Ivan Vidić, ONA GOVORI (ulomci)

Zatrovan uspomenama, pomućenih misli, duše razdirane jadom i bolom koji je sam izazvao, bijednik koji se gnuša vlastita nelijepog lica, bjesomučnik, onaj koji najsnažnije udarce zadaje sebi, onaj koji taji svoje ime i stidi ga se, tohboh, mračni zlikovac, ubojica, koji godinama živi u šumi, samuje, skriva se od ljudi, jer je sramota tog nesretnog roda, potaknut otrcanim opsjenarskim trikom svake noći izlazi iz svog brloga i penje se na proplanak, gol, pust, obrastao samo niskom, oštrom travom, kojim puše ledeni vjetar, i ondje čeka da izađe Mjesec.

Mjesec izlazi, ogroman i blijed, i sakriva veliki dio nebeskog svoda. To je njena glava, odvojena od tijela, visoko u zraku. Njena glava, obasjana svjetlom, lebdi u praznom prostoru. Rub brade granica je osvijetljenog. S ostalih strana lice joj uokviruje tamna kosa, koja se stapa s tamom prostora uokolo. Čelo joj je lijepo, bijelo, označeno tek jednom jedva vidnom crtom umora. Lukovi njenih obrva su crni i Podignuti. Lice joj je blistavo lijepo, s tamnim sjenama ispod očiju. Njene usne su pune i crvene, zubi su joj kao niske bisera. Nekoć, osmijeh tih usta bio je božanski lijep. Usta su sada ozbiljna i ozbiljne stvari govore. I on svake noći dolazi i sluša govor tih usta. Njezin glas lebdi u prostoru. Zanesen, omamljen, gleda je ravno u lice. Nebeski svod, tama, njeno je tijelo, Ona otvara usta i govori.

