Toni Morrison, LJUBLJENA (ulomci)

…

- Tvoja je ljubav previše gusta - reče on i pomisli: ona kuja me gleda. Sad mi je točno iznad glave i gleda me kroz pod.

- Previše gusta? - reče ona misleći na Cistinu gdje su zapovijedi Baby Suggs rušile kestenje sa stabala. - Ili je ljubav ili nije. Rijetka ljubav uopće nije ljubav.

- Da. Nije uspjelo, ne? Je li uspjelo? - upita on.

- Uspjelo je - reče ona.

- Kako? Dječaci su ti otišli, ne znaš kamo. Jedna je djevojčica mrtva, a druga ne izlazi iz dvorišta. Kako je uspjelo?

- Oni nisu u Slatkome domu. Nisu učiteljevi.

- Možda to nije najgore.

- Nije na meni da znam što je najgore. Na meni je da znam kako je i da ih čuvam od onoga za što znam da je strašno. To sam učinila.

- Sethe, nisi dobro učinila.

- Trebala sam se vratiti? Odvesti svoju dječicu natrag?

- Možda se moglo nekako drukčije.

- Kako drukčije?

- Imaš dvije noge, Sethe, a ne četiri reče on, i u tom času izmedu njih nikne šuma, bez staze, bez zvuka.

Poslije se pitao zašto je to rekao. Zbog teladi iz svoje mladosti? Ili zbog uvjerenja da ga se promatra kroz strop? Kako je brzo prešao sa svoje sramote na njezinu! Od svoje tajne u smočnici ravno do njezine preguste ljubavi.

U međuvremenu je šuma postavljala udaljenost između njih, davala joj oblik i težinu.

Nije odmah stavio šešir na glavu. Prvo je prelazio prstima po njemu, odlučivao kako će otići, kako da to bude izlazak a ne bijeg. Bilo je vrlo važno da ne ode bez gledanja. On ustane, okrene se i pogleda uz bijelo stubište. Da, tamo je. Stoji ravno kao crta okrenuvši mu leđa. Nije se žurio do vrata. Kretao se polako, a kad je došao do njih, on ih otvori i zamoli Sethe da mu sačuva večeru za poslije jer će se možda vratiti kasno. Tek tada stavi šešir.

Dražesno, pomisli ona. Sigurno misli da ne mogu podnijeti da to čujem od njega. Nakon svega što sam mu rekla i nakon što mi je rekao koliko imam nogu, misli da će me "zbogom” razbiti na komadiće. Nije li to dražesno?

 - Vidimo se - promrmlja ona s druge strane stabala.

…

JA SAM LJUBLJENA i ona je moja, Vidim da uzima cvijeće iz lišća    stavlja ga u okruglu košaru    lišće nije za nju    ona puni košaru  otvara travu    pomogla bih joj ali oblaci su se ispriječili    kako da kažem ono što su slike    nisam razdvojena od nje nigdje ne prestajem njezino lice je moje    i želim biti tamo na mjestu gdje je njezino lice da ga i ja gledam nešto vruće.

Sve je to sada    uvijek je sada    nikad neće doći vrijeme kad ne čučim i ne gledam druge koji isto tako čuče    uvijek čučim    čovjek na mojem licu je mrtav    njegovo lice nije moje    njegova usta lijepo mirišu ali oči su mu zaključane

neki koji jedu se unerede    ja ne jedem    ljudi bez kože donose nam svoju jutarnju vodu da pijemo    mi nemamo svoju    noću ne vidim mrtvog čovjeka na svojem licu    dan dolazi kroz pukotine i vidim njegove zaključane oči    ja nisam velika    mali štakori ne čekaju da zaspimo    netko se batrga ali nema mjesta za to    kad bismo Imali više za piće mogli bismo praviti suze    ne možemo praviti znoj ni jutarnju vodu pa nam ljudi bez kože donose svoje    jedanput su nam donijeli slatko kamenje da sišemo    svi pokušavamo ostaviti tijelo iza sebe    čovjek na mojem licu je to učinio    teško je natjerati sebe da umreš zauvijek    nakratko spavaš i onda se vraćaš    u početku smo mogli povraćati    sad više ne

sad ne možemo    njegovi su zubi lijepi bijeli šiljci    netko dršće    osjećam to odavde    on se teško bori da napusti tijelo koje je ptičica što dršće    nema mjesta za drhtanje pa ne može umrijeti   moj vlastiti mrtvac odvučen mi je s lica    nedostaju mi njegovi lijepi bijeli šiljci

