Tin Ujević, PJESNIČKA PROZA (izbor)

SAT KASNIH SPOZNAJA

Tko ima hrabrosti još danas da kaže: morat ćete se kajati kada doznate, da ste se varali i drugevarali, jer ste bili prevareni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu? Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Propao je ugled propovjedničke nauke i isposničkoga pepela. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u njima je grozno što obično ne dolaze na vrijeme. 

Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivšeneznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti začitav jedan život zabluda i propusta.

Ima kasnih spoznaja kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti. Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne i zato žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok jena vrijeme. Ja vas opominjem.

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik koji je upozorio svoju draganu: "Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću..." Ura istine i kazne će doći. Sve će bi to golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Bit će kasno. I za mnoge utjehe i revanše koje ćemo dobiti (mi rijetki, jedini, izabrani), ja se ne veselim, jer će doći kasno. Stariji naraštaj i potomstvo moći će opet da beskorisno i sasvim ututanj kažu: Bio je jedan glas, jedan čovjek koji je na vrijeme govorio istinu, ali ga nisu slušali.

Za bivše načinjene nepravde, za ispade iz vremena nezrelosti, mnoge će vikače i istupnike prekoriti, kao glas savjesti, razboritije sjećanje na naša prošla vremena i sat kasnih spoznaja kada večernje sunce neumitnih jeseni na izmaku obasja zlatni vinograd i bakarne lugove.

USPAVANKA IZ KRIVODOLA

 I.

Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te.

Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka.

Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kod šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatreperi i zamiriše.

Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni san slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema.

Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac.

Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav.

Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih mogućnosti. Kroz novu ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače.

Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam majka hraniteljica i oda zla braniteljica...

Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva. Vrela će da zarominjaju na sve strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša.

Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti.

Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima. Oblik će već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo.

Ali najveće čudo, ljepota ljepota, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala, vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva.

I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana; sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres,  iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda, preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu; i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao.

II.

Ti si već gledao kako iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama, i kako izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica.

Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina.

Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove u smislu obećanja; najmlađe sunce u žaru i srcu plamenoga suncokreta, da prospe plave,  plave ljubičice i plave,  plave rasplinute - čupave? - kaćune.

Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja); jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih stvari kakve jesu: Ljubav i Dobrota.

 III.

Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslina. Putem koračaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist.

Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću. Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio.

I snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju. Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru.

Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode.

Ozbiljnu rabotu tebi će da najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u patnju staza oslobođenja.

Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih zjena kneginjica;

tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja; 

jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da sesije, da se ore, da se žanje, da se sadi; jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno... 

Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve sa moštom i kotla gdje se rakija peče. 

Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer ima milja od Jadrana do Pacifika.

IV.

Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.

Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića.

Ivo Pervan (dubrovniknet.hr)