Mrlja na kragni

Nikolina Nikolić

            U cvjetnjaku ispred kuće, ispod razgranatog igličastog drveta, bilo je naše utočište. Kreveti za lutke. Lutke su naša djeca, a mi smo mame. Djevojčica narančaste kose, kratko podšišane ali neukroćene, čiji se pramenovi pokušavaju izboriti s namjerom da stoje mirno i uredno, lutkom barata kao da već ima puno iskustva s tim – biti mama. Gledam kao spretno odijeva lutku okrećući je pažljivo na jednu pa na drugu stranu…

          Ovo je prigoda za obiteljske priče ma kakve one bile pa je mudro izazivam da mi ispriča nešto što mi je već poznato, ali ja želim to čuti ponovno.

            - E, kako su se ono tvoji roditelji rastali? - započinjem i iščekujem.

            Ona, bez ustručavanja i razmišljanja kako bi počela, govori o očevim večernjim izlascima, tragu crvenog ruža na košulji i svađama s njezinom majkom dugo u noć. Čuje ih, iako spava s bakom u prizemlju, a roditeljska je soba na katu. Glasovi povrijeđene žene i lažljivog muškarca paraju sumrak nadolazećeg jutra. Sada Roberta ide k tati preko vikenda i druži se s kćeri njegove druge supruge. Maćeha ima dugu crnu kosu, kaže da je prekrasna i da nije čudo što se tata u nju zaljubio. I njezina kći ima dugu kosu i ponekad dozvoli Roberti da je češlja. Ta njezina sestra, koja to zapravo nije, ima baku negdje daleko, u nekom gradu za koji nikad nisam čula, a podsjeća me na zimu. Nešto kao Peć. Preko praznika ide onamo pa Robertin tata smatra da bi joj bilo dosadno samoj kod njega. Tako ga zapravo rijetko viđa.

           U mojoj, tako običnoj obitelji, u kojoj nitko nije rastavljen ni ponovno udan ili oženjen, i  nitko nema oca podrijetlom Talijana, kao što je Robertin, nema ovakvih uzbudljivih i tužnih priča. Svojoj dječjoj svijesti nisam tada mogla objasniti kako njezina priča na mene djeluje, ali sad bih je mogla definirati kao intrigantnu i punu nekog nemira koji ti život nekad donese, a da ne znaš kako i zašto.

            U trenutku kad se moram pobrinuti za svoje životno osiguranje i kad dođem u osiguravajuću kuću, službenica koju poznajem iz srednje škole zove šeficu da se s njome konzultira. A šefica je Roberta. Iako se udala odmah nakon srednje i nije išla na fakultet, očito je nekako zaslužila bolji položaj u firmi. U usputnom razgovoru saznam da joj je najstariji sin već odrastao, ima dvadeset tri godine… Iskreno se začudim. Dok kratkim prstima s izgriženim noktima na kojima su još tek tragovi crvenog laka, po kojima svakako odstupa od prosječne gelirane službenice, energično kuca po tipkovnici računala i provjerava mjesečne iznose i krajnje zagarantiranu dobit, drugom rukom često popravlja grudnjak povlačeći košaricu prema naprijed. U bijeloj napetoj košulji, čiji su se rasporci između puceta proširili i otkrivaju više nego što bi trebali, meškolji se pritom uvijek na isti način. Pomislim: građena je kao i njezina majka.

             Krupnija žena srednje visine i crvenkaste kose s loknama za koje su zaslužni kuhani vikleri, radi frizure ženama iz susjedstva. Veći broj naručila je u isto vrijeme, a još joj uz to svaki čas dolazi i poneka susjeda da ispriča kako joj je zagorio ručak  ili kako nije stigla popiti i četvrtu kavu jer joj je ponestalo cigareta pa čeka da joj ih kći donese iz dućana. Problemi, problemi. A sve te probleme Biserka rješava vješto – nudi kavu i razgovor, pokoji dobar savjet izrečen nepripadajućim  joj i nevještim kordunaškim naglaskom. Drugi joj je muž onle i došao je vamo, mora se prilagoditi. I susjede, mahom podstanarke i samohrane majke iz obližnjih starih i oronulih kuća, koje se bore za život svoje djece radeći u gradu jer na selu nema posla, također vuku podrijetlo iz tih krajeva. Tako je Biserka nositeljica društvenog života ulice. Haube i četke, vikleri za trajne ondulacije, prejaki miris kemikalija koji se razlijeva sve do dvorišta i miješa s mirisom svježe kuhane kave u velikoj džezvi, mnoge neoprane šalice u sudoperu, zauzeti stolci na kojima sjede žene iščekujući novu sebe u ogledalu, sve se to naguralo u kuhinju s blagovaonicom u kojoj je njezin kućni salon.

            Udat ću je da je se što prije riješim. Ne, nije to izrekla naglas, ali sve je k tome vodilo. Ima još mlađeg sina i kćer, Robertina polubrata i polusestru, koje treba podignuti na noge. Roberta je smetnja. Iako je mama najviše voli, kako joj šapće nakon što je žestoko istuče remenom jer je rekla nešto sasvim bezazleno, ali je Biserku zasmetalo. Više joj neće pasti na pamet proturječiti kad ona kaže da je malom braci kupila buce, a Roberta izlane da nije, nego ih je dobila od sestrične.

