Iza brokatnih paravana

Gordana Samardžija

U trenutku kad je majka doznala da sam joj se ugnijezdila ispod srca, ništa više nije mogla učiniti sa mnom osim me, neželjenu, dočekati. Nadjenuti mi ime Marija. Da me je voljela čekajući, već bi je i sam pogled kroz prozor nadahnuo da me nazove maštovitije. Barem Snježana ili Ljiljana. 

Nisam se u toj obitelji mogla roditi ni kao kći jedinica ni kao kći mezimica. S deset godina prednosti nada mnom, prvu je titulu ponijela i zadržala čak cijele tri minute i dvadeset osam sekundi, starija sestra blizanka. Drugu je titulu bezočno i trajno uzela mlađa. S tim razmakom nikada nismo mogle zajedničkim lutkama češljati kose, došaptavati se istim jezicima. Povezuju nas samo imena roditelja. 

Iako odavno nisam petogodišnje dijete, u trenutku kad mi betonski miris ograde promasira nosnice, godine se oduzmu. Sva mi se rana sjećanja utapaju u tom traumatičnom zaglavljivanju. Naivno sam vjerovala da ću guranjem glave kroz uzane otvore doći do mora i žuđenog okusa sladoleda od čokolade. Nebrojeno sam puta zazvala imena svojih čuvarica vrišteći toliko zaglušno da ni samu sebe ubrzo nisam mogla čuti. Dopustila sam im da na mojim slabostima bruse svoje nevoljnosti.

Roditelji su me našli kako sklupčana spavam na ohlađenom kamenom podu. Umornoj od trganja same sebe, koljena su mi popustila i tijelo je samo pronašlo izlaz. Odustajanja uvijek donose oslobađanja  Nisam im nikada ispričala što se uistinu dogodilo, a njima nije postalo sumnjivo što sam otad prestala loviti sestrinske sjene, žudjeti za njihovom preraslim suknjicama i diviti se imenima zvučnim kao u junakinja s filmskog platna. Snaga njihove ignorancije često me zagrize kao nestrpljivo dijete bombon u ustima. 

Tu kuću nikada ne zovem domom. Predmeti se prividno mijenjaju za nedostajanja esencijalnog, a govor čuva za one kojima se ima što reći. U njoj mi je hladno bez obzira na godišnja doba. Ni stoljetni kamin ne može je ugrijati, nedostaje joj međusobna toplina njenih sustanara. Zidovi joj zjape prazno iako na njima sporadično vise naša namještena lica.

Ruže imaju poseban tretman. Otac ih je, u bijeloj košulji i zastarjeloj kravati, orezivao s pažnjom dobrog gospodara dok je majka, s uvijek novim parom cvjetnih rukavica, brižno skupljala ostatke uvelog lišća i grančica. Nema prostora za ljuljačke i vrtne kolibe. Savršeno uređena okućnica kadra je skriti sve unutarnje manjkavosti. Nitko ne  može naslutiti da se iza tih brokatnih paravana nejednako dijele riječi i dodiri.

Odrastala sam na sudskim trilerima Johna Grishama. Njegovi su mi junaci svojim sposobnostima repliciranja u prepunoj sudnici izazivali divljenje. Učila sam napamet njihove rečenice pa ih pred dvije nezainteresirane mačke neumorno ponavljala glumeći sama sve uloge u sudskim procesima. Dok nisam shvatila da želim biti ona koja tupim udarcem čekića može proizvesti tišinu.

Studij prava bila je jedina moguća odluka. Popratili su je odobravajućim kimanjem glava oni koji su se netočnim zaključcima pronašli u mojim uzorima. Kako bi i znali kad mi nikada nisu bili publika. 

Položeni ispiti hranili su moj ego. Ekonomska politika i financijsko pravo koje nijedan student nije volio izazivali su me da pomičem svoje granice. Nezaustavljivo sam hitala kraju sve dok nisam otkrila ljubav. Te spasonosne dodire i zagrljaje. Nezasitnim stiskanjem natjerala bih muškarce na bijeg. Jedino je On birao mene, da sa mnom upravlja i da me kažnjava za sve što nisam skrivila. Zavarao me taj nepoznati osjećaj uvažavanja dok se pred svojim sirovim prijateljima hvalio mojim porijeklom.

Ostao mi je nepoložen ispit iz trgovačkog prava i napola završen diplomski rad kad mi se rodila prva kći. Drugu sam djevojčicu rodila dvije godine kasnije. Poigravanjem s različitim slovnim kombinacijama pri biranju njihovih imena imala sam moć tim malim bićima pružiti snagu i radost već pri rođenju. A ja se zovem samo Marija.

