Roman odrastanja

Roman Jeffreya Eugenidesa, The Virgin Suicides, kod nas pod naslovom Nevina samoubojstva, roman je odrastanja pisan iz prvog lica množine, što i nije tako često.
I Srednji spol i Bračni zaplet, druga dva Eugenidesova romana, su sjajni, ali Nevina samoubojstva čitamo na radionicama upravo zbog toga što svatko od nas u sebi nosi vlastiti roman odrastanja. Nizati doživljaje koji su obilježili naša djetinjstva nije dovoljno, potrebna je i dodatna priča, velika priča poput ove Eugenidesove.

Vjerujem da su vam poznati i neki drugi romani odrastanja: Sallingerov Lovac u žitu, sigurno, ali i Ubiti pticu rugalicu, Harper Lee.

Iako nije u pitanju roman, od djetinjstvu je sjajno pisao Miljenko Jergović u zbirci pripovijedaka Mama Leone. Obavezno pročitati, obogatit će vas.

 Pisati svoj roman odrastanja znači suočiti se s nekoliko zamki. Jedna od njih je imitiranje dječjeg govora koje nikada ne može biti dobro, stoga treba imati na umu da o odrastanju piše odrasla osoba. Radimo li to dovoljno vješto, čitatelj će imati dojam da piše dijete. Također, već sam spomenula u prethodnom dijelu teksta, prepričavanje djetinjstva i mladosti neće samo po sebi biti dovoljno već nam je potrebna jedna ili više velikih priča kojima ćemo graditi napetost i podučiti čitatelje nečemu novom, a oni to vole. Ne treba ni smetnuti s uma da je sjećanje selektivno pa će vam tijekom pisanja poznati događaji dobivati nova značenja i bivati bogatiji. Pokušajte, zanimljivo je iz velikih cipela pisati o cipelicama.

Kao ilustraciju romana odrastanja u nastavku vam donosim nekoliko ulomaka spomenutih djela. Uživajte u čitanju, a onda brzo, brzo počnite i sami pisati. Vidimo se na radionici Pišem roman!

Harper Lee, Ubiti pticu rugalicu (ulomak) 

Mi smo živjeli u glavnoj stambenoj ulici u gradu — Atticus, Jem i ja, i naša kuharica Calpurnia. Jem i ja smo bili zadovoljni ocem: igrao se s nama, čitao nam i odnosio se prema nama s uljudnom suzdržanošću.

Calpurnia je pak bila nešto posve drugo. Sva je bila koščata i uglata; bila je kratkovidna; škiljila je; ruka joj je bila široka kao krevetska daska i dvostruko tvrđa. Stalno me tjerala iz kuhinje, pitala zašto se ne mogu ponašati lijepo kao Jem iako je znala da je on stariji i zvala me kući kad nisam još željela doći. Naše su bitke bile epske i jednostrane. Calpurnia je uvijek pobjeđivala, uglavnom zato što bi Atticus uvijek stao na njezinu stranu. Bila je s nama otkako se Jem rodio pa sam njezinu tiransku nazočnost osjećala otkad znam za sebe.

Naša je majka umrla kad su mi bile dvije godine, pa je se nisam sjećala. Bila je iz obitelji Grahamovih iz Montgomerva; Atticus ju je upoznao kad je prvi put bio izabran u državnu upravu. On je već bio sredovječan, a ona petnaest godina mlađa. Jem je nastao

tijekom njihove prve godine braka; ja sam se rodila četiri godine poslije, a dvije godine nakon toga naša je majka umrla od iznenadne srčane kapi. Kažu da je to u njezinoj obitelji nasljedno. Meni nije nedostajala, ali mislim da Jemu jest. On je se jasno sjećao i katkad bi usred igre počeo uzdisati i onda bi otišao i igrao se sam iza garaže. Kad je bio takav, znala sam da mi je najbolje ne dirati ga.

Kad je meni bilo gotovo šest, a Jemu deset godina, naš je ljetni prostor za igru (ograničen dosegom Calpurnijina glasa) dopirao do kuće gospođe Henrvja Lafavettea Dubosea, to jest dvije kuće sjeverno od nas i do Radlev Placea, tri kuće južno. Nikad nismo bili u iskušenju da prekoračimo tu granicu. U Radlev Placeu živjelo je nepoznato biće opis kojeg je bio dovoljan da nas natjera da danima budemo dobri; gospođa Dubose bila je prava vještica.

