Rasjedi

Jasna Perković

Brazde, krateri i brda od zemlje prošarana kamenim gromadama pod kojima nestaješ. Dovodiš nas vikendom na to mjesto bez cvijeća i travnjaka na kojem je grubo iščupano srce zemlji, raskomadano i razbacano uokolo, i nazivaš ga vrtom. Iz izvrnutih grumena vire žilice korijenja i jato proklijale djeteline. Neće se izvući. Brojim gigantske mrave što vrijedno klize u bezdan dok sunce spaljuje zrak.

Nikad to nismo vidjeli, u udžbenicima su vrtovi ograđeni svježe bojanom ogradom, zemlja je crvena i ravna i iz nje buja uređeno zelenilo, pupoljci i pčele. A i Branka ima kuću na kat i iz vrta joj ne raste kamenje.

Onda si rekao: „Berite sad to kamenje i stavljajte ga na hrpu“ i nastavio udarati stijenu pred sobom. Ne slušamo dok ne vikneš i u početku samo jurimo zemljanim igralištem, stopala nam upadaju u grotla suhe crljenice. Topla je i meka, tu je znači taj prapočetak i kraj. Ostajem dugo ležati i slušati njenu utrobu, zemlja je pod suncem živa. Lijepi se na nježnu dječju put i ostavlja točkaste tragove.

Skupljamo kamenje, svakim se drugim pogodimo. Otac zamahuje macom i prijeti kamenoj žili kao da je živa. Psuje, proklinje i obračunava se s nijemim likom, prizor gotovo obredan u nama izaziva smijeh. Unutra, u brvnari, majka zuri u prazno dok priprema objed, grč je na njenom licu okamina. Htjela bih onu koja dubi na glavi, penje se na vrh šljive, iskrada se kroz prozor na plesnjak i s nepunih osamnaest ostavlja momka i bježi od roditelja u grad na moru. Dva zajednička odlaska u kino, jedan na plažu, dovoljno – otac i njegova braća vlakom stižu po nju u selo. Vjenčani veo haljine koju joj sestra šalje iz Pariza raspara se o goli krš dok bježe. Moj nesuđeni otac, milicajac Jovo, i njegovi na svatove hitaju kamenje. „Evo ti na, kurvo, ustaše ti mozak popile.“

Na fotografijama majka nema veo, a patina sepije zacjeljuje pet šavova na očevu čelu. Na početku je bila bol.

***

Juha, blitva, meso, biskvit s voćem bez šećera. I meso ne bi smio, ali bez njega to nije ručak. Kruh nikako. U šupljine pretrpane vrećice guram još ulje crnog kima i paketić sode bikarbone. Možda djeluje. Posudice s hranom utegnem i uglavim na suvozačevo sjedalo. Miris domaćinstva zamaglio je stakla – da mi je njega spakirati. Koliko je godina prošlo? Zrnce tišine nabujalo je u bezvremenost koja prekrije bol i utihne glasove, i to onda zovemo mir. Toliko. Ovo sada što nadire s plimom i kutijama hrane koje ti donosim svaki drugi dan, to je južina, samilost, možda samo dužnost. A odbijao si jesti ako pribor nije postavljen na uvijek isto mjesto, juha podastrta u pravom trenutku i vruća da se puši, mlaku bi odgurnuo. Sve potrebno za tvoj dan redovno se ukazivalo na naslonu stolice: svileno tkanje košulje odiše svježinom, pod njom hlače s crtom. Krećeš se sigurno unutar čvrste geometrije ormara, rutine, objeda i onda tup – licem o zemlju. Pod noge gospođe Marije, otimačice muževa.

Zvonim, ne mogu s parkirališta jer je preko noći ograđeno. Stanari susjedne zgrade postavili su pokretnu kapiju na asfalt pred ulazom i zaključali je lokotom. Njihovo. S visine doleti kamen i umalo me pogodi u glavu. Nigdje nikoga. Sve osim ograde izgleda uobičajeno. Šest balkona, pelargonije, ruže penjačice i izvješena hrvatska zastava. Ponovno zvonim, redom: Kovačić, Possi, Mehmedović, Knežević, Lukić. Iz zgrade uskoro iziđu dvije generacije Lukića i treća, glava obitelji. Krupniji muškarac u bijeloj potkošulji žustro iskorači mašući fasciklom. Neka si odsad nađem drugo mjesto za parkiranje. Kao što vidim, ograda je i ključ je, to je sada službeno. Golema šaka nategne pa otpusti gumicu na fasciklu – cap. Zatrepćem. Njegov automobil, s oznakom invalidne osobe, zatvorio mi je prolaz. Ovaj će mi se put maknuti, ali posljednji, jer to gdje stojim je nji-ho-vo. Bunim se pozivajući se na zakon, mjesto rođenja, ali mreža se zapliće i još je gore. Jel znam ja tko je on. Oni su gore ginuli dok sam se ja ovdje zajebavala na moru. Lako tako. I sad je dosta.

Treba znati kada zašutjeti, sjetim se uvijek prekasno. Da raznijet će sve. Riječi pljušte, teške i opore, riječi kamenje. Nikad neće biti gotovo, dobro je rekla baba Cvita kad je krmača raznijela Tomu. Kosti su strunule, ali riječi pod zemlju ne idu.

