Dubravka Ugrešić, LOVE STORY (ulomci)

…

Postoje jutra kad iz nas na sve strane izdajnički vire konci sna, kad se još nismo uspjeli zatvoriti, zaklopiti se, povući imaginarni zip, mimikrirati se poput daždevnjaka, navući na kožu šare svoje okoline. Maskiranje pažljivo obavljam svakog jutra. Od ponedjeljka do petka. Stavljam kremu na lice, zatim podlogu za puder, sjenilo na kapke, maškaru na trepavice, nježan sloj pudera u prahu na nos i čelo, na obraze rumenilo, usne premazujem blijedim ružem, na tijelo navlačim sivi kostim, ispod svilenu bluzicu, ulazim u cipele s povišenom petom, provjeravam sve nekoliko puta, pazim na to da sam uredno našminkana, počešljana i odjevena. Sva se podešavam prema uobičajenoj predodžbi o ženi u trideset i petoj, VSS, zanimanje: urednica u izdavačkoj kući, zadužena za kuharice, priručnike o njezi beba, vezenju, pletenju i krojenju, spremanju zimnice i zaleđivanju hrane, o akupunkturi, makrobiotici, dijetama, zdravoj prehrani u srednjoj i poznoj dobi, o uzgoju cvijeća na balkonima, terasama i stanu, o ljepoti, šminkanju i odijevanju, o gljivama jestivim i nejestivim, o ribama morskim i slatkovodnim... Od ponedjeljka do petka svakog jutra navlačim masku koja izražava laganu distanciranost (ne i hladnoću), ozbiljnost i unutrašnju usmjerenost na posao.

Tog ponedjeljka izašavši u sivo rujansko jutro, na sivu ulicu oljuštenih fasada, na prvom uglu sudarila sam se s nekim prolaznikom. Zastali smo na trenutak izgovorivši dvije-tri riječi isprike (oprostite, molim vas, ništa, ništa, ja sam kriv), i to ne bi bilo ništa neobično da u istom tom trenutku nisam osjetila snažnu potrebu da se privijeni uz neznanca, zaronim glavu u njegova njedra, usišem toplinu tuđeg tijela. Potreba je bila tako silovita i nagla da sam zastala kao hipnotizirana i gledala za neznancem, koji me s ispričavajućim izrazom na licu zaobišao, krenuo, zatim se začuđeno osvrnuo i produžio, dok sam ja i dalje stajala na mjestu prikovana nerazumljivom čežnjom. Onda sam uspravila glavu, duboko udahnula svjež rujanski zrak i krenula po uobičajenoj putanji, kroz gradski park, gdje je na klupama već sjedio poneki penzioner, a vlasnici pasa šetali su svoje ljubimce. Kratka šetnja kroz park smirila me, ali kad sam presjekavši park došla do ulice koju sam trebala prijeći, ponovo sam osjetila kako me obuzima novi nemir, novi mali potres, neka žedna čežnja, neki osjećaj zanemaren i zaboravljen. Nervozno sam tražila onaj imaginarni zip, ali me slika što je iznenada bijesnula u mojoj glavi pretekla. Vidjela sam močvaran tropski predio, vlažan, bujan i čudovišno golem, s otocima i riječnim rukavcima punim mulja, vidjela sam kako se iz spleta bujne paprati uzdižu kosmata stabla palmi, a nakazno drveće pruža korijenje u ustajale vode zelenkasto osjenčanih preljeva, vidjela sam cvjetove koji plivaju mliječnobijeli i krupni kao zdjele, ptice u plićaku čudesna izgleda, vidjela sam dalje gdje iz bambusova šiblja i čvornatih stabljika trske sijevaju oči pritajena tigra - i osjetila kako mi srce uzbuđeno udara od neke nejasne želje.

Slika je iščezla naglo, kao što se naglo i pojavila, i ja sam stajala odrvenjela, preplašena, ne znajući kamo da krenem. A onda sam s druge strane ulice ugledala spasonosnu kafeteriju i odlučila da načas uđem.

Kafeterija je bila prljava, zapuštena, prožeta mirisom menzaške hrane. Uzela sam kavu, smjestila se u najzaklonjeniji kut i pripalila cigaretu. Tu, u kutu, bila sam okrenuta licem prema ogledalu kojim je bio obložen zid. Iza mene bilo je isto takvo ogledalo, a s moje desne strane zastakljena stijena koja je gledala na ulicu. Osjetila sam nelagodu, ogledala su proizvodila magičan trik: jasno su se vidjeli prolaznici koji su dolazili s leđa, ali se činilo da dolaze u susret, zatim bi se njihov odraz vidio još jednom, sada su prolazili pored, ali u neočekivanu, suprotnom pravcu. Ponovo sam potražila imaginarni zip, činilo mi se da me ta glupa ogledala, ovako ranjivu, mogu razbiti na komadiće. Stajala sam tu kao u kakvu mitskom prostoru ispijajući kavu, ukliještena između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, štoviše, činilo mi se da u svakom trenutku mogu zazvati jedno, drugo ili treće, da sve postoji istodobno, da sve uopće i ne postoji.