Tog nam je ljeta došao Dill.

Jednog dana rano ujutro, kad smo se počeli igrati u dvorištu iza kuće, Jem i ja čuli smo nešto iz raštike naše susjede Miss Rachel Haverford. Otišli smo do žičane ograde da vidimo je li možda štene - terijerka štakorašica Miss Rachel bila je skotna - a umjesto toga smo

ugledali nekoga kako sjedi i gleda nas. Dok je sjedio, nije bio mnogo viši od raštike. Buljili smo u njega dok nije progovorio:

"Hej."

"Hej i tebi", rekao je Jem srdačno.

"Ja sam Charles Baker Harris", rekao je. "Znam čitati."

"Pa što onda?", rekla sam ja.

"Samo sam mislio da biste voljeli znati da znam čitati. Ako imate nešto što vam treba pročitati, mogu vam ja..."

"Koliko imaš godina", upitao je Jem, "četiri i pol?"

"Uskoro ću imati sedam."

"Uh, pa onda nije ni čudo", rekao je Jem, upirući palcem u mene. "Scout zna čitati otkako se rodila, a još nije ni krenula u školu. Prilično si sitan za sedmogodišnjaka."

"Mali sam, ali sam star", rekao je.

Jem je odmaknuo kosu sa čela ne bi li bolje vidio.

"Zašto ne dođeš ovamo, Charlese Bakeru Harris?", rekao je. "Bože dragi, kakvo ime."

"Nije smješnije od tvojeg. Teta Rachel kaže da se ti zoveš Jeremy Atticus Finch."

Jem se namrštio.

"Ja sam za svoje dovoljno visok", rekao je. "Tvoje je ime duže nego ti. Sigurno cijelu stopu duže."

"Inače me zovu Dill", rekao je Dill, pokušavajući se provući ispod ograde.

"Bilo bi ti lakše prijeći preko a ne ispod", rekla sam. "Odakle si?"

Dill je bio iz Meridiana u Mississippiju, došao je provesti ljeto kod tete, Miss Rachel, i odsad će svako ljeto provoditi u Mavcombu. Njegovi su porijeklom bili iz okruga Mavcomb, majka mu je radila kod nekog fotografa u Meridianu, prijavila je njegovu fotografiju na natjecanje za najljepše dijete i osvojila pet dolara. Novac je dala Dillu, koji je za to dvadeset puta otišao u kino.

"Ovdje nema filmova osim onih o Isusu, katkad, u sudnici", rekao je Jem. "Jesi li vidio neki dobar?"

Dill je vidio Drakulu, i zbog toga ga je otkrića Jem počeo promatrati s prvom natruhom poštovanja. "Prepričaj nam ga", rekao je.

Dill je bio vrlo neobičan. Nosio je plave lanene kratke hlače koje su se kopčale sve do košulje, kosa mu je bila bijela poput snijega i prianjala mu je uz glavu kao pačje paperje; bio je godinu stariji od mene, ali sam ja bila mnogo viša. Dok nam je pričao staru priču, njegove bi plave oči potamnjele pa posvijetlile; smijao se nenadano i veselo; stalno je iz navike potezao pramen koji mu je strčao nasred čela.

