Ljubav na lomači ili kako napisati dobru ljubavnu priču
Ljubavni roman uobičajeno spada u trivijalnu književnost, ljubiće, kažu, čitaju kućanice koje su i pasionirane gledateljice sapunica.
Koliko je pisanje o ljubavi evoluiralo od Jane Austin ili sestara Bronte? Ne mnogo, jer je tržište htjelo drugačije. Značenje Austin i Bronte prevazilazi žanr, ali najtvrdokorniji je trag ostao onaj koji kvari. Ima li nade za ljubavnu priču i trebaju li nam uopće ako u njima nema klišeja i stereotipa, kad je ona sama po sebi klišej?
Ljubav je važna, čini nam se katkad da je najvažnija. Segment je to života koji nas preplavljuje i zamagljuje sve ostalo, ali nije li takva i smrt, bolest, majčinstvo… pa se ne libimo o njima pisati. Ljubav sama po sebi nije klišej, književni tekst o ljubavi pretvoren je u klišej.
Za početak, zanemarite fizički izgled glavnih likova. Ljubav se događa posvuda i svima, ne samo odvjetnicima, liječnicima, stilisticama, djevojkama po marketinškim agencijama… najbolje je da profesiju ne spominjete, kao ni marku automobila glavnog muškog lika. Hajde da glavna junakinja ne bude strpljiva i nježna, neka bude kakva jest, ni crna ni bijela. Hajde da se on bori s nečim važnijim od izbora kravate.
Ostavite se patetike, ona ni u životu ni u tekstu ne služi ičemu osim da vas odvoji od bitnog. Njegovanje arhetipa žrtve nema veze s umjetnošću, unazađuje, baš kao i arhetip spasitelja, a redovito se upravo na takvom odnosu temelji povezivanje glavnih likova. Znate ono: ona jadna i u problemima sudara se s nekim SuperUspješnimDobroOdjevenimDoktoromOdvjetnikomDirektorom (Tko tako silovito i