Moja me prvorođena sada gleda očima neprijatelja. Zna da je stvorena bez ljubavi. Djeca znaju kad nisu željena. Dijelile smo drhtaje, čula je jecaje. Selektivno bira što će iz podsvijesti prizvati u svijest. Zaboravlja da mi ni prvi leptirići nisu proplesali po plodnoj vodi kad sam je poželjela voljeti, u krugu obitelji čuvati. Sjetila sam se majke i danog mi imena. Ne želim biti njena kopija.

Mogla sam ubiti nju ili ambicije. Jedan život u zamjenu za drugi. Izostala je podrška najbližih da se zajedno sa mnom odvagnu sva za i protiv i bez zadrške kaže: Pomoći ćemo ti štogod da odlučiš. Da sam je dobila, možda bih donijela krivu odluku. Iz jednog ništa dobila sam sve. 

Nijedna od mojih sestara nije krenula jurističkim stopama.  Jedna je arhitektica, a druga liječnica, opravdale su roditeljska očekivanja. Uspješne su i u poslu i izboru partnera, sve su što ja nisam. Nemaju djecu, jedna zbog nemogućnosti, druga iz solidarnosti. U svemu se podržavaju. Roditelji se u njihov binarni svijet ne pokušavaju uvući. Mojim se poslom nikome ne hvale. Nužan je i dosadan. Bezrazložno pamtim katastarske čestice, vezujem ih uz ljudska lica i u sebi pozdravljam Dobar dan, 2437/1.

Zajednički nedjeljni ručkovi podgrijavaju privide. Ne nalazim tu prijeko mi potrebne tanjure s nježnošću ni čaše s utjehom. Tek teške, goleme zdjele prodika i neprimjerenih savjeta. Moje se djevojčice kupuje skupim i bespotrebnim darovima. Nedovoljno da im utaži potrebu za imanjem. Dijele se s njima titule jedinica i mezimica. Nedozrele balavice mi zamjeraju neimaštinu, uz potporu bodu riječima drsko i bezobrazno. A ja šutim, jer one imaju ono što ja nemam, puno ljubavi bez praznih kazivanja. Nisam ih naučila cijeniti to što su dobile.

I u Njegovoj kući su se nepravedno dijelile riječi i dodiri i umnožavali viškovi roditelja. U petnaest sam se godina hibernacije umrtvila. Zaobišla su me proljetna buđenja. Ne možeš neumorno obnavljati usahlo kad jedva prezimljavaš. Jednom se neočekivanom smrću kroz krupno sito rasula sva prividna postojanost nametnute mi obitelji.  Neprimjereno me počinju pratiti obrisi i intenzivni mirisi starca. Na vratima spavaonice, kroz ključanicu zajedničke kupaonice. 

Strah za djecu tjera me na neprirodne korake. Nemamo izbora. Povratak roditeljskoj kući potpuno je suprotan smjeru kretanja figura na šahovskoj ploči. Dovoljno mi je zgaženo dostojanstvo kojeg se zavaravam da imam, ali mi ne propuštaju reći: Zar ti nismo rekli?  U porazu nema mjesta likovanju.

Vraćam se svom bezvremenskom ocu, sa svim što sam stekla i povela sa sobom. On i dalje održava iluziju idealne obitelji obrezujući ruže odjeven kao u vrijeme dok su ga sudskim hodnicima pratili pogledi strahopoštovanja. Još mi se teže vratiti starici čije su riječi suhe poput prerano uvele kože. Njenim se glasom ionako nikada nisam uspjela  utopliti. Ozbiljnoj, starijoj gospođi, kakva je otkad pamtim, nije priličilo da s djetetom u pijesku gradi kule. Zgražali bi se susjedi ili slučajni prolaznici, mada ni jedni ni drugi nisu imali mogućnost virenja kroz prozore dječje sobe u vrijeme pričanja priča za laku noć. 

Razvedenoj ženi nije lako pronaći mjesto. Osobito onoj koja ga dotad nije ni stekla. Muškarci me na poslu prestaju zvati imenom, preko noći postajem maca i cuca i koka i ona o čije se bokove sasvim primjereno očešati. A žene, one bi mi najradije pregledavale džepove u potrazi za ključevima vlastitih kuća u koje sam odjednom voljna ulaziti i bez najave im krasti imaginarnu sreću. Nisam spremna na to. I danas sam isto što i jučer. Samo Marija.