…

J. D. Salinger, Lovac u žitu (ulomak) 

Ako doista želite da vam pričam o sebi, prvo što ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego što sam došao na svijet i sve ono uobičajeno david[1]copperfieldsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari, ako već želite znati istinu. Kao prvo, sve je to strašno dosadno, a s druge strane, moji roditelji dobili bi svaki po dva živčana sloma kad bih ispričao nešto pobliže o njihovu privatnom životu. Oni su vam prilično osjetljivi u tim stvarima, pogotovo moj otac. To su dragi ljudi, i sve - ne kažem ništa - ali su doista i preko svake mjere osjetljivi. Osim toga, nije mi ni nakraj pameti da vam sad ovdje pričam čitavu svoju prokletu autobiografiju ili ne[1]što slično. Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo negdje oko prošlog Božića, upravo prije nego što sam poludio pa su me dofurali ovamo da se malo smirim. To je zapravo ono što sam ispričao D. B.-u, a on je moj brat. Živi u Hollywoodu. To i nije tako daleko od ovog idiotskog mjesta, pa me dolazi ovamo posjetiti gotovo svakog vikenda. On će me i odvesti kući kad me puste, možda sljedeći mjesec. Nedavno je nabavio jaguara. To je jedan od onih malih engleskih auta koji idu valjda dvije stotine milja na sat. Dao je za njih skoro četiri soma. Sad je pun love. Prije to nije bio. Prije je bio sasvim običan pisac, dok je bio 5 kod kuće. Napisao je onu fantastičnu zbirku pripovijedaka Tajna zlatna ribica, ako za njega niste čuli. Najbolja priča u njoj bila je upravo ta »Tajna zlatna ribica«. To je priča o dječaku koji nikomu nije dopuštao ni da pogleda njegovu zlatnu ribicu zato što ju je bio kupio za vlastiti novac. Ta me je priča obarala s nogu. Sada živi u Hollywoodu, D.B., kao prostitutka. Ako postoji na svijetu nešto što mrzim, onda je to film. Nemojte ga preda mnom ni spominjati. Mislim da će biti najbolje ako priču počnem od dana kad sam napustio Pencey Prep. Pencey Prep je škola u Agerstownu, u Pennsylvaniji. Vjerojatno ste već čuli za nju. Ako ništa drugo, vidjeli ste zasigurno njezine reklamne oglase. Ti oglasi izlaze možda u tisuću raznih časopisa i na njima je uvijek neki strašan tip na konju koji preskakuje ogradu. Kao da se u Penceyju ne radi ništa, samo se po čitav božji dan igra polo. Ja nikad, doista nikad nisam vidio konja čak ni blizu tog mjesta. A ispod slike s tipom na konju piše: »Od 1888. godine prekaljujemo dječake u čvrste, karakterne, inteligentne mlade ljude.« Hrana za ptičice. U Penceyju nikoga ne prekaljuju ni za dlaku više nego u bilo kojoj drugoj školi. Osim toga, ja tamo nisam sreo nikoga tko bi bio karakteran ili inteligentan. Možda samo dvojicu, ako i toliko. A oni su po svoj prilici takvi i došli u Pencey.

No, bila je subota, dan nogometne utakmice sa Saxon Hallom. Na utakmicu sa Saxon Hallom gledalo se u Penceyju kao na veoma važan događaj. Bila je to posljednja utakmica godine i od tebe se očekivalo da izvršiš samoubojstvo ili nešto slično ako dobri stari Pencey ne pobijedi. Sjećam se da sam oko tri sata poslijepodne stajao tamo negdje na samom vrhu Thomsen Hilla, tamo odmah pokraj onog glupog topa koji je navodno sudjelovao u ratu za nezavisnost, i sve. S vrha brežuljka mogao sam dobro vidjeti cijelo igralište i dvije ekipe kako se naganjaju po čitavom polju. Tribine se nisu mogle baš najbolje vidjeti, ali se moglo čuti kako svi viču, složno i skladno na strani Penceyja jer je gotovo čitava škola osim mene bila na igralištu, a neujednačeno i kreštavo na strani Saxon Halla jer je gostujuća ekipa rijetko dovodila sa sobom mnogo navijača.

…

Jeffrey Eugenides, Nevina samoubojstva (ulomak)

Lisbonice su redom imale trinaest godina (Cecilia), četrnaest (Lux), petnaest (Bonnie), šesnaest (Mary) i sedamnaest (Therese). Bile su niske, u trapericama bi im se zaoblili guzovi, a na tu su začeljnu mekoću podsjećali i njihovi punašni obrazi. Kad god bismo im ugledali lica, učinilo bi nam se da su nepristojno razgolićena, kao da inače žene gledamo pod koprenama. Nikomu nije bilo jasno kako su gospodin i gospođa Lisbon uspjeli napraviti takvu prelijepu djecu. Gospodin Lisbon predavao je matematiku u gimnaziji. Bio je mršav, dječački tip, čudom se čudio vlastitoj sijedoj kosi. Imao je visok glas, a kad nam je Joe Larson pripovijedao kako je gospodin Lisbon plakao dok su Lux vozili u bolnicu, kad se pak poslije digla uzbuna oko njezina pokušaja samoubojstva, mogli smo si lako dočarati njegovo djevojačko jecanje.

