Molitva

DRUGA NAGRADA NA NATJEČAJU ZA KRATKU PRIČU - KREATIVNO PISANJE ZIMA 2023.

Marijana Bevanda

Umio je lice hladnom vodom i dobro ga istrljao malim plavim ručnikom. Nekoliko trenutaka samo je gledao u svoj odraz u zrcalu. Tko je ovaj čiča? Obrve su mu postale neukrotivi bijeli grmovi, oči se smanjile, uvukle pod teretom okolne kože koja je krenula nekamo dolje. Baš kao i razgranate bore koje ga podsjetiše na krošnju jabuke strine Kate u kojoj se s Milanom krio od maminog pruta. Glasno se nasmijao sjetivši se kako su gore dočekali noć prije nego što su mu pred očima iskrsnule Milanove mršave ruke koje je ispio rak. Koliko već ima? Ima li deset? Ima, bogami. Bit će u studenom deset godina. I Ana je još bila živa.

Jučer poslijepodne završio je sa svim poslovima za taj tjedan, temeljito se okupao i obrijao. Danas, na svetu nedjelju, neće raditi ništa kad se vrati. Ima utakmicu u tri, do tad stigne malo i odrijemati. Počešljao se i još jednom provjerio je li ga svaka dlaka poslušala pa je obukao nove crne hlače i plavu košulju. Božićni poklon od Mislava. Unuk, unuk, objašnjava kad ga spomene susjedima. Stavio je i parfem. Ne osjeća nikakve mirise još od djetinjstva kad je prebolio tifus, ali ovaj su mu kupile kćeri. Zaključao je kuću, iz podruma je uzeo svoju zelenu platnenu vrećicu za groblje i dobro je pregledao. Bijela, u redu. Šta je ova žuta? Žuta…Aha, to što mi je uvalio onaj s placa, k'o, biva, da duže traje. Eh, jašta. Ajd, možda i jest, vidjet ćemo. Baterije. Šest. Osam. A gdje mi je ona…aha, tu je. Dobro. Koliko je? Htio je pogledati na sat kad su se oglasila crkvena zvona. Petnaest do. Taman. Izvezao je sivog Punta iz garaže, pazeći da ne obori novog vrtnog patuljka. Morat će ga premjestiti. Prebacio je u drugu i polako se zaputio ka groblju, boreći se sa suncem koje kao da je kroz šajbu probijalo sa svih strana.

Netko je stao na njegovo omiljeno mjesto na parkingu. „E, baš si morao i ti sad doći na groblje“ – promrmljao je pa se parkirao na drugo mjesto blizu ulaza. Groblje je, kao i obično, bilo počišćeno i uredno, a za ovakvih vedrih dana, gorostasna planina koja nad njim bdije djelovala je kao da ga nosi u svojem naručju. U prolazu je zastao pokraj Suzaninog groba. Dobro ju je znao iz općine. Pedesetčetvrto…Mlada je bila, što jest-jest. Jedanaest godina?! Ma, je li moguće? Izgorjele ove svijeće. To su još one od prošli put. Eto ti ga na! Djeca daleko, muž... a, štaš. Polako se primičući Aninom grobu, vidio je još dvije rake u novom redu. Dvije…Tko li je umro? Miro mi je rekao samo za onog Lukušića s Nove ceste. A taj sve živo zna. Doduše, jučer nije svraćao, zna da mi je ponestalo rakije.

Kad je stigao do Aninog spomenika, primijetio je da je vjetar oborio jedan cvjetni aranžman na tlo. Odložio je vrećicu pri dnu i polako se provukao uskim prolazom između njezinog i sirotinjskog spomenika nekog branitelja, što se, tako kažu, ubio jer su ga provocirali. Da je, eto, neradnik i danguba, da je na teret. Valjda je imao i PTSP. Na njegovom grobu uvijek bude svježa svijeća, a sad nema ništa. Spazio ju je izokrenutu u kutu, uspravio i primaknuo vazi uz malenu kosu ploču s imenom. Zatim se okrenuo, podignuo aranžman i namjestio ga otprilike na sredinu Anine ploče, premda ga njegove kćeri nekako ukrive, da bolje izgleda, što li. Vratio se do svoje vrećice i prvo pregledao stanje u aluminijskom okviru za svijeće.

- Ova, da vidimo, svijetli….Ova velika…O, jebem ti sunce, da ti jebem! – povikao je – Pa nova si, pička ti materina! Ček', da nije ovaj prekidač dolje. Aj, stavit ću ti nove baterije. Jebote ćaća!

Ruke su mu se malo grčile od jučerašnjeg rada. Nije baš morao posjeći cijelu ogradu, ali htio je da se riješi. Teško je otvorio pakiranje baterija.

- Šta je, jebem ti! – trznuo ga je toliko da se karton razderao poprečno - O, sunce ti poljubim! – Umetnuo je dvije nove baterije u veliku svijeću pa ponovno isprobao –  Ne radi! O, jebem ti majku! Jebem ti, sve ti jebem!

Nije ni primijetio kako je plavokosa žena koja je na kraju reda čistila spomenik ustala i zadržala pogled na njemu prije nego što je promotrila cijelo groblje pa se ponovno okrenula prema njemu.

- Ajd da vidim hoćeš li ti raditi, pizda ti materina! - uzeo je novu svijeću iz vrećice, umetnuo novu bateriju i zadovoljno kimnuo glavom - Dobro! - malo je stišao glas - Šta je s tobom? - podignuo je crvenu svijeću s prikazom bijelog cvijeća.

Kao da se malo smračilo, pogledao je u nebo i vidio da je sunce zašlo za neki oblačić. Držeći svijeću, tražio je odgovarajući kut iz kojeg može vidjeti je li još treperi. Vid mu više nije najbolji.

- Ti si dobra, u redu!

Posegnuo je u unutarnji džep jakne. Zaboravio je cigarete. Nema veze. Ponovno je pogledao što je sve donio. Ovaj bijeli umetak je za staklenu. K'o da je malo predugačak. Skinuo je izblijedjeli plastični čep sa svijeće, izvadio stari prazni umetak i stavio ga pokraj vrećice. Novi je bio predugačak.

- O, jebem ti, a pička ti materina bezobrazna, e više ništa neću kupiti od tebe! – bacio je umetak u vrećicu. – Đubre jedno pokvareno! Mozje, mozje – oponašao je njegovu govornu manu - Mozje kurac, eto!

Počeo je prebirati po vrećici, ali je zaboravio što točno traži pa ju je opet spustio. Pregledao je i ostale, obične svijeće. Sve su izgorjele. Izvadio ih je iz okvira i spustio pokraj istrošenog umetka. Ima jednu novu. Žutu. Zapalio ju je upaljačem koji je kupio posebno za groblje, i spustio je u okvir. Još jednom je pogledao spomenik. Bio je prašnjav. Sljedeći put ponijet će opremu za čišćenje. Sunce se još nije riješilo oblačića, što ga je začudilo. Dobro je, bit će mi lakše voziti. Osvrnuo se oko sebe i ugledao neku plavokosu ženu kako čisti spomenik na kraju reda. Pogledao je na sat, pokupio stvari i istrošene svijeće pa se polako zaputio ka izlazu, usput kimnuvši Suzani. Večeras trebam zaliti cvijeće na terasi, sinoć sam zaboravio. Sutra će doći Marko za dimnjak. Trebam naći novo mjesto za patuljka. U srijedu onda na plac. A reći ću ja njemu. Šta se pravi budala! I ovaj umetak. Nikakav! Do pola izgorjela svijeća, od pola plastika. Neki nekvalitetni vosak. Nije, bogami, ni jeftin. Ma, najbolje uzeti ove na baterije i doviđenja. Bezveze se zajebavam! Pogledao je u nebo. Bilo je iste nijanse plave kao na dan sprovoda. Izgleda da je jedini oblačak bio ovaj što ga je zaštitio od sunca. Golema kamena gromada koja se pod njim prostirala neumoljivo je zauzimala cijeli obzor. Od neba se širila ka dolje i kao da se pretakala u premreženu rijeku cesta. Imao je osjećaj da teče ravno do njega i njegovih nogu pa sve do kraja groblja. Načas je zastao. Oklijevao je zakoraknuti jer mu se činilo da će u par koraka ponesen kamenim valom dospjeti na sam vrh, tik pod onaj maleni oblak. Nasmijao se u sebi, odmahnuo glavom i nastavio dalje. Do sljedeće nedjelje moram kupiti dva kraća uloška, još jedan paket baterija i jednu običnu svijeću.  S parkinga se uključio na cestu, ubacio u drugu i nastavio voziti ususret planini i gradu koji se lijeno zavalio u njezinu sjenu.

John Caple (John Martin Gallery/Pinterest)