A onda sam u ogledalu opazila lice koje mi se načas učinilo poznatim, ali je lice odmah zatim iščezlo. Svrnula sam pogled na ulicu, ali je figura muškarca već odmicala okrenuta leđima. Ponovo sam upravila pogled u ogledalo i vidjela figuru kako zamiče u kafeteriju. Dalje nisam mogla vidjeti, pogled na ulaz bio je zaklonjen zidom i blagajnom.

Za nekoliko sekundi sav taj zbrkani prostor kafeterije ispljunuo je preda me Bublika, kao telefonski automat kovanicu, i Bublik je stajao preda mnom kao kovanica, kao činjenica, i ja sam naglo osjetila kako se sliježem, kako se onaj imaginarni zaštitni zip povukao sam od sebe. Otpuhnula sam dim i mirno poput daždevnjaka upravila pogled u Bublika...

- Zdravo. Kako si? - rekao je.

- Dobro. A ti?

 - Dobro. Nismo se vidjeli već sto godina - rekao je.

- Samo nekih deset... - rekla sam.

- Jesi li za još jednu kavu? - rekao je.

- Zašto da ne - rekla sam.

Dok je Bublik kretao prema blagajni, zamijetila sam da mu se kosa dobrano prorijedila, i kao da se nekako smanjio. U ruci je nosio crnu torbu. Slika tog čovjeka s torbom ispunila me osjećajem nejasna stida. Bublik se okrenuo i vratio, odloživši torbu na pult, a onda ponovo krenuo da donese kave... Ta crna, dotrajala, staromodna kožna torba izazvala je u meni nejasan osjećaj sažaljenja i na trenutak posve prekrila Bublika, kao da se sav stopio s njom, nestao u njoj, u tom ružnom, glupom predmetu...

- Onda, pričaj... - rekla sam što sam vedrije mogla, pokušavajući prikriti nelagodu.

- Pa ništa... - otegao je.

- Kako živiš?

- Dobro... - slegnuo je ramenima.

- Radiš?            

- Tu, u jednoj firmi...

- Krenuo si na posao?

- Aha...

- Jesi li se oženio?

- I rastavio...

- Djeca?

- Dvoje... A ti, jesi li se udala?

- Sretno neudata. Bez djece.

Telegrafski rezime života samo je povećao nelagodu.

- Još si u onom stanu...? - upitala sam oprezno.

- Ne, nisam..

Bublik je šutio. Zamijetila sam da se često osmjehuje, osmijeh mu se na usnama pojavljuje naglo, kao pivska pjena, a on ga, oblizujući se, brzo uklanja. U ovom času njemu se znoje dlanovi, pomislila sam. Nekako nisam imala volje da nastavljam razgovor. Šutjela sam. Bublik je šutke ispijao kavu, a onda iznenada dohvatio torbu. Zbunio me taj nagli pokret, nisam mislila da će se tako brzo odlučiti da ode. Bublik je, međutim, otvorio torbu, nervozno i nespretno prebirao po papirima, a onda napokon izvadio tanku mapu.

- Čuo sam da radiš u izdavačkom poduzeću... - otegao je.

- Da, radim... - izgovorila sam otegnuto i, kao da slutim opasnost, uhvatila ručku svoje torbice

- Uzmi ovo... - rekao je odloživši mapu na pult. - Pročitaj ako ti se da... Bez obaveze. I nazovi, ako hoćeš... Oprosti, sad žurim. Imam nekakav sastanak u devet...

- Ali... - zaustila sam. „Ja sam za konce i igle, za bebe i prehranu...”, htjela sam izgovoriti, ali nisam, jer je Bublik, zatvorivši svoju smiješnu torbu, nestao iza zida kao da ga nikada nije ni bilo. Svrnula sam pogled na oba ogledala. Bublika više nije bilo. Nije me čak stiglo zahvatiti sažaljenje koje u meni, poput uslovljenog refleksa, izazivaju svi donosioci rukopisa. Oprezno sam otvorila mapu. Na koricama je bila zalijepljena Bublikova posjetnica, a na prvoj stranici neizazovan naslov: Zimska priča.

Brzo sam otpila kavu, uzela pod ruku tužnu Bublikovu mapu i krenula na posao. Bože, kako sam bila zaljubljena u Bublika! Ali priroda je, čini se, uredila tako da najburnije strasti kasnije prekrije i najdeblja prašina. Nikako se nisam mogla prisjetiti tog osjećaja. Događaje, dakako, pamtim, ali nema ničeg mrtvijeg i bespovratnijeg od osjećaja koji su jednom bili. Taj okus (kako je zapravo bilo?) ostaje zauvijek izbrisan.