- Došao si. Došao si i ove noći, kao i prošle, kao što ćeš doći i sljedeće i svake sljedeće, Dolazit ćeš i dalje, preslab u duhu, u nogama, oslanjajući se na svoju kvrgavu granu, preslab da se odupreš i jednom ne dođeš. Došao si, opet, uvijek se sastajemo na mjestu rastanka. Otmi se toj žalosti, toj divljoj čežnji koja ti kida srce, odupri se jednom ako možeš i ne dodi, padni u zaborav. Majko, zavapi. Pobješnjeli od ljubavi. Usudi se. Usni. Utoni u san na visokom krevetu djetinjstva, na mekanom jastuku, medu čistim bijelim plahtama, uz otvoreni prozor kroz koji ulaze mirisi i trunje s platana i divljih kestenova, huka ulica i buka grada kakav bijaše nekad, zvuci glasovira, tihi smijeh, lagane pjesme, brojalice, riječi koje su vječne i mirne vrednote. I onda spavaj dugo pod tim zvijezdama, znamenjem onog vremena i onda se naglo probudi od buke vlaka koji prolazi, u hladu i praznini neke druge sobe, u mraku neke druge ponoći. Kreni, vani vjetar nosi snijeg, drveće povija svoja leda pod teretom, dugi prsti grana, crni i beživotni, spajaju se s tlom. Krug je zatvoren; pogasi svjetla i iskorači. Izađi na cestu, dođi do raspela i kreni prema gradu. Ustraj na svom dugom povratku, drugačije i ne možeš. Uđi u staru ulicu i dođi do mog prozora. Svjetlo gori; ja pamtim. Slušaš me? Prepusti se i uživaj. Pamte oni koji puni krivice pokušavaju pobjeći daleko i sve zaboraviti.  Oni nikad ne zaboravljaju. Uzalud trgaš ulaznice sa starih plesova, kartes naših putovanja, uzalud se želiš uklonili s ulica kojima smo jednom prolazili, sa svih naših putova; takvi kao ti njima dovijeka lutaju. I vraćaju se kad više ne mogu izdržati. Tražiš me? Tu sam. Želiš me još malo slušati, zato ću govoriti, kao i uvijek. Ja ću kazivati. Riječ koju ćeš čuti bit će moja riječ, ne tvoja, tvoja riječ boli nanosi. Želiš čuti riječ koja će opominjati, koja će praštati, koja će boli blažiti, koja će liječiti. Podižeš glavu i slušaš moj glas, dobro znaš odakle dopire, znaš zašto biva u zraku i odjekuje nad zemljom, znaš od čega nastaje i od čega se dijeli.  Životi naši. Često bivamo tužni i zato razgovaramo. O tom predmetu. Pozivam te k sebi, pokreni se, odavde bolje vidimo. Tijela što kruže oko drugih tijela opisujući ih svojim kretanjem i svojim odrazom, svjetla bez topline, naša lica bez osmijeha. Takvi smo. Uzdignuti u visinu promatraju nelijepi prizor zemaljski, to trajanje u muci i sramotio Krenimo kasneći za ostalima i budimo posljednji u povorci, idimo sporije i gledajmo kako se svi udaljuju. Postojimo samo zato. Reci svoje razloge. Glas od glasa, dio od cjeline, jedan u ime svih, jedan u obitelji. Govori istinu i govori cijelo. Sjeti nas se i govori o nama. Podižeš glavu i tvoje trajanje se uzdiže uvis, k meni, moje se širi i rasprostire nad čitav tvoj život i prekriva ga. Naša kazna, temporalni križ. Htjeli smo imati kuću, lijehu, cvijeće koje cvate u duga proljeća, imati samo život, običan i čist, ne predug, tek dovoljno vremena da iz svog vrta ubiremo skromne plodove. Doći ću, dočekaj me na posljednjoj stanici. Vjerujem ti. Istupi i priznaj, što se to s nama dogodilo kad smo prešli granicu. Volim te. Ozdravi me. Moj vrat. Glas je u njemu. Reći će sve kako je bilo. Govor u noći, svjetlo na uspomene, slušaj i istinu ćeš čuti. Zbog nje si i došao. Došao si po uspomene. Došao si po svoje. Dan je zaborav, noć su uspomene, dan je ono što ide zatvorenih očiju, noć je ono što stoji i motri, dan traje, bez značenja, noć sve razumije. Dan je ostao daleko, davno iza nas. Vrati mi se. Vrati me k sebi. Priče pred san; ubogi rastrzani ljudi, turobni ljubavnici. Mračni kraljevićev sluga je sišao u carstvo sjena po svoju mrtvu zaručnicu. Traži me, nađi me. Za razliku od svog gospodara on ne nosi pjesmu već jeziv krik u grlu, kojim će preplašiti zvijeri i natjerati ih da ga propuste, vrisak koji se ne može utišati. Bili smo jednom. Na gozbi. Glazba, vrtuljak, iz kojeg smo jednom iskočili. Vrati me tamo odakle si me uzeo. Izvedi me ponovno na svijet, vrati me u divnu igračku koja se okreće. Dan bijaše oštar bodež u tvojoj ruci, moja noć ga objašnjava. Slušaj moj vrisak, sve će ti objasniti. Ja te razumijemo Ne žuri. Dan je život. Noć je smrt. Slušaj svaku riječ i o svakoj razmisli, misli polako. Dan je trenutak, trunje na stolu, bljesak tvog ruskog fotoaparata; noć, noć je sve ostalo, zbroj zbrojeva, zbir. Ti si ti, ja sam ja. Opominjem te. Od tada svako dolazi samo na mjesto rastanka i dugo čeka i dalje odlazi samo. Nemoj da te izgubim. Približi mi se. Otvori niska željezna vratašca groblja. Kad zaškripe znam da dolaziš. Probudi me. Dođi u moju smrt, upoznajmo se, sve će ti se objasniti. Primi darove. Razumij. Kraljevstvo noći, završna figura. Slušaj, ljubljeni. Osvrni se na glas mog zaziva. Ispravi leđa, podigni pogled, ne zaboraviš. Postoji Večernja Zvijezda i postoji Jutarnja Zvijezda, ali postoji i Zvijezda Bdijenja. Došao si joj. Došao si u noć, došao si k meni. Kuća mjeseca; uđi u moju sobu. Idemo ispočetka.

…

Njegova sjena se vuče za nama, u gužvi kroz koju prolazimo on se gura i prolazi između nas, razdvaja naše ruke, svojim prstima mrsi niti naših poslova, zaglavljuje sva vrata pred nama, organizira zavjere, šumom zaglušuje naše tihe razgovore u kojima se mirimo. Stranac kojeg nikad ne upoznajemo, ali koji nas uvijek prati korak iza i dva koraka ispred nas, onaj nevidljivi, priređuje događaje onako kako ne želimo, uskraćuje odstupnicu. Varala si me. Nikakvog dodira. Ne vjeruješ? Ne moraš. Ne razumiješ. Dokazi, rekao si, dokazi, što sve nisi isprevrtao u potrazi za tim svojim dokazima. I tražio si pisma po ladicama, u ormarima, bacao na pod moju odjeću, tražio ispod madraca i trgao ih, na žičanoj mreži kreveta, zavirivao si u kutije na mojem stoliću ispred ogledala u potrazi za sitnim darovima drugog muškarca, govorio si žene to dobro skrivaju. I dalje si ustrajao u potrazi za nakitom koji mi ti nisi poklonio, za zagonetnim porukama kakve ostavljaju tajni ljubavnici, za njihovim zaboravljenim predmetima, ali nisi napredovao, nigdje prstenja ni naušnica, nigdje ogrlica ni ukosnica, ni poruka, ni tuđih predmeta. Onda si protresao knjige da bi ispadala sakrivena pisma, zamišljao si u njima ljubavne izjave drugog i odgovore na moje otpise, slike koje skrivam, zamišljao si sve teške izdaje. Tražio si tragove tuđe strasti na mojem tijelu, tuđe mirise, otiske tuđih cjelova na mojim leđima i bedrima, i te su te zamisli uznemirile i više te nisu napuštale. Ležala bih na krevetu raširenih nogu, s rukama ispod glave i puštala da me pregledavaš. Odjednom bi se počeo smijati, naravno, postalo bi ti glupo. Igrajmo se doktora, vičeš i cerekaš se, igrajmo se doktora. Uzbuđeni smo oboje i lijepo nam je, ali to traje tek toliko koliko traje, a onda je sve ponovno kao i prije i ništa ne valja. Ljubomora te je promijenila, pokvarila ti srce i unakazila tvoje lice. Kažeš mi da šutim i ja šutim, a ti još neko vrijeme sjediš za stolom. Nervozno šaraš po nekom papiru, to te smiruje. Pokvarila ti je srce, nemaš više čisto srce, To te muči. Traži, možda ćeš i naći. Ispitivao si me za poslijepodneva, utorci, srijede i subotnja jutra koja su ti bila sumnjiva, bila sam u kupovini, nisi bila u kupovini, što si onda kupila, ništa nisam kupila jer nemamo novaca, samo sam dugo gledala stvari koje želim a koje nikada neću imati, gdje si nakon toga bila, kojom se ulicom vraćaš kući, zašto se uvijek uspinješ ulicom koja kruži uokolo, a izbjegavaš stepenice i ja sam odgovarala bojim se mračnih prolaza, pustih stepenica obraslih zelenilom, volim šetati i tada ne mislim ni na što, izgubljena sam a to i ne osjećam. Sve srijede i subote su prazne, izgubljena jutra i poslijepodneva, nema me jer mi se i samoj čini da nestajem, moje tijelo nestaje, umorno je i slabo, drhti od hladnoće, zagrli me, sve slike koje postoje su naše, moja prošlost ne postoji, ništa od tajne povijesti u mojim kutijama, u ladicama, ormar je prazan, ništa pod madracima na starom krevetu, nitko se ne skriva u ormaru ni pod krevetom. Čuvam samo tvoju kratku poruku na papiriću, u kojoj piše da si skoro gotov s vratima i da skuham večeru, da me voliš i da si na trenutak morao izaći kupiti čavle. Te večeri mi je i ta kratka razdvojenost bila preduga i to je jedino pismo koje čuvam. Baš tako? Samo navaljuj i muči me, umorna sam, pružit ću ti konačni dokaz, pružit ću ti zadovoljštinu. Više me neće biti i tada ćeš mi valjda vjerovati. A onda si razderao svoju poruku i ja sam zaurlala, na njoj je još bilo i jedno srce ranjeno strijelom koje sam ja nacrtala oko kružića masnoće od večere koju sam kuhala i onda sa plakala sve dok ti nije postalo žao, dok se nisi pokajao. Osjećao si se grozno, oprosti, rekao si, obrazi su mi bili vreli od suza i ti si me ljubio, rekao si oprosti i ja sam ti oprostila, legli smo u krevet ništa ne pospremajući i zaspali teškim snom krivaca. Ah, pamtiš li? Te snove. Sanjali smo da ležimo na odru u samotnoj kripti u pustinji da smo stvorenja bez imena kojima se izgubio svaki trag i da su daleko iza nas i oni najuporniji koji su nas slijedili iz ljubavi, jer im srca razdiru sjećanja, jer je njihova privrženost nama jača od svake boli i uvrede koju smo im nanijeli, oni bliski, svi dragi koje znamo, a mi smo ležali dolje, na tom divnom, zaboravljenom mjestu koje je nemoguće otkriti. Ujutro, bila je to ponovno naša izba, sunce je palo na sredinu sobe i probudio nas je svijetli krug još jednog mukotrpnog dana. Mrzili smo svjetlo. Još malo noći, još malo radosti. Kraljevski baldahin, grb iznad kreveta, naše staro geslo: dosta, posustaj. Dodaj mi vodu, žedna sam. Bolesna sam. Dosta. Bila sam u dućanu i ukrala teglu cikle sa stalaže. Vraćajući se išla sam uz zidove; grmilo je i bilo me je strah. Pretrčala sam preko ulice i uletjela u kuću. Vrata su bila otvorena, nikog nije bilo na stubištu. Brzo sam ušla u stan. Naša soba; tama je tamo gdje smo je i ostavili i u njoj se skrivam. Para se polako spušta sa stropa. Kad sam došla, zatekla sam te kako ležiš u krevetu. Bilo ti je loše. Stavila sam ruku na tvoje vrelo, zamišljeno čelo. Voda je prokuhana. Uzmi krpe i stavi mi ih na rane. Pij iz moje ruke. Lažeš. Sinoć si lagala. Naglo si ustao, bio si bijesan, otvorio si vrata i pobjegao van. Konopci su popucali, čekrci poletjeli lomeći sve uokolo, kormilo se počelo bijesno okretati. Oteo si se i stao divlje bježati niz strmu ulicu, Ušao si u robnu kuću i na odjelu kućanskih aparata posijao paniku. Prijetio si. Želio si sebe vidjeti na televizoru. Istrčao si i uzeo tramvajca za taoca. Tvoj poremećeni pogled; nož, uže, komad kruha, vinogradarska kobasica u džepu. Srećom, nisu te ozbiljno shvatili, nitko nije razumio što želiš. Došla sam i brzo te odvela. Vidiš, i usprkos svemu, ja ipak ne mislim da si ti budala, vidiš koliko sam slijepa. Postidio si se. Oprosti mi na uvredi, rekoh. Oboje smo htjeli da se ta grozna sramota ne dozna, ne služi nam na čast, imali smo još uvijek barem toliko ponosa. Bio si stvarno bolestan i htjela sam da razgovaramo. Zaurlao si i to me prestrašilo i uvrijedilo. Tada sam ja učinila isto i poželjela pobjeći. Željela sam da me nema noćima, godinama, čitava stoljeća, ali to nisam mogla učiniti već sam samo spuznula na pod i zaplakala. Oboje na koljenima, okrenuti licima, kao i uvijek,  oprostismo jedno drugome Vrele suze koje se kotrljaju niz vrele obraze. Zagrlili smo se i stali ljubiti. Imao si samo mene i ja sam imala samo tebe. Zatvorimo sva vrata iza sebe, odvojimo se. Poklanjam ti sve svoje dane. I onda smo dugo bili sami, odvojeni, u tamnici naše ljubavi. Zaključana vrata, čvrsti zasuni, rešetka. Oni koji su se sami odrekli roda svojega, sirotinja bez prijatelja, umorni i usamljeni, zadovoljstvo, pred sam kraj. Zdjela kaše od heljde na našem stolu. Samo smo se gledali bez riječi. Trajalo je to, znaš, i ti si bio sretan, nitko ne ulazi, nitko ne izlazi, nema propuha u našim sobama, mir vlada, to ima smisla, vidiš da se može i tako, kazao si. Ja sam stajala pred ogledalom i promatrala svoje lice, vidjela sam sebe i učinilo mi se da stojim pred ponorom.

…

Moj glas govori i izgovoreno vraća tebi, u misli tvojeg čela, u tvoj glas, u muk tvoje glave. Slušaj me, šuti, slijedi me, reći ćeš im sve to, da više nikad ne podižu svoj pogled, reći ćeš im to, reći ćeš što ti ja govorim. Pobijedi slike, idi, dogovorimo naš novi rastanak.

Onaj koji postoji, koji traje protiv svoje volje, koji nije birao, koji ne zaboravlja, kojeg progone, varaju, kojem konopcem potežu kartonsku zvijezdu da bi mu se narugali, ali onaj koji i dalje bira da voli, onaj smiješni zli nesretnik, ubojica iz nehata, ni toliko dobar da zlo predumisli, dolazi svaku noć na svoje brdo. Prikovan za svoju uspomenu kao za stijenu, gleda Mjesec, svoju zaručnicu koju nikako ne može doseći, žudeći svoj kraj koji nikad ne dolazi.

1994.

 Serge Marshennikov (1971.) fineartphotographyvideoart.com