sunčati. Mogla je odvući Maritu prema kući. Mogla mi je puknuti šamar ili dva. Da je to učinila, sve bi bilo drukčije, no zapravo je mislila jedino na sebe. Još se uvijek pitam kako s time spava ili joj pred očima stoji onaj mol.

Ida

Još živim u Frankfurtu, no lako ga napuštam. Sreća je što radim u putničkoj agenciji, pa mi kofer stoji kraj stalka za kišobrane. Na svojim putovanjima jedem škorpione, tango i flamenco gledam s barskog stolca. Ispod moga prozora ljudi trče s bikovima, gađaju se narančama i slave Dane lubanja. Ukrase ih vrpcama, slatkišima i cvijećem, pa kroz feštu odaju počasti životu. Svaki put se želim pridružiti toj povorci, prošetati La Pazom kao nekad rivom, ali uvijek ostanem u hotelskoj sobi kao da sam teretnjak nasukan na otok. Tako samo stojim i ponovno otputujem, daleko od kormila i još dalje od La Paza.

Često se vraćam na taj mol na koji ne odlazim već desetu godinu. Zamišljam da dolazim, svaki put je ljeto, a na njemu uvijek stoji mrlja krvi. U zraku se čuje uživljen dur zrikavaca, njih dvojica me čekaju i ne gledaju dolje. Zure ravno u mene, kao glupa telad, kao da se pitaju zašto smo svi tu. A tu smo zato da možemo vrištati, iz sveg glasa urlati ono što svi šutimo, osim što ja ponavljam kad me nitko ne čuje kao što me tog dana ni oni nisu slušali.

-Ti nisi uništio samo njezin život – derem se na Luku među svim tim zrikavcima – usput si pokosio i Andrejev i moj, i to samo zato jer nisi htio stati mada sam ti rekla što će se dogoditi!

- Ti nisi rekla što će se dogoditi – iz teleta je postao bik pred matadorom, kao da je čekao tu krpu – možda si rekla to što može biti, i kad si već to mislila, zašto nisi spriječila?

- Kako sam te ja tada mogla spriječiti? Kako, evo reci mi, osim da te ubijem?

- Da si to učinila, spasila bi život. No ti me nisi spriječila. Hvatala si boju.

- Znači, kriviš mene za to?

- Naravno da krivim. Ja sam htio dobro. A ti si, kažeš, znala da će biti zlo.

- Ima pravo, Ida – rekao bi Andrej, s nekim olakšanjem – ako si zaista mislila da će ona stradati, trebala si jače ostati pri svome.

- A ti mi se ne javljaj! – vičem sad i na njega – ti si se postavio kao sudac svemu. Ti si čuo sve što sam jasno rekla, no ipak si presudio u njegovu korist.

- Ja se nisam postavio kao sudac svemu. Ti si me sama ovlastila za to. Zar se toga ne sjećaš? Namjerno zaboravljaš? – glas mu je bio miran poput mola.

- Eto vidiš – rekao je Luka, gotovo pa pobjednički – i Andrej ti kaže da ja nisam kriv.

- Nisam rekao da nisi kriv. Samo sam rekao da imaš pravo. Trebala te spriječiti. Baš kao i mene. Svi smo ovdje krivi. Nitko nije nedužan i zato smo svi tu. Zato se i ne mičemo s ovoga mola.

- Ja sam nedužna. Ja sam bila nemoćna. On je to režirao, a ti si asistirao.

- Nije asistirao – rekao je Luka – on je to presudio. No lakše mu je krivnju svaliti na sve nego biti sam iza svoje riječi. Da je presudio u tvoju korist, ja bih to poštovao i sve bi bilo dobro.

- Ja svoju riječ nosim. Vučem je za sobom kao urok. Ali ja sam svjestan da sam samo posljedica, dok ste vas dvoje bili uzrok svega. Da nije bilo onog vašeg prepucavanja ni priglupe ideje da ću ja presuditi, ne bi bilo ni onoga što je uslijedilo.

- Ja nisam kriva, Andrej. Ja sam bila protiv.

- Ni ja nisam kriv. Ja sam htio dobro.

- Nisam niti ja slutio na zlo. Ida, ti si slutila. Zašto si dopustila? Moja riječ nije bila uklesana u kamen.

- Pa je završila uklesana u mol. Kao i mi sada. Zato i ne odlazimo. Ne želim biti ovdje. Želim opet živjeti. Već me deset godina držite ovdje gdje ćete me ubiti kao što ste nju!

- Pazi nju, molim te, ona želi živjeti. Dobro da je prvo ubila Maritu.

- Ti si je ubio onim svojim saltom. I za mene si mrtav kao što je ona.

- Pa ni ti za mene više nisi živa. Živi sama sa sobom, ako si u stanju i prestani me stalno vući ovom molu. I ti isto, Andrej, okreni se i idi. Pazi da ne zagaziš u ovu mrlju krvi od koje se pereš tako da je pravednički razmazuješ po svima.

- Ja barem prihvaćam dio odgovornosti. Vas dvoje to odbijate i držite nas ovdje. Ne mogu otići, al' barem se vi maknite, ako već možete živjeti s time. Pustite na miru i mene i tu smrt, jednostavno smatrajte da sam i ja pokojni.

I tako se sve okreće od kraja do početka, teško poput kobi i lako poput salta. Stojimo na molu na kojemu nas nema. Jedni druge gledamo, ne želimo se vidjeti. Deremo se naglas sve što si ne govorimo, a ljudi koji prolaze čuju samo zrikavce. Ako spuste pogled, vidjet će tek mol s kojega bi možda bilo zgodno skočiti.

Estela Ivanović

Francoise Holtzmacher, The Sea Close By