Godinama iz prikrajka slušam njihova uredska brbljanja ne sudjelujući. Nemam što reći na priče o prekrasnim putovanjima za desetogodišnjicu braka ili ludim zabavama s djecom u Gardalandu. O ljubavi na prvi pogled. Al’ tako bih se rado pohvalila velebnim osjećajem autonomije koji me prožeo pri izlasku iz sudnice. Ne trebam ni papir ni ičiju potvrdu da ne pripadam nikome osim sebi. Trebale su mi godine da uobličim odlučnost i izvučem je iz ladice u kojoj se stopila sa zrakom poprimivši njegovu nevidljivost i nedostatke nijansi i mirisa. Predugo sam dopuštala da se na meni štede riječi i nježnosti. Bezglasno pjevam odu slobodi. Nije to priča za uredske kuloare. Trljam si zapešća vraćajući im protočnost. Nesmetano dišem na jednu nosnicu. Čim napustim kuću svojih hranitelja i druga će postati prohodna.

Nedjeljni ručkovi, bez mogućnosti izbjegavanja,  nastavljaju svoju tradiciju i nakon mog povratka. Tanjuri i čaše s istim sadržajem, zdjele sve teže i punije od rasprava o pravednoj podjeli kuće nakon njihove smrti. A ja mislim, dat ću vam sve što nemam, samo me više ne zatvarajte u kartonske kutije i ne obljepljujte ih neraskidivim trakama. Umrijet ću vam tu usred njih. Čut ćete mi kratko plač u mraku, a nećete znati kad mi tijelom prođe zadnji drhtaj. Srce mi ne trpi crne rupe. Ne zatvarajte me u samicu ma koliko grješna bila. Kome se mili biti sužanj u sobama bez prozora i  vratima bez stakala. Ne zatvarajte me ni u drvene kutije što ih zovete ormarima, u njihove plitke ladice, u posteljne sanduke i pseće kućice, ni u kakve labirinte prije nego mi džepove napunite šakama mrva. Dovoljno mi je skučenosti s onima koji bi mi trebali biti bliski. 

Kristina je moje jedino utočište. Nagrada za nezavršeni fakultet. Nismo se mogle ne susresti u ono vrijeme dok su se znanja i širine produbljivale samo kroz udisaje zatvorenih svjetova studentske knjižnice. Nismo si mogle biti ni konkurencija, jer slične ambicije ne isključuju jedna drugu. Nijednom se nije udala. Šali se kako je moj život odredio njezin. Da nije izbliza vidjela pogubne posljedice jednog braka, dala bi nekom i dužu priliku. Svoje nedostatke krpa karijerom. Uspješno ostvaruje svoje pretenzije i sistematičnošću i naučenom beskrupuloznošću vješto pliva odvjetničkim vodama. Bogata je i ugledna, a ja ne zavidim. Istinsko prijateljstvo vrijedi nemjerljivo. Nerijetko je jedina koja može vidjeti vrijednosti u meni. Zahvalna sam joj na tome. 

Pothranjuje mi nadu da ću uz njenu pomoć konačno odseliti iz roditeljske kuće i započeti neki novi, zdraviji život, u njenom velikom naslijeđenom stanu u centru grada. Onom u kojem sam godinama u kratkim pauzama za kavu odbacivala njena uvjeravanja.

Nas dvije smo danima nakon bakine smrti izbacivale viškove iz tog mračnog, zapuštenog legla. Visoki su mu stropovi dopuštali pretrpanost. Komadi starog namještaja izranjali su u sve čišćem prostoru. Želim im podariti sjaj i boje. U tom sam se već izvještila u kućama koje nisam uspjela nazvati domovima. Uz pomoć spužve, kista i mrva mašte oslikavam samu sebe nadoknađujući nedostajanja. Sposobna sam stvoriti endemske primjerke.

Zbunjuje me dok me na zakusci povodom useljenja biranim riječima predstavlja kao autoricu malih umjetničkih djela. Tjera me na borbu da joj riječi ne popratim s: Mogla sam to i bolje. Neskrivano oduševljenje njenih bogatih gostiju guta moje nesigurnosti. Gledam svoju autentičnost i maštovitost tuđim očima kao da je vidim prvi put. Od cifri kojima se razbacuju zamalo posrnem. Vidim obrise novog života. Odlazak i opstanak.

Sjedam u automobil i krećem kući. Sunce iza leđa tvori mi pred očima širok i jasan nebeski otisak duge. Zaboravit ću na nepoloženi ispit iz trgovačkog prava i djetinje snove koji su ga trebali slijediti. 

Kamion se stvori ispred mene. Još jedna prepreka koju valja zaobići. Nestrpljivo uključujem lijevi žmigavac. Na pogrešnoj sam cesti u nevrijeme. Zarobila me svatovska kolona sa suprotne strane. Iz klimave me prikolice precizno gađaju šareni kamenčići. Preblizu sam. Gledam kako joj se rastvara zadnja stranica. Osjetim sitne ubode stakla. Tuđi se teret prelijeva na mene slamajući i posljednju branu prema svijetu. 

Eduard Belsky, Three Sisters (Art Master Gallery - inmodern.com)