Ono što smo mi

Gordana Samardžija

Osa je uletjela kroz prozor unajmljene kuće u kojoj se održavao tečaj kreativnog pisanja. Nitko je od polaznika nije primijetio niti se zbog nje uznemirio. Nisam ni ja. 

Praznom sam listu papira pokušavala odgonetnuti lice i naličje u potrazi za početkom priče. Ovi su što pišu na računalima budućnost. Ja sam tek relikt papirnate ere. Ni papir ne može potaknuti moju smislenost. Već smo na polovici tečaja, a ja se još uvijek bezuspješno tražim.

Znala sam da mi ovi guglaši i fejsbučari, kako sam ih posprdno u sebi nazivala, prate svaki klik, ali nisam mogla vjerovati da će mi umjeti i misli čitati. Moje odavno, pod ključem, pospremljene želje, beskrupulozno i javno izvučene na čistac putem plaćenog oglasa. Da je bar nosio kakav inovativan ili romantičan naziv da mi privuče pažnju, već samo jednostavno Tečaj kreativnog pisanja. Intenziv sam primijetila tek kasnije. Žena traži oformljene pisce, a ne nespretne spisateljske karikature. Pomislila sam tad kako za svoj novac mogu što hoću pa čak i ponoviti pokušaj pisanja. Na njoj je da izvlači iz mene najbolje i ispravlja mi nespretne korake. Ako ne zadovoljim vlastita očekivanja, bit će to njen neuspjeh.

Teško je uskomešati maštu odavno zastrtu složenim, al’ suhoparnim kemijskim formulama. Time se bavim, predajem na fakultetu konkretnu nauku. Nema tu puno izlijetanja iz kolosijeka, vozim se davno postavljenim tračnicama. Ostatak mi je života u kaosu i traženju.

Bila sam dijete zatvoreno u svijet ispisanih stranica. Nespretno za uobičajene dječje aktivnosti. Potomak dvaju profesora nije ugodan sudrug. Neprihvaćanje okoline samo je odraz moje nutrine. Grozila sam se biti dio ekipe. Ikad. Ijedne. Uznemiravalo me koliko će se neprimjerenosti očitati u pogledu na nečiji osmijeh ili koliko će mi vidljivo tijelo zadrhtati na miris tek oprane kose djevojke u prolazu. 

Nije bilo greške u odgoju mojih roditelja - voljeli su, čuvali, podržavali. Do mene nisu mogli doprijeti neprimjereni sadržaji. Ni kukci sa žaokama. Godinama su se voljeli besplodno. Bez namjere. Ja sam im stigla kao nagrada za strpljivost. Kao polog za budućnost. Ne možeš kamenom na takvu bezuvjetnu ljubav. Otkrivši sebi tko sam, odlučila sam ih poštedjeti beskorisne istine. Beskrajno bi se trudili razumjeti, a koštalo bi ih, znam. Nisam im nikada pokazala ni jedan svoj napisan redak. Strahovala sam da me ne oda umetnuta riječ viška. Do njihove smrti ostala sam vjerni čuvar tajne.

Preselila sam se u Osijek čim su okolnosti dopustile. Dovoljno je velik da se u njemu izgubiš. Katkad i previše. Skrila se u egzaktni svijet brojki odabravši posao u kojem nema mjesta otkrivanju. Esencijalnu potrebu za dodirom gasila sam, bez pretjeranog moraliziranja, uglavnom s udanim ženama. Pronalazila sam ih putem virtualnih soba u kojima obitavaju oni poput nas. One su svoje tajne morale čuvati s istom predanošću kao i ja. Lijek za ublažavanje ljubavnih potreba još nisam pronašla.

Anja zločesto reagira na priopćenje da me neće biti pet dana, jer odlazim u neku tamo kuću radi tečaja pisanja. Gleda me neprovidnim očima i sipa jedna te ista pitanja. Nesigurnost te balavice razbuđuje i moju, u futrolu pomno pospremljenu. 

- Kako to misliš, neće te biti pet dana? 

- Pet dana traje tečaj, što ti tu nije jasno? 

- Pet dana ćeš biti zatvorena s nekim nepoznatim ljudima i raditi što? 

- Pisat ću. 

- Nisam znala da pišeš.

Ne znaš ti ništa o meni.

Naša veza traje tek nekoliko mjeseci. Moja me bivša studentica zamolila da njenoj prijateljici pomognem oko diplomskog rada. U vrijeme korone neki su profesori prilično nedostupni. Trudila sam se ne biti jedna od tih. Pristala sam. Dosad nisam imala financijske, još manje ljudske potrebe za takvim poslićima. Prvi je put uvijek sudbonosan.

Zavela sam je slučajno u mojoj kuhinji dok smo dovršavale zadnju stranicu. Nasula sam si čašu vina ponudivši i nju. Alkohol je bio otvarač novih perspektiva. Postala sam joj prva ljubavnica. Besramno uživam u njenom mladom tijelu i svakom uzdahu.

Uporno nastavlja: 

- Tamo ćeš pronaći novu žrtvu, a ja ću ostati sama i nezadovoljena. 

- Misliš da se ovakve poput nas pronalaze na svakom koraku? Kolika je vjerojatnost da od šest žena neka od njih bude… ovo što smo mi? Možda su u grupi baš sami muškarci. 

- A možda ti svoje umijeće zavođenja iskušaš na nekom nezrelom dječačiću.

I dalje ne mogu iskreno imenovati tko smo to mi, a ona mi još uvijek predbacuje da sam je u taj svijet nas uvela mimo njene volje. Ne dam joj disati, kaže. Pa ipak mi se uvijek sama vraća. Sastajemo se u mom stanu u vrijeme koje meni odgovara. Ona još uvijek traži posao i živi sa starcima. Ljudima mojih godina. 

Do Zagreba stižem vlakom sa zakašnjenjem od gotovo sat vremena. Izgužvana, s neprimjerenim flekama ispod pazuha. Gnušam se svake netočnosti. Ekipa me neočekivano čeka na dogovorenom mjestu. Većina ih kasni. Nenajavljeni dan velikih kašnjenja. Nema lica za prepoznavanje ni iz jednog dijela mojih života. Lakne mi. 

Kuća pri ulasku miriše zatvoreno. Otvaranjem vrata i prozora bojažljivo udahne. S prvim živahnim razgovorima razbije stidljivost i prihvati nas kao svoje. Ja se držim rezerviranije od nje. Najstarija sam u grupi što me čini nervoznom. Usput sam izgubila nit s pisanjem. I neformalnim druženjima. Imam pet dana da se pronađem.

Kasno je poslijepodne trećeg dana. U prostoriji nije ni sparno ni zagušljivo. Prozori su danonoćno otvoreni. Okolna šuma otpušta dovoljne količine neustajalog zraka. Mene naizmjenično tuku valovi vrućine i drhtavice. U grlo mi se povremeno penje ubrzani srčani otkucaj. Guši me vlastiti smog. Lepeza mi izdajica nije od koristi.

Prinosim čašu ustima. U njoj se odnedavno vrtloži osa nesretnica, skrivena žutim šećerom Cedevite. Njena borba za život traje tek neznatno kraće od moje. 

Female With Tree Foliage (ImgFreepik)