Kad god bismo vidjeli gospođu Lisbon, uzalud smo tražili neku naznaku ljepote koja ju je nekoć morala krasiti. No svaki put bi nas omele tuste ruke, grubo ošišana kosa poput čelične vune i knjižničarske naočale. Viđali smo je rijetko, kad bi odjevena od glave do pete, makar sunce još nije granulo, ujutro izašla i zgrabila rosne tetrapake mlijeka, ili kad bi obitelj nedjeljom u karavanu s drvenom oplatom krenula na misu u katoličku crkvu Sv. Pavla na jezeru. U ta jutra gospoda Lisbon nastupala kraljevski ledeno. Stišćući torbicu, za izlaske, pregiedala bi kćeri jednu po jednu u potrazi za tragovima šminke i tek ih tada pustila u auto, a Lux bi nerijetko poslala natrag u kuću da odjene čedniju bluzu. Nijedan od nas nije išao u crkvu pa smo mogli do mile volje gledati roditeljski par koji je kao u fotografskom negativu izgubio svu boju i za njim pet svjetlucavih kćeri u haljinama kućne izrade koje su, pune čipke i volana, pucale od njihove puti u punome cvatu.

Samo je jedan dečko dobio pristup u kuću. Peter Sissen pomogao je gospodinu Lisbonu da svojoj učionici u školi montira pokretni model Sunčeva sustava, a gospodin Lisbon zauzvrat ga je pozvao na večeru. Rekao nam da su ga cure neprestano udarale nogama ispod stola, i to sa svih strana, tako da nije mogao razabrati tko ga tuče. Gledale su ga plavim grozničavim očima i osmjehivale se pokazujući neravne zube, jedini nedostatak koji smo Lisbonicama mogli zamjeriti. Bonnie jedina nije kradomice pogledavala i udarala Petera Sissena. Samo je zahvalila Bogu i šutke jela, odlutavši u pobožnim mislima petnaestogodišnje djevojke. Peter Sissen nakon obroka je zamolio da ga puste na zahod, a budući da su Therese i Mary zajedno hihotale i šaptale u kupaonici u prizemlju morao je otići u djevojačku na katu. Vratio nam se s pričama o sobama punim zgužvanih gaćica i plišanih životinja koje su se gušile u zagrljajima strastvenih cura, o raspelu preko kojeg je visio grudnjak, o providnim izbama pod krevetnim baldahinima i isparavanjima gomile djevojčica koje su se sve u istom skučenom prostoru pretvarale u žene. Otvorivši slavinu da priguši šumove premetačine, Peter Sissert je u kupaonici našao tajno skrovište kozmetike koju je Mary Lisbon zavezala u čarapu ispod umivaonika: turice crvenog ruža za usne, podlogu i crvenilo za cijelo lice i vosak za uklanjanje dlaka, pa smo tako doznali da ima brkove koje nikad nismo vidjeli. Zapravo nismo znali čiju je šminku Peter Sissen našao dok dva tjedna poslije na gatu nismo vidjeli Mary Lisbon grimiznih usana koje su odgovarale nijansi iz njegovih opisa.
Nabrojio je dezodoranse i parfeme i jastučiće za ribanje mrtve kože i iznenadili smo se doznavši da nigdje nema pumpica za intimnu higijenu jer smo mislili da je to curama svake večeri kao pranje zuba. No smjesta smo zaboravili razočaranje kad nam je Sissen objavio otkriće koje je nadmašilo i naše najluđe maštarije. U kanti za otpatke bio je umrljani tampon, još svjež od nutrine neke Lisbonice. Sissen je rekao da nam ga je htio donijeti, da nije odvratan nego prekrasan, moraš sam vidjeti da skužiš, kao moderna slika ili nešto na tu foru, a zatim nam je povjerio da je u ormariću nabrojio dvanaest kutija tampona. Tek je tada Lux pokucala na vrata i pitala ga je li umro, pa je skočio da otvori. Za večerom joj je kosu držala ukosnica, a sad joj je padala na ramena. Nije zakoračila u kupaonicu, nego mu se upiljila u oči. Zatim se zacerekala kao hijena, kako to već ona zna, pa se progurala pokraj njega s riječima: "Uspio si prerovati kupaonicu. Nešto mi treba.“ Otišla je do ormarića pa stala i prekrižila ruke na leđima. „Privatna stvar. Bi li bio tako ljubazan?" rekla je, a rumeni se Peter Sissen sjurio niza stube, zahvalio se gospodinu i gospođi Lisbon, te poletio da na kaže kako Lux Lisbon upravo krvari među nogama, dok, vodencvjetovi kaljaju nebo i pale se ulična svjetla.
…

(Funotic)

Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja