Sine, ne okreći se, idemo kući

Knjige kupujem u prolazu, na putu za centar grada, pa sam novu Prtenjačinu tražila i u Pothodniku, u onoj svaštarnici koja se ne usuđuje zvati knjižarom iako polovinu prostora zauzimaju knjige. Oduvijek mi je teško upamtiti osobna imena i naslove, ali znala sam ime autora i da naslov sadrži riječ „sin“, čak i da je zarez tu negdje. Od prodavačice tražim najnoviji, nagrađeni roman tog i tog autora, ima „sina“ u naslovu. Ona kaže da ne zna za tog pisca, ali zna da se knjiga zove „Sine, ne okreći se“.

- Ne, ne – kažem.

- Da, da - ona će.

Pronašla sam je u obližnjoj knjižari, bila je na istaknutom mjestu kao upravo nagrađena. „Sine, idemo kući“, zapamtila.

Istim sam putem prolazila i prije nekoliko dana, pa opet nešto jako čudno pitala:

- Imate li išta od Annie Ernaux, ovogodišnje nobelovke?

- Molim, tko? – kaže.

- Spisateljica koja je ove godine dobila Nobelovu nagradu za književnost, Annie Ernaux. Dajte se konačno informirajte, prodajete knjige.

Naljutila se. Lupala neko vrijeme po nedužnoj tipkovnici.

- E-r-n-a-u-x se piše - pomažem.

Koluta, a onda slavodobitno vikne:

- Imamo čak dva naslova.

Kupila sam jednu, drugu sam imala otprije. Obližnja ih knjižara nije imala, rasprodane su.

O nobelovki više neki drugi put, a sada gust i slastan, opor, topao i vrijedan:

Ivica Prtenjača

SINE, IDEMO KUĆI (ulomci)

Sutra ćemo na cestu, pa kako ispadne, kako se dogodi. Poželio sam da mi netko to šapne, da me osokoli, ali nikoga nije bilo tko bi to mogao, našao snage za tako nešto. Ja sam, kao stariji sin koji živi u Zagrebu, stajao na tom oštrom vrhu svijeta s kojeg sam se u svakom trenu mogao survati u duboku provaliju. Ja sam odgovarao i za nadu, dobro raspoloženje, pokoju pošalicu, za hranu i vodu, za cestu, za bocu s kisikom koji mora dotrajati cijelim putem, za doktoricu koja čini presedan, za čovjeka koji dolazi s dodatnim koncentratorom iz Zadra, za cijelo selo koje se pita što je sa susjedom, za električnu struju koje u tom trenutku i u svim ostalim trenucima dok koncentratori budu brujali u hodniku mora biti, dakle i za gromove i munje sam odgovoran, za radove na stupovima, za svu boi i sve koprcanje zraka u brašnu i plućima, ja sam odgovoran. I stojim na vrhu tog svijeta na jednoj nozi, na oštrom granitnom šiljku, sad s jednom lijepom fotografijom dalekog vjenčanja, s tom svjetlošću iza leđa mojih roditelja. Sad tek vidim da su to bili dani bjeline, svjetla. I terabone, i zdrobljeno staklo u njoj, i popodne, majčina košulja, naše košulje u toj crkvi su bijele. Samo su prsti, bog mu pomogao, patera Ante žuti. On je jedan od onih ljudi koji kradomice puše kraj bolnice u kojoj se uporno liječe od raka pluća. Ali na njemu je i teret naših molitvi, te ljubavne brige naše časne, na njemu mu je uteg mojih ispovijedi i mračna tona nelagode koju bih osjetio svaki put kad bi se za mnom zatvorila vrata ispovjedaonice i kad bih išao bliže oltaru da izmolim pokoru. Ali ja nisam molio, samo bih kleknuo i pokušavao se riješiti utučenosti zbog koje me je boljela glava, često i trbuh. Tek sam trebao doći do spasonosnog bijesa, do psovke koja bi me zaliječila. Marš u pičku materinu, kravetino, tako je moj otac viknuo ženi koja mu nije dopustila da se na Bulevaru Marxa i Engelsa prestroji dok je vozio krvavog Škeljzena u bolnicu. I ja sam o tome mislio kao o spasu. Doći će dan, doći će, kad ću isto ovako kleknuti, s mučninom i umjesto molitve izgovoriti upravo to - marš u pičku materinu.

E tad bi trebale zasvirati orgulje, te kitnjaste cijevi, božanske frule.

…

Uskoro će izaći i moj otac, reći će da idemo pomalo kući, da su počeli raditi pizdarije. I mi ćemo uskoro otići, sjećam se kako smo tih tristo metara do naše kuće hodali u tišini, u udarima bure koja je naglo sušila lokve na cesti. Kad smo došli do pola puta, na mjesto s kojeg se vidi zaljev, zastao sam i pomislio kako u toj tami dolje, u tim udaljenim svjetlima gradića na obližnjem otoku vlada mir, kako nema straha i kako sad svi spavaju nekim drevnim snom, načinom kakvim su ljudi spavali prije nego su izumili istrebljenja. Ali, povijesni atlas koji sam znao skoro napamet govorio je samo o ratovima i nekako, nitko od tik šest i pol milijardi ljudi mi se nije činio nevin, pa čak ni nas četvero, majka koja za ruku vodi pospanog brata, otac i ja dok hodamo jedan uz drugoga.

…

Ostao sam nasred tog hola i činilo mi se da upravo po meni netko sipa fino mljeveno brašno, da me zastire njime, a da ja čujem taj zvuk posipanja poput nježnog šapta. Kao da se predajem nekom blaženstvu, točnije kao da se predajem smrti, kao da me više nije briga, i pustio sam da se oko mene stvari događaju jer sam nemoćan da njima na bilo koji način upravljam. Ali, ja bih se želio boriti, pomislim u jednom trenutku, dok sam ostajao bez zraka, a hrpa bijele meljave nada mnom doticala plafon, širila se po cijelom holu, poput nježne, bezglasne kocke. I tu sam se trgnuo, zakoračio prema zvonu i pozvonio. Izvolite, rekla je sestra iz obližnje sobe, čuo sam je u zvučniku. Prislonio sam usta i ozbiljno s nespretnim pokušajem šarma promrmljao azekalab, putnik... I vrata su se otvorila. Pozvao sam majku i u sekundi smo bili u sobi broj šest. Oba kreveta su prazna.

VBZ, 2021.

Marija Braut, Ribiči na Savi, Zagreb, oko 1975., Muzej grada Zagreba

Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja