Sklopim oči, Levi
Ljiljana Zorčić
U logoru sam kao domovini odan vojnik dočekao kraj rata. Tu su nas zarobili Amerikanci. Nismo se opirali. Bili smo sretni što su oni stigli prije Rusa. Vjerovali smo da će Amerikanci lakše razumjeti naš odnos prema Židovima. Oni su imali crnce i svoju priču s njima. Nisu rasne razlike izmislili Nijemci.
Smjestili su nas u barake gdje su donedavno bili ljudi koji po njemačkom zakonu nisu bili ljudi. U barakama se i dalje osjećao smrad prljavštine. Tu sam s drugim zarobljenicima čekao suđenje vjerujući da će većina od nas biti oslobođena. Zapovjednici su bili smješteni u onu istu baraku iz koje sam na početku službe prvi put na strijeljanje izveo logoraša.
U okviru procesa vodili su nas u posebnu dvoranu i prisilno nam prikazivali dokumentarne filmove iz njemačkih logora. Rekli su da su većinu snimili Nijemci. Na samom početku su prikazivali snimke iz logora u kojem sam ja služio.
Nakon što sam kao njemački vojnik položio zakletvu pred domovinom i pred Führerom, poslali su me na službu u radni logor. U logoru su tada radili Židovi i drugi rasno bezvrijedni narodi. Nisam volio Židove, ali nekom neobjašnjivom sudbinom nikada nisam ubio niti jednoga.
Na snimkama su logoraši u poderanim prugastim odijelima i kapama stajali u koloni, glave su im bile pognute, a ruke iza leđa. Nasuprot njih stajali su ponosni njemački vojnici. Vrata logora su bila otvorena. U krug je logora ulazio vlak koji će logoraše prevesti u drugi. Zvuk lokomotive miješao se s lavežom pasa. Dok je kamera prelazila preko ozbiljnih lica njemačkih vojnika prepoznao sam sebe. Ukočio sam se na stolici. Ruke sam nepomično držao na bedrima. Nisam pokazivao emocije, nisam čak ni trepnuo. Perifernim vidom pokušao sam uloviti je li me netko od prisutnih prepoznao. Nitko se nije okrenuo. Uočio sam svog zapovjednika. I on je nepomično zurio u platno.
Sjetio sam se dana kad sam prvi put prisustvovao ubojstvu. Dobio sam zapovijed da logoraša s prezimenom Levi iz barake broj pet dovedem na sredinu logora. Bio je gotovo dječak, mršav i sićušan. U prugastom odijelu djelovao je poput pokislog psića. Hodao je preda mnom pognute glave. Stali smo ispred zapovjednika. Vikao je da je ukrao komad kruha, da sramoti Reich, a tko sramoti Reich sramoti i Führera. Zaslužio je smrtnu kaznu. Naredio mu je da klekne. Gurnuo ga nogom u leđa. Pao je ne ispuštajući zvuk. Skupio se. Bio je miran, a glava mu je dodirivala zemlju. Sjećam se da mi se na trenutak učinilo da čujem kako mu srce kuca. Zapovjednik je izvadio pištolj iz futrole i mirno pucao u njega. Levijeva krv me poprskala po čizmama. Bio sam ljut zbog toga. Osjetio sam slabost, do povraćanja, no stajao sam mirno i čekao daljnja naređenja. Tek sam poslije, kad su drugi logoraši morali odnijeti tijelo i počistiti krv s dvorišta, vidio da mu je pucao u glavu. Nakon toga sam, kako je i priličilo njemačkom vojniku, lakše podnosio smrtne kazne.
Istog dana poslijepodne prikazivali su nam filmove snimljene u logorima za koje su rekli da su to logori u kojem su nacisti sustavno ubijali Židove i druge nepoželjne ljude. Nisam im vjerovao. A mislim da nisu ni drugi. No šutjeli smo, jer mi smo pristojni ljudi, ne upadamo u riječ dok drugi govore.
Nikada nisam čuo da logori smrti postoje, osim u nekim glupim šalama. Kad smo premještali logoraše, neki su vojnici govorili da idu na tuširanje. Plinom. No vojnici su se često surovo šalili.
U našem logoru ljudi su uglavnom umirali od bolesti. Samo nekolicina zbog krađe i pokušaja bijega. Ne može se zbog toga reći da su Nijemci vršili masovna ubojstva.
Snimke koje su slijedile u meni su izazvale nevjericu, a u dvorani muk. Nakon nekog vremena stavio sam ruke na oči. Iz mraka, u glavi, mi se smijao Führer.
Zašto smo se toliko plašili Židova, upitao sam se želeći nestati.
Auschwitz-Birkenau, sa Union Station