            Kad se Roberta, ubrzo nakon svoga vjenčanja, vratila s dva kofera, sva u suzama, ispričavši da se žestoko posvađala sa svekrvom, a muž se baš nije „potrgao“ proturječiti svojoj majci, Biserka joj pokazuje kažiprstom vrata i kaže:  ̶  Kupi prnje i vraćaj se!

            Bolna bračna iskustva naučila su je da život nije med i mlijeko. I tako se Roberta vratila. Ima troje djece. I psa maltezera jer je antialergen, a njezin mlađi sin sklon je alergijama, bronhitisu i sličnim boleštinama. Kao što je bila i njezina mlađa sestra, koju je svuda morala voditi sa sobom, i na probe za priredbe u mjesnoj zajednici, i na igranje k prijateljicama, i na rođendane na koje je bila pozvana samo ona, a ne i ti klinci, njezini brat i sestra.

             Kad je sama kod kuće, jer svekrva je već dugo kod „Svetog Petra“, suprug radi cijeli dan, djeca su u školi, ili na poslu, ili negdje drugdje, tko bi ih više pratio, ona kreće sa svojim omiljenim aktivnostima. Odjene hausklajd, svilen, s velikim crvenim ružama, stavi jednu od svojih perika, ponekad crnu dugu ravnu sa šiškama, ponekad smeđu, bujnu s velikim kovrčama, uzme rakiju, stari Večernji i … pere prozore. To su najbolji rekviziti, prokušani. Od njih su prozori sjajni i bez tragova mrlja. Susjedi misle da prozore pere netko drugi, neka žena iz obrta za čišćenje ili kućna pomoćnica i pitaju se kako si to može priuštiti. Sigurno ukrade u firmi koliko joj treba jer otkud bi im i ona kuća na moru? Nitko ne zna za njezine perike. Sprema ih u kutiju na vrhu ormara u kojoj inače stoje stvari  koje su joj sada tijesne, ali koje će sigurno jednom obući. Na kutiji je natpis  40 – 42, što označava konfekcijski broj koji je nekad nosila, i nikome nije na pameti dirati kutiju. A i koga bi to zanimalo?!

           U mojem dvorištu igramo se u prijepodnevnim satima dugih ljetnih dana na praznicima. Usred igre, baš kad je najzanimljivije, kad smo u lastežu dosegnule vrat  ili se dogovorile kamo idu naše barbike i kako ćemo ih odjenuti, zazvoni telefon, a Roberta od mame dobiva upute i zadatke. Obrisati prašinu, oprati prozore u sobi na katu, pomesti dvorište.

            – Ti to znaš? – pitala sam je. – Mislim, prati prozore.

            Kod mene u kući to su radile baka ili mama. Nisam znala da to mogu raditi i djeca. Njezin je život stvarno uzbudljiviji, osjećala sam. Nisam znala bih li se željela ponekad mijenjati da osjetim kako je to kad ti je teško.

            Još uvijek prozore perem samo kad moram, kad je stvarno red, kad dolaze blagdani… Njezina majka frizerka, koja se svojim pravim zvanjem bavila samo kod kuće, dok je inače bila zaposlena u velikoj i poznatoj tvornici bešteka, pazila je na čistoću i red svoga salona. „A i što će mala gubit vrijeme cijelo dopodne! Treba se primit nekog posla!“

            - Lepa si mi ko slikica! – kaže Biserka nakon što je i Roberta došla na red za mjesečno fazoniranje frizure. Šiške su ravno odrezane visoko iznad obrva, a Roberti se pred ogledalom naglo prepune oči suzama, ali ne skida smiješak s drhtavih usnica.

            Dok je kuća puna žena koje čekaju šišanje ili frkanje, i djece koja su s njima došla usput na igranje, zazvoni telefon i Roberta s nekim ljubazno razgovara. Poklopivši slušalicu svijetlozelenog telefona s brojčanikom, koji stoji na povišenoj polici koju jedva doseže, plaho kaže:  ̶  Mama, pozdravlja te baka.            

            ̶  Neću imat posla s ciganima! – odvraća odrješito Biba dok žene s viklerima bojažljivo okreću  glavama u znak neodobravanja takvog odnosa prema bivšoj svekrvi. Nitko se ne usudi suprotstaviti čvrstom i oštrom Biserkinom stavu kojim pokazuje da kod nje nema milosti pa čak ni za dobrobit djeteta. Roberta, s velikom dozom neugode, koja se vidi u pogledu i pokretima, šuti.

            Utješit će se štrudlom od trešanja koju je već naučila praviti tada, kao dijete, i koju i njezina djeca najviše vole. Vole i brzinsku hranu koju ona spravlja nakon posla jer šefica je i mora ostati zadnja, sve kontrolirati. Od toga raste loš kolesterol i košulja postaje još napetija. Grudnjak sve više žulja. Mrlja na kragni mogla bi biti od ruža ili od trešanja.

Hairdresser Vintage Ladies Doing Hair (FridayStaff)