Sad ne čučimo    stojimo ali noge su mi kao oči mojeg mrtvaca    ne mogu pasti jer nema mjesta    ljudi bez kože prave buku    nisam mrtva    kruh je boje mora    previše sam gladna da bih ga jela    sunce mi sklapa oči    oni koji mogu umrijeti su na hrpi    ne mogu naći svojeg čovjeka    onoga čije sam zube voljela    nešto vruće    brežuljak mrtvih    nešto vruće    ljudi bez kože provlače ih motkama    tamo je žena s licem koje želim    s licem koje je moje    oni padaju u more koje je boje kruha    ona u ušima nema ništa    da imam zube čovjeka koji je umro na mojem licu zagrizla bih krug oko njezina vrata    odgrizla bih ga    znam da joj nije drag    sad ima mjesta za čučanje i gledanje drugih kako čuče   čučanje je sada uvijek sada    unutra    žena s mojim licem je u moru    nešto vruće.

U početku sam je mogla vidjeti    nisam joj mogla pomoći    jer su se ispriječili oblaci    u početku sam je mogla vidjeti    sjaj u njezinim ušima    ona ne voli krug koji joj je oko vrata       znam to    pažljivo je gledam da zna da su se ispriječili oblaci   sigurna sam da me je vidjela    gledam je vidi me    ona prazni svoje oči    tamo sam gdje joj je lice i kažem joj da su mi se ispriječili bučni oblaci    ona hoće svoje naušnice    hoće svoju okruglu košaru    ja hoću njezino lice    nešto vruće

u početku su žene daleko od muškaraca i muškarci daleko od žena    oluje nas tresu i miješaju muškarce medu žene i žene među muškarce    tada počinjem bivati na leđima muškarca    dugo vidim samo njegov vrat i njegova široka ramena nada mnom    mala sam  volim ga jer ima pjesmu    kad se okrenuo da umre vidim zube kroz koje je pjevao    pjevao je tiho    pjeva o mjestu gdje žena uzima cvijeće od lišća i stavlja ga u okruglu košaru    prije oblaka    ona čuči blizu nas    ali ne vidim je dok on ne zaključa svoje oči i umre na mojem licu    takvi smo    iz usta mu ne dolazi dah a tamo gdje bi trebao biti dah miriše slatko    ostali ne znaju da je mrtav     ja znam    njegove pjesme više nema    umjesto toga sada volim njegove zgodne male zube

Ne mogu je opet izgubiti    moj se mrtvac ispriječio kao bučni oblaci    kad mi umre na licu vidim njezino    ona će mi se osmjehnuti   hoće    njezinih oštrih naušnica više nema    ljudi bež kože prave buku    provlače mojeg čovjeka     ne provlače ženu s mojim licem    ona ulazi     ne provlače je    ona ulazi    brežuljka više nema    htjela mi se osmjehnuti    htjela je nešto vruće

Više ne čuče    mi da    oni plutaju na vodi   razbijaju brežuljak i provlače ga    ne mogu naći svoje zgodne zube     vidim tamno lice koje će mi se osmjehnuti     to je moje tamno lice koje će mi se osmjehnuti     željezni je krug nama oko vrata    ona nema oštre naušnice u ušima niti okruglu košaru    ona ide u vodu s mojim licem

Stojim na kiši koja pada    drugi su uzeti    ja nisam uzeta    padam kao kiša    gledam ga kako jede    iznutra čučim da ne bih padala s kišom  bit ću u komadima    njega boli gdje ja spavam    on tamo stavlja svoj prst     ispuštam hranu i razbijam se na komade    uzela mi je lice

nema nikoga tko bi me želio    tko bi mi rekao moje ime     čekam na mostu jer je ona ispod njega    evo noći i evo dana

opet    opet    noć dan    noć dan    čekam    nema željeznog kruga meni oko vrata    na ovoj vodi nema čamaca    nema ljudi bez kože    moj mrtvac ne pluta ovdje    zubi su mu tamo dolje gdje je plavo i trava     kao i lice koje želim    lice koje će mi se osmjehnuti    hoće    po danu su dijamanti u vodi gdje je ona i kornjače    u noći čujem žvakanje i gutanje i smijeh    to pripada meni    ona je smijeh    ja sam ona koja se smije    vidim njezino lice koje je moje    to je lice koje mi se trebalo osmjehnuti tamo gdje smo čučali    sada hoće     lice joj prolazi kroz vodu    nešto vruće    lice Joj je moje    ona se ne smiješi    ona žvače i guta    moram imati svoje lice    ulazim    trava se otvara    ona je otvara    ja sam u vodi    a ona dolazi    nema okrugle košare    nema željeznog kruga njoj oko vrata    ona ide gore gdje su dijamanti  pratim je u dijamantima smo koji su sada njezine naušnice    moje lice dolazi    moram ga imati    tražim spoj    jako volim svoje lice   moje je tamno lice blizu mene    želim se spojiti    ona mi šapće ona šapće    posežem za njom    žvakanje i gutanje    ona me dodiruje    zna da se želim spojiti    ona žvače i guta me    nema me    sad sam njezino lice    moje me vlastito lice napustilo    vidim sebe kako plivam dalje   nešto vruće    vidim svoje tabane    sama sam    želim biti nas dvije    želim spoj

Izlazim iz plave vode    nakon što moji tabani plivaju    dalje od sebe izlazim gore    moram naći mjesto za sebe    zrak je težak    nisam mrtva    nisam    tamo je kuća    tamo je ono što mi je šaptala    tamo sam gdje mi je rekla    nisam mrtva    sjedim    sunce mi sklapa oči    kad ih otvaram vidim lice koje sam izgubila    Setheino je lice koje me je ostavilo    Sethe me vidi da je vidim i ja vidim osmijeh    njezino nasmiješeno lice je mjesto za mene    to je lice koje sam izgubila    ona je moje lice koje mi se smiješi    napokon to radi    nešto vruće

…

POSTOJI USAMLJENOST KOJA se može njihati. Prekriženih ruku, priljubljenih koljena, i držeći se, držeći se, to kretanje, različito od kretanja broda, gladi i obuhvaća onoga tko se njiše. Unutarnje je vrste, napeto umotano kao koža, A postoji i usamljenost koja luta. Nikakvo je njihanje ne može zadržati. Živa je, sama za sebe. Nešto suho što se širi, zbog čega zvuk vlastitih stopala što koračaju kao da dopire iz daljine.

Svi su znali kako se zvala, ali nigdje nitko nije znao njezino ime. Zaboravljena i Neuračunata, ona se ne može izgubiti jer je nitko ne traži, a čak i kad bi je tražili, kako da je dozovu kad joj ne znaju ime? Iako ona polaže pravo, nitko ne polaže pravo na nju. Tamo gdje se otvara visoka trava, djevojka koja je čekala da bude voljena i da optužuje, provaljuje u svoje razdvojene dijelove, kako bi žvačućem smijehu bilo lako da je cijelu proguta.

To nije bila priča da se prenosi dalje.

Zaboravili su je kao ružan san. Nakon što su izmislili svoje priče, oblikovali i ukrasili ih, oni koji su je tog dana vidjeli na trijemu brzo i namjerno su je zaboravili. Duže je trebalo da zaborave onima koji su razgovarali s njom, živjeli s njom, zaljubili se u nju, sve dok nisu shvatili da ne mogu prizvati ni ponoviti ništa od onoga što je rekla, i počeli su vjerovati da osim onoga što su sami razmišljali Ona nije uopće ništa rekla. I tako su je na kraju zaboravili i oni. Kao da je nerazborito sjećati se. Nikad nisu znali gdje i zašto je čučala, ili čije je bilo lice pod vodom koje joj je tako trebalo. Tamo gdje je uspomena na osmijeh pod njezinom bradom mogla biti, a nije bila, kračun se zakračunao i lišaj je uz metal priljubio svoj jabučno zeleni cvat. Zašto je mislila da njezini nokti mogu otvoriti lokote na koje kiši kiša?

To nije bila priča da se prenosi dalje.

Zato su je zaboravili. Kao neugodan san dok se nemirno spava. Ipak, povremeno se utiša šuštanje haljine kad se probude, i čini se kao da prsti koji u snu okrznu obraz pripadaju spavaču. Ponekad se fotografija dobrog prijatelja ili rođaka pomakne kad se gleda predugo, a unutra se miče nešto bliskije čak i od dragoga lica. Oni to mogu dodirnuti ako žele, ali neće, jer znaju da ništa više neće biti isto ako to učine.

Ovo nije priča da se prenosi dalje.

Dolje kod potoka iza broja 124 njezine stope dolaze i odlaze, dolaze i odlaze. Izgledaju jako poznato. Ako dijete, odrastao čovjek položi svoja stopala u njih, odgovarat će. Maknite ih i stope će opet nestati kao da nikad nitko nije prolazio onuda.

Malo-pomalo nestaje svaki trag, i ono što se zaboravlja nisu samo stope, nego i voda, i ono kako je tamo dolje. I ostaju samo vremenske prilike. A ne dah one zaboravljene i neuračunate, nego vjetar pod strehama, ili proljetni led koji se rastapa prebrzo. Samo vremenske prilike. Sigurno ne žamor koji traži poljubac.

Ljubljena.

Kehinde Wiley, The Virgin Martyr St. Cecilia (Ndey Buri) - news.artnet.com