Putem mi je još palo na pamet da Bublik sigurno stalno nosi sa sobom svoju ubogu mapu. Jer sudbina nije tako maštovita da je mogla namjestiti da Bublik i ja naletimo jedno na drugo nakon deset godina i da on pri ruci nema ništa manje nego, eto, svoj rukopis! Ta je pomisao izazvala u meni novi val sažaljenja. A onda sam na to zaboravila.

Tek kod kuće, nakon posla, ponovo sam otvorila Bublikovu mapu i odlučila da pročitam prvu priču, tu s neizazovnim naslovom…

…

Tu se Bublikova priča završila. Ni u čemu. Kao što je ni iz čega započela i ni o čemu pripovijedala. Ipak, Bublikove stranice zbunile su me. Mirisale su neznatno na plijesan i samoću, ispale su iz otvora neke strašne praznine. Tu smo, Bublik!

„Želim konačno običan, urbani jezik, prenošenje dosadne, besmislene svakidašnjice u najsitnijim detaljima. Hoću dosadu u kojoj živimo, hoću autentičnost dosade, njezinu fotografiju...”

Tu smo, dakle! Zadrhtalo je i tvoje srce, Bublik. I ti bi, gle, ljubavi. I sada ispunjavaš ono što si od mene bezuspješno tražio prije desetak godina...

Bublikove stranice su me ubole, nešto su u meni pokrenule, nešto se u meni pomaklo, i ja sam dobila iznenadan poriv da sjednem za pisaću mašinu. Posljednji put pisala sam prije ravno deset godina. Za Bublika. I ubrzo zaboravila. Kratku ljubavno[1]skribomansku groznicu prekrila je prašina, živjela sam svoju svakidašnjicu koju su ispunjavale tuđe stranice o vezenju, krojenju i dojenju. Tada, prije deset godina, pisanje je bilo tek slabašno oružje u borbi za Bublikovo srce i nikada mi nije palo na pamet da bi moglo služiti za bilo što drugo. Ah, Bublik... Život te je ispljunuo preda me kao telefonski automat kovanicu - i ja ću te pokupiti. Jest da je sitniš, ali život nam na kraju krajeva najčešće i ne nudi više. Dakle, daj što daš... Zato ću zaigrati igru s tobom, Bublik, kao sita mačka s mišem, kao mačka gladna, kao siti miš... Igru u kojoj nema ni pobjednika ni pobijeđenog, igru bez strasti i izazova. Iscurio si, Bublik, posve slučajno iz malog metalnog otvora svakidašnjice i ja ću te pokupiti.

Sjedila sam za pisaćim stolom i tipkala brzo, u jednom dahu, a kada sam otkucala zadnju riječ, brzo sam složila stranice, pričvrstila ih spajalicom i ne pogledavši ih više, krenula u kupaonicu.

Istuširala sam se, namazala tijelo mirisnim uljem, navukla tanane čipkaste gaćice, čipkasti grudnjak i svilene crne čarape s podvezicom, očetkala sam kosu, navukla svileni kućni haljetak, stavila na lice podlogu za puder, sjenilo na kapke, maškaru na trepavice, sjajan ruž na usne, rumenilo na obraze, puder na vršak nosa i čelo, parfem iza ušnih školjki... Zatim sam razgrnula kućni haljetak i sjela pred ogledalo razdvojivši koljena. U ogledalu je bijesnula moja ratnička maska i ona ista slika tropskog predjela koju sam vidjela jutros idući na posao. Ovaj put sve je bilo od papira, krep-papira u raznim jarkim bojama. Sve je bilo bujno i čudovišno golemo, i cvijeće i ptice i stabla kosmatih palmi i vode zelenkasto osjenčanih preljeva, čak je i tigar, pritajen u bambusovu šiblju i čvornatim stabljikama trske, lelujao poput mrtva, golema leptira. I ja sam bila papirnata i moja ratnička maska bila je od papira i gorčina koja me ponukala da je stavim papirnata...

Odlučno sam zategla svileni haljetak, ustala i uputila se prema telefonu. Nazvala sam Bublikov broj i začuvši njegov glas, rekla...

- Možeš doći, Bublik. Po mapu...

Spustivši slušalicu odšetala sam do pisaćeg stola, uzela priču koju sam upravo napisala (ostavivši isti, Bublikov, neizazovan naslov) i stavila je u kovertu. Na koverti sam polako i pažljivo ispisivala adresu književnog časopisa, a na poleđini - svoje ime.

Na mojim vratima začulo se nestrpljivo zvonce baš u trenutku kad sam jezikom liznula ljepljivu traku na koverti i zalijepila je.

(Poza za prozu, Konzor, 2001.)

Zagreb 1910., teniski teren u Mihanovićevoj