Prve rečenice

Početak pripovijetke, novele ili romana nije samo prva rečenica jer ona obično nije dovoljna da bi zaokupila pažnju čitatelja. Kad govorimo o počecima riječ je uglavnom o prvom ulomku ili nekoliko prvih ulomaka. Vjerojatno je najpoznatiji početak nekog romana onaj Tolstojeve Ane Karenjine, ali i da nije bilo te rečenice, ulomak koji je uslijedio je dovoljno zanimljiv da nastavite čitati.
Na radionicama se bavimo počecima jer želimo pronaći najbolji mogući za priču, novelu ili roman naših polaznika.
U nastavku možete pronaći početke nekoliko slavnih književnih djela.

Marcel Proust, Put k Swannu, Combray

Dugo sam vremena lijegao rano. Pokatkad bi mi se oči tako brzo sklapale, čim bi se svijeća ugasila, da nisam imao kad reći sam sebi: »Tonem u san«. Nakon pola sata probudila bi me pomisao da je vrijeme da zaspim; htio sam odložiti knjigu za koju sam mislio da je još držim u ruci, i utrnuti svjetlo; spavajući, neprestano sam razmišljao o onome što sam bio netom pročitao, ali se to razmišljanje kretalo u pomalo neobičnu smjeru; činilo mi se da sam ja sam ono o čemu govori djelo: crkva, kvartet, suparništvo između Franje Prvog i Karla Petog. To bi uvjerenje potrajalo još nekoliko časaka nakon buđenja; nije mi vrijeđalo razum, ali mi je zastiralo oči poput mrene i priječilo me da se uvjerim da svijeća više ne gori. Zatim je to uvjerenje bivalo sve mutnije, kao što se nakon metempsihoze zamućuju misli iz prethodnog života; odvajao sam se od sadržaja knjige, nisam se morao baviti njime ako nisam htio; istodobno sam opet progledao i začudio se što je oko mene tama, blaga tama koja mi godi očima, a možda još više duhu, kojeg se doimlje kao nešto bezrazložno, nepojmljivo, kao nešto doista nejasno.

James Joyce, Uliks

Dostojanstveno je sišao gojazni Buck Mulligan s vrha stubišta noseći zdjelicu za brijanje na kojoj su unakrst ležali ogledalo i britva. Žutu kućnu haljinu, neopasanu, lagano je za njim nadimao blagi jutarnji povjetarac. Podigao je zdjelicu i zapjevao:
- Introibo ad allare Del
Zastavši, zavirio je niz tamne zavojite stepenice i promuklo viknuo:
- Dođi gore, Kinch! Dođi gore, strašni isusovče!
Svečano je krenuo dalje i popeo se na okruglo topovsko postolje. Pogledao je oko sebe i ozbiljna lica triput blagoslovio kulu, okolno zemljište i planine što su se budile. Zatim se, spazivši Stephena Dedalusa, naklonio prema njemu i napravio nekoliko brzih znakova križa u zraku, grgljajući u grlu i tresući glavom. Stephen Dedalus, mrzovoljan i pospan, nalaktio se navrh stubišta i hladno promatrao to lice što se trese i grglja, konjasto izduženo, koje ga je blagoslivalo, i tu svijetlu kosu bez tonzure, vlaknastu i blijedožutu poput hrastovine.
Buck Mulligan je za trenutak zavirio pod ogledalo i zatim opet brzo pokrio zdjelicu.
- Natrag u zgradu! - rekao je strogo.

Virginia Woolf, Gospođa Dalloway

Gospođa Dalloway reče da će sama kupiti cvijeće.
Jer Lucy ima dosta drugog posla. Vrata će se skidati sa šarki; dolaze Rumpelmayerovi ljudi. A zatim, pomisli Clarissa Dalloway, kakvo jutro - svježe kao da je stvoreno za djecu na žalu.
Kakva divota! Kakvo uranjanje! Jer tako joj se uvijek činilo kad je, uz lagano cviljenje šarki koje i sada može čuti, širom otvarala francuske prozore i uranjala u čisti zrak u Bourtonu. Kako je bio svjež, kako miran, i naravno tiši od ovoga, onaj zrak u rano jutro; kao zapljus vala; poljubac vala; studen i oštar a ipak (za djevojku od osamnaest godina koliko ih je ona tada imala) svečan, jer je osjećala, stojeći ondje kraj otvorena prozora, da se svakog trena nešto strašno mora dogoditi; promatrajući cvijeće, drveće s kojega se uzvijala para i vrane kako uzlijeću, padaju; stojeći i promatrajući sve dok Peter Walsh nije rekao: »Maštaš među povrćem?« - je li to bilo? - »Meni su draži ljudi nego cvjetače« - je li to bilo? Valjda je to rekao za doručkom jednoga jutra kad je ona bila izašla na terasu - Peter Walsh. Vraća se iz Indije za koji dan, u lipnju ili srpnju, zaboravila je kada, jer njegova su pisma strašno dosadna; čovjek pamti njegove riječi; njegove oči, njegov džepni nožić, njegov osmijeh, njegovu mrzovolju i, kad bezbroj drugih stvari posve iščezne - kako je to čudno! - nekoliko riječi poput ovih o kupusu.

Gabriel Garcia Marquez, Sto godina samoće

Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendia se zacijelo sjetio onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da upozna led. Macondo tada bijaše selo s dvadeset kuća od blata i divlje trske, izgrađenih na obali rijeke kojoj se bistra voda obarala koritom punim stijenja, glatka, bijela i golema poput pretpovijesnih jaja. Svijet bijaše tako mlad te mnoge stvari bijahu bez imena i da bi ih se spomenulo, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine, u mjesecu ožujku, jedna obitelj dronjavih Cigana postavila bi svoj čador blizu sela te bi uz grdnu buku svirala i talambasâ objavljivala nove izume. Najprije doniješe magnet. Jedan krupan Ciganin čupave brade i vrapčjih ruku, predstavivši se imenom Melquiades, priredi zastrašujuće javno prikazivanje nečega što je on sam nazvao osmim čudom učenih alkemičara iz Makedonije. Pode od kuće do kuće vukući dvije kovinske šipke i svijet se snebivao videć da kotlovi, tave, žarači i furune popadaše sa svojih mjesta, dok je drvo škripalo od očajna pokušaja čavala i zavrtanja da se izvuku iz njega, a davno izgubljeni predmeti pojavljivali se baš tamo gdje ih se najviše tražilo i vukli se u neobuzdanu neredu za Melquiadesovim čarobnim željezom.
- Stvari imaju vlastiti život, uzvikivaše Ciganin uz oštar naglasak - i sve se sastoji u tome da im probudimo dušu.
José Arcadio Buendia, kojem je neumjerena mašta uvijek išla dalje od dovitljivosti prirode, nadilazeći čak i čudesa i čarolije, pomisli da bi se taj beskorisni izum mogao upotrijebiti za vađenje zlata iz zemlje.

Lav Nikolajevič Tolstoj, Ana Karenjina

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.
U kući Oblonskih bilo je sve poremećeno. Žena je saznala da je muž imao vezu s Francuskinjom guvernantom, koja je bila u njihovoj kući, pa je izjavila mužu da ne može živjeti s njim u istoj kući. Stanje to trajalo je već treći dan i teško je djelovalo ne samo na bračne drugove, nego i na članove obitelji i sve ukućane. Članovi obitelji i ostali ukućani osjećali su da njihov zajednički život nema smisla, i da su ljudi, koji se slučajno sastanu u kakvu prenoćištu, čvršće povezani među sobom nego oni, članovi obitelji i drugi ukućani Oblonskih. Žena nije izlazila iz svojih odaja; muža već tri dana nije bilo doma, djeca su trčala po čitavoj kući kao izgubljena; Engleskinja se posvadila s upraviteljicom i napisala pisamce prijateljici moleći je da joj potraži novo mjesto. Kuhar je još jučer otišao iz kuće, za objeda; kuharica za služinčad i kočijaš tražili su isplatu.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi

Aleksej Fjodorovič Karamazov bijaše treći sin Fjodora Pavloviča Karamazova, vlastelina u našem kotaru, vrlo poznatog u svoje doba (pa i sad ga se još mnogi sjećaju) zbog njegove tragične i zagonetne smrti, od koje je proteklo ravno trinaest godina, i o kojoj ću prozboriti nešto vise kada tome dođe vrijeme. Zasad ću reći o tom »vlastelinu« (kako su ga kod nas zvali, iako za sveg svog vijeka nije gotovo uopće živio na svom vlastelinstvu) tek toliko da je to bio čudan tip, koji se ipak u nas počesto susreće, to jest tip čovjeka ne samo ništavnog i razvratnog nego ujedno i nerazumnog - od onih bezumnika koji umiju izvrsno voditi svoje sitne imovinske poslove, ali, čini se, ništa drugo. Fjodor Pavlovič, primjerice, počeo je gotovo ni od čega, bio je sasvim sitan posjednik, koji je često blagovao za tuđim stolovima i živio na tuđi račun, a kad je skončao, našlo se ipak u njega oko sto tisuća rubalja u gotovini. Pa ipak je za sve to vrijeme bio i ostao jedan od najsmušenijih budalaša u našem kotaru. Još ću jednom ponoviti da nije posrijedi bila glupost; većina je tih budalaša prilično pametna i lukava, nego upravo smušenost, i to još neka posebna, nacionalna.

Harper Lee, Ubiti pticu rugalicu

S nepunih trinaest godina, moj je brat Jem gadno slomio ruku u laktu. Nakon što je zacijelila, i kad je Jema prošao strah da nikad neće moći igrati football, nije ga ozljeda zabrinjavala. Lijeva mu je ruka bila malo kraća od desne; kada je stajao ili hodao, nadlanica mu je bila pod pravim kutom u odnosu na tijelo, palac usporedan s bedrom. Nije za to mario dok je god mogao dodavati loptu.
Kada je prošlo dovoljno godina da bismo se mogli osvrnuti, katkad smo razgovarali o događajima koji su doveli do te nesreće. Ja tvrdim da su sve započeli Ewellovi, ali Jem, koji je četiri godine stariji od mene, kaže da je počelo znatno prije toga. Kaže da je počelo onoga ljeta kada je Dill došao k nama, kad nam je Dill prvi put dao ideju da namamimo Booa Radleya da izađe iz kuće.
Rekla sam mu da, ukoliko želi stvari sagledati tako široko, onda sve počinje još s Andrewom Jacksonom. Da general Jackson nije otjerao Indijance Creek uz rijeku, Simon Finch nikad ne bi doveslao u Alabamu, a gdje bismo onda bili? Bili smo odveć stari da spor riješimo šakama, pa smo se posavjetovali s Atticusom. Naš je otac rekao da oboje imamo pravo.

Meša Selimović, Tvrđava

Ne mogu da pričam što je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlјi ruskoj. Ne zato što ne pamtim, nego što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o lјudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolјe je zaboraviti, da umre lјudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasio. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijatelјio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema dalekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni čamac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na kolјena ili legao na leđa, i nepomično zurio u mutno tuđe nebo, želeći da umre.

Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja