Virginia Woolf, FLUSH (ulomci)

1. THREE MILE CROSS

Opće je poznato kako je obitelj iz koje vuče porijeklo predmet ovih sjećanja, jedna od onih najdavnijih. Stoga nije čudno što je porijeklo samog imena izgubljeno u tmini. Prije puno milijuna godina, zemlja koju sada zovu Španjolskom, nemirno je kipjela u vrenju stvaranja. Stoljeća su prošla; pojavila se vegetacija; gdje ima vegetacije zakoni su Prirode odlučili da bude zečeva; gdje ima zečeva, Providnost je naredila da bude i pasa. Ništa od ovoga ne zahtijeva pitanje ili komentar. Ali kad se zapitamo zašto je pas koji je ulovio zeca bio nazvan španijelom, onda započnu sumnje i teškoće. Neki povjesničari kažu da su, u vrijeme iskrcavanja Kartažana u Španjolsku, obični vojnici vikali jednoglasno: ”Špan! Špan!” - jer su zečevi iskakali iz svakog šipražja, svakog grma. Zemlja je vrvjela zečevima. A špan na kartažanskom jeziku znači zec. Tako je taj kraj nazvan Hispanijom ili Zemljom zečeva, a psi, koji su gotovo istodobno primijećeni u punoj potjeri za zečevima, nazvani su španijelima ili psima zečevima.

Mnogi bi od nas zadovoljno pustili stvar na miru; ali istina nas primorava dodati kako postoji i drugo, različito mišljenje. Riječ Hispanija, kažu ti znanstvenici, nema nikakve veze s kartažanskom riječi špan. Hispanija dolazi od baskijske riječi espana, označavajući rub ili granicu. Ako je tako, zečevi, grmlje, psi, vojnici - cijela ta romantična i ugodna slika, moraju bili uklonjeni iz uma; i moramo jednostavno pretpostaviti kako je španijel nazvan španijelom zato što je Španjolska nazvana Espanom. Što se tiče treće škole istraživača starina koji drže kako su Španjolci onako od milja, kao što ljubavnik svoju ljubavnicu naziva čudovištem ili majmunom, svoje omiljene pse zvali kršnima ili prevarantima, a španijel je općepoznat kao upravo suprotan (riječ espana može potjecati i od tih značenja) - njihovo je mišljenje previše fantastično, a da bi se ozbiljno razmotrilo.

Prošavši ove teorije, i još mnoge koje ovdje ne smijemo iznositi, stižemo u Wales sredinom desetog stoljeća. Španijel je već tamo, neki kažu da ga je puno stoljeća ranije donijela španjolska svojta Ebhora ili Ivora; a sredinom desetog stoljeća već je postao psom visokog ugleda i vrijednosti. U svojoj Knjizi zakona Howel Dda iznio je kako "Kraljev španijel vrijedi funtu”. A kad se prisjetimo što je sve godine 948. bilo moguće kupiti za funtu – koliko žena, robova, konja, volova, purana i gusaka - jasno je kako je španijel već bio pas od vrijednosti i ugleda. Već je imao svoje mjesto uz Kralja. Njegova se obitelj s poštovanjem držala ispred svih onih slavnih monarha. On se odmara u palačama dok su Plantageneti i Tudori i Stuarti koračali oranicama drugih ljudi, kroz blato trećih. Puno prije nego su se Howardi, Cavendishi i Russelli uzdigli iznad običnog mnoštva Smithovih, Jonesovih i Tomkinsovih, obitelj španijela već je bila istaknuta i posebna. I kako su stoljeća prolazila, manje su se grane odvojile od roditeljskog debla. Postupno, kako engleska povijest nastavlja svojim tokom, razvilo se najmanje sedam slavnih obitelji španijela Clumber, Sussex, Norfolk, Black Field, Cocker, Irish Water i English Water, a sve potječu od izvornog španijela pretpovijesnog vremena, iako pokazuju različite osobine, nesumnjivo time zahtijevajući pravo na različitost. Da je postojalo pseće plemstvo u doba vladavine kraljice Elizabethe, svjedoči Sir Philip Sidney: „... hrtovi, španijeli i psi”, primjećuje, ”od kojih prvi mogu izgledati gospodarima, drugi gospodom, a posljednji slobodnjacima medu psima”, piše on u Arcadiji.

Ali, ako nas je ovo dovelo do zaključka kako su španijeli slijedili ljudski primjer i na hrtove gledali kao nadmoćne sebi, a pse smatrali nižima, moramo priznati kako se njihova plemenitost temeljila na boljim razlozima od naših. Najmanje takvim mora biti zaključak svakog tko je proučavao zakone Kluba španijela. Ovo je uzvišeno tijelo otvoreno utvrdilo koje su mane španijela, a koje su njegove vrline. Svijetle su oči, na primjer, nepoželjne; iskrivljene uši još gore; biti rođen sa svijetlim nosom ili čuperkom nije ništa manje kobno. Odlike španijela jednako su jasno određene. Glava mu mora biti ravna, i jednako se Cako uzdizati od njuške; lubanja mora biti razmjerno okrugla i dobro razvijena, s puno 'prostora za snagu uma; oči moraju biti duboke, a ne ispupčene; uopće moraju izražavati inteligenciju i nježnost. Španijel koji iskazuje ove osobine ohrabruje se na rasplod; španijelu koji ustraje ovjekovječivati pramenove i svijetle nosove ukidaju se povlastice i nagrade njegove vrste. Takav su zakon donijeli suci i, donoseći zakon, nametnuli kazne i povlastice koje jamče kako će zakon biti poštovan.

Ali, kad se okrenemo k ljudskom društvu, s kojim li se kaosom i zbrkom tamo susretnemo! Nijedan klub nema jurisdikciju nad ljudskom pasminom. Od onog što imamo, Heralds College je najbliži Klubu španijela. On barem pokušava očuvati čistoću ljudske obitelji. Ali kad upitamo što je to što čini rođenje plemenitim - trebaju li nam oči biti svijetle ili tamne, uši zavijene ili ravne, jesu li pramenovi kobni, naši se suci bave samo našim grbovima. Možda nemate nijedan. Onda niste nitko. Ali ako odjednom postavite zahtjev na šesnaest grbova i dokažete pravo na plemićki naslov, onda kažu ne samo da ste rođeni, već ste još i plemenito rođeni. Odatle to da nijednoj zdjelici za kolače u cijelom Mayfairu ne nedostaje njezin lav uzdignute glave ili propeta sirena. Čak i naši trgovci tekstilom postavljaju kraljevske štitove ponad svojih vrata, kao da su to dokazi kako su im plahte sigurne za spavanje. Posvuda se traži čin i dokazuju njegove vrline. A opet, kad pođemo razgledati kraljevske kuće Bourbonaca, Habsburgovaca i Hohenzollerna, ukrašene s tko zna koliko vjenčića i grbova, uzdignutih i neobuzdanih s tko zna koliko lavova i leoparda, pa ih pronađemo u egzilu, svrgnute s vlasti, smatrane nevrijednima poštivanja, ne možemo nego zatresti glavama i priznati kako su suci Kluba španijela prosuđivali bolje. Takva je lekcija koja nas sili da se izravno okrenemo od ovih uzvišenih stvari na razmatranje ranog Flushovog života u obitelji Mitfordovih.

Negdje krajem osamnaestog stoljeća obitelj čuvenog legla španijela živjela je blizu Readinga u kući nekog dr Midforda ili Mitforda. Taj gospodin, u skladu s pravilima Heralds koledža, želi da mu ime bude izgovoreno sa t, pa su to zahtijevali i potomci obitelji Mitford iz dvorca Bertram u Northumberlandu. Njegova je supruga bila gospodica Russell, a potjecala je još nesumnjivo, iako daleko, iz vojvodske kuće Bedford. Ali parenje predaka dra Mitforda vodeno je s tako neodgovornim zanemarivanjem načela, da nikakvi suci ne bi mogli prihvatiti njegovo svojatanje dobre pasmine niti mu dopustiti da produži svoju vrstu. Oči su mu bile svijetle; uši zavinute; glava je izlagala kobni čuperak. Drugim riječima, bio je vrlo sebičan, lakomisleno ekstravagantan, svjetovan, neiskren i ovisan o kocki. Rasipao je svoju vlastitu sreću, sreću svoje žene i prihode svoje kćeri. U blagostanju ih je napustio, a na njihov je račun živio kad je postao nemoćan. Istina, dva su svojstva išla njemu u prilog, velika osobna ljepota - bio je poput Apolona prije nego što su ovoga proždrljivost i neumjerenost pretvorile u Bakha - i bio je iskreno posvećen psima. Ali ne može biti nikakve sumnje kako mu, da je postojao Klub ljudi odgovarajući postojećem Klubu španijela, nikakav izgovor Mitforda sa t umjesto sa d, nikakvo pozivanje na srodnost s Mitfordovima iz dvorca Bertram, ne bi poslužilo kao zaštita od poruge i prezira, svih kazni stavljanja izvan zakona i izopćenja, od žiga mješanca nepodobnog za nastavak vrste. Ali on je bio ljudsko biće. Stoga ga ništa nije moglo spriječiti da oženi otmjenu damu, poživi preko osamdeset godina, posjeduje nekoliko generacija hrtova i španijela i dobije kćer.

V. ITALIJA

Sati, dani, tjedni, kao od mraka i klopota, iznenadnog svjetla, a zatim dugih tunela tame, bježanja ovim i onim putem, žurnog podizanja na svjetlo kraj lica gospođice Barrett, a onda su slijedila tanka stabla i obrisi i tračnice i visoke, svjetlom išarane kuće jer u to je vrijeme postojao barbarski običaj da psi putuju u boksovima. Ali Flush se nije bojao, izbavljali su se, za sobom ostavljali tirane i kradljivce pasa. Klopot, okretanje, okretanje, klepetajte koliko god hoćete, mrmljao je dok ga je vlak bacakao amo tamo, samo neka za nama ostanu Ulica Wimpole i Whitechapel. Napokon, svjetlo se raširilo, klopot zaustavio. Čuo je kako pjevaju ptice i uzdisanje stabala na vjetru. Ili je to bila navala vode? Otvorivši konačno oči, stresavši krzno, ugledao je – najzačudniji prizor kojeg je uopće moguće zamisliti. Na stijeni usred jureće vode stajala je gospođica Barrett. Nad njom se savijalo drveće, oko nje strujala je rijeka. Mora da je u opasnosti. U jednom je skoku Flush pljusnuo kroz struju i dostigao je. ”...kršten je u Petrarkino ime”, rekla je gospodica Barrett dok se on uspinjao k njoj na stijenu. Jer bili su u Vaucluseu, ona se smjestila u sredini Petrarkine fontane.

A onda je bilo još klopota i još kretanja, pa je opet sišao na čvrsto tlo, tama se otvarala, svjetlo se izlijevalo na njega, osjetio se živim, budnim, zbunjenim stojeći na crvenkastim ciglama u ogromnoj goloj sobi natopljenoj suncem. Trčkarao je amo i tamo njušeći i dodirujući. Nije bilo tepiha niti kamina. Nije bilo sofe, naslonjača, ni polica, ni poprsja. Oštri i nepoznati mirisi dražili su mu nosnice, tjerajući ga na kihanje. Svjetlo, beskrajno oštro i jasno, zaslijepilo mu je oči. Nikad nije bio u sobi - ako je uopće bila soba - koja je bila tako teška, tako sjajna, tako velika, tako prazna. Gospođica Barrett činila se manjom no ikada, dok je sjedila na stolici pored stola u sredini. A onda ga je Wilson odvela vani. Našao se gotovo zaslijepljen, najprije suncem, a onda sjenom. Polovica ulice gorjela je od vrućine, druga je bila oporo hladna. Žene su koračale umotane u krzna, ali noseći suncobrane da im zaklone glave. A ulica je bila suha kao kost. Iako je već bila sredina studenog, nije bilo ni blata ni lokve da mu smoči šape ili slijepi čuperke. Nije bilo dvorišta ni ograda. Nije bilo ničeg od one opojne zbrke mirisa koja je šetnju Ulicom Wimpole ili Ulicom Oxford činila tako smušenom. S drug( strane, ti čudni novi mirisi koji su dolazili iz oštrih kamenih kuteva, suhih žutih zidova, tako izvanredno prodorni i neobični. A onda je iza crne lepršave zavjese stigao začudno slatkast miris, dopuhnut u oblacima, zaustavio se, podigao šape kako bi ga osjetio, slijedio ga je unutra, gurnuo iza zavjese. Bacio je letimičan pogled na bučan trijem poškropljen svjetlom, vrlo visok i prazan, a onda ga je Wilson s krikom užasa, mudro trznula natrag. Ponovno su koračali ulicom. Buka je bila zaglušujuća. Cinilo se kako u isti trenutak glasno viču. Umjesto čvrstog i uspavljujućeg žamora Londona ovdje se čuo klopot i kričanje, zveckanje i vika, pucketanje bičeva i brenčanje zvona. Flush je poskakivao ovamo i onamo, a s njim i Wilson. Dvadesetak puta bili su prisiljeni penjati se i silaziti s pločnika kako bi izbjegli kola, bika, vojnički vod, krdo koza. Osjećao se mladim, življim nego svih ovih godina. Zbunjen, ali veseo, utonuo je u crvenkaste opeke i spavao mnogo zdravije nego što je ikad spavao na jastucima stražnje spavaonice u Ulici Wimpole.

Ali uskoro je Flush postao svjestan mnogo dubljih razlika između Pise - jer Pisa je bila mjesto u kojem su se nastanili - i Londona. Psi su bili drukčiji. U Londonu bi teško mogao trčati oko poštanskog sandučića, a da ne sretne nekog mopsa, retrivera, buldoga,  mastifa, kolija, njufaundlendera, bernardinca, foksterijera ili jednog iz sedam slavnih obitelji plemena španijela. Svakom je davao različito ime i svakom drugi rang. Ali ovdje u Pisi, mada bogatoj psima, nije bilo nikakvog ranga, svi su - je li to moguće? - bili mješanci. Koliko je mogao shvatiti, radilo se jedino o psima sivim psima, žutim psima, pjegavim psima, šarenim psima, bilo je nemoguće pronaći medu njima jednog španijela, kolija, retrivera ili mastifa. Znači li to da Kinološki klub nije imao jurisdikciju u Italiji? Da li je Klub španijela bio nepoznat? Zar ovdje nije postojao nikakav zakon koji je odredio smrt čuperku, koji je cijenio kovrčavo uho, štitio čupava stopala i apsolutno ustrajao u tome da obrva mora biti nadsvođena, ali ne šiljata? Izgleda da nije. Flush se osjećao kao princ u izbjeglištvu. Bio je jedini plemić medu gomilom canaille. Bio je jedini čistokrvni koker španijel u čitavoj Pisi. Dotad je Flush puno godina podučavan da sebe smatra plemićem. Zakon grimizne zdjelice i uzice duboko se uvukao u njegovu dušu. Stoga teško da iznenađuje kako je bio izbačen iz ravnoteže. Neki pripadnik Howardovih ili Cavendishovih, spušten medu roj domorodaca u blatnim šeširima, teško može biti okrivljen što se sada i uvijek prisjeća Chatswortha i s tugom misli na crvene sagovei ožbukane lođe s vjenčićima s odsjevima zalaska sunca kroz obojane prozore.

Prevela Zdenka Andrijić

Virginia Woolf, Vanessa Bell i Adrian Stephen s obiteljskim psom (1892.)