Zastava što se vijori tik mu je iznad glave, strah se udvostručava u toj izobličenoj svečanosti. Protrnem. Iza Lukićevih leđa u zgradu šmugne šinjora Giulia, udovica pokojnog Claudija. „Porca madonna“, izusti, zamaknuvši u hodnik. Čika Stevo, pukovnik vojske u bivšoj državi, na svom balkonu odjednom zalijeva pelargonije. Voda s česticama zemlje kaplje na zastavu, mrlje rastu i prljaju bijelu. Netko je pozvao policiju.

***

Podnevno sunce precizno je ocrtavalo obrise dana – horizonta, asfalta i svega što se njime kreće. Konačno ulazim u vozilo, kao u predvorje na putu do tebe. U toj je skučenoj kutiji lima što se graciozno otima gravitaciji još nešto vremena i distance spram svega što je uraslo među nas. Na kopnu smo vidljivi, ništavni, vožnja je uvijek mali bijeg, neki ga zovu slobodom. Jesi li nas zato sve te godine prehranjivao vozeći, bježeći? Autobuse, kamione, tegljače, autoškolu.

Sve je drukčije. Davnu sliku grubog makadama potpuno je prekrio uređeni šljunčani puteljak, nekadašnja brvnara sada je betonska prizemnica, a na mjestu naših nedjeljnih mučenja kamenjem masivna je i već ostarjela smokva. Nabujali život u krošnji ne izaziva ushit – nema dječje graje, kretanja sjena, plodovi će otpasti i nakupiti na sebe kukce ili poslužiti pticama. Povjetarac tek neznatno mijenja obrise i rasterećuje tišinu. Čekaš kod kapije, znatno ranije nego li ću doći, tvoj pogled omekšava sasušeni zrak i moje kretnje preuzima devetogodišnjakinja koju si znao posjesti u krilo.

    -  Svejedno mi je. Ovakav život ne vrijedi – kažeš bez gorčine, kao prozračnu obavijest.
   -  Ovo je za danas i za sutra, ne zaboravi u frižider čim se ohladi – odgovorim.
   -  Koliko sam ti puta rek'o da to ne nosiš, ništa ne slušaš…
   -  Ajde, ajde, slušala sam uvijek. Nema koristi od poslušnih curica. Da živim uz ovaj šipak što tako cvjeta i te voćke, šumu, ozdravila bih. Bit će dobro, vidjet ćeš.

Sunce se probilo kroz končane zavjese u tvoj neveliki prostor. U svakom kutku razotkriva prljavštinu: paučina, tragovi zemlje na pločicama, hrpice papirnatih ubrusa požutjelih rubova pokupljenih iz menze. Trebalo bi počistiti. Pomaknem li išta, raspast će se.

Na zidu poznato lice u okviru. Kamenjar i rijetko raslinje u pozadini. Sve što znam o toj nigdini zbilo se u tu crno-bijelu fotografiju što je nekad prijetila sa zida roditeljske sobe. Na njoj žena koju nikad nisam upoznala – umrla je na pragu tridesetih, kad je rodila svoje posljednje dijete, tebe. Fotografija mrtve žene iz koje sam došla iznad bračnog kreveta plašila me, taj istodobni podsjetnik na život i smrt budio se s nama svakoga dana. Prvi put se, kažeš, izvukla. Četnici su palili selo, trudna nije mogla bježati s tvojim trogodišnjim bratom pa ga je sakrila iza suhozida, u bačvu, i vratila se kad su otišli. Dida je mijenjao vojske prema jednostavnoj ideologiji – gdje je bilo hrane. Drugi put se nije izvukla – kad te rodila. Preživio si samo zato jer te dojilo cijelo selo, a najviše pravoslavka Stana, žena srpskog oficira. Život se pobrinuo da ti i ovdje priušti igru, ranjav izbačaj u kozmopolitizam.

Dok točim ključalu vodu u šalicu s filter-vrećicom, mislim o šutnji koja te nastanila kad je sve završilo. Bujala je neprimjetno i izobličila se u bolest.

Vidjela sam jednu jedinu fotografiju živoga Tome, a s pogreba i u koritu posutoga gelerima na stotine njih, cijelu vreću. Gledali smo u njih nesvjesni, kao u daleki film čiji će se sretni obrat dogoditi u nastavku. Tu noć sanjala sam taj nastavak, bratića Tomu kako nasmiješen ulazi na vrata, za njim se stric cerio i pričao proste viceve, sve kao da su živi.

Teško smo se opirali zaboravu, srednjoškolske dane punila su uzbuđenja i strepnje, važna zaljubljivanja. A tebe uvijek nije bilo. Kad bi konačno stigao, bilo je kasno, zrak već nabijen, pregust da bi kroz njega mogao neopazice kliznuti. Kvaku bi spuštao polako, kao tat, zacviljela bi tako da sam je čula kao bol, uvijek na istom mjestu – iznad pupka. Zvuk bi nagovijestio lice i oči što se cakle i smijulje bez razloga. Krak košulje izvučen iz hlača, bijeli otužni stijeg, znak predaje pred obgrljenim koljenima sedamnaestogodišnjakinje. Sjena se gegala i zurila u nešto neodređeno na tlu. Čvrste drvene grede sručile su se sa stropa i zatrpale te u dane i godine što će doći.

Na davnim fotografijama mirišeš u poslovnom odijelu. Djevojčica s trakom u kosi u crvenom džemperu sjedi ti u krilu. Jedan joj ugao usne bježi u osmijeh. Ti si zamišljen, u svečanoj sivoj. Iza nas zeleni buseni i plavo nebo. Ravnoteža. Ne bi se moglo reći da je bilo puno tuge. Više žedno i raspucano, neplodno tlo.

Izvor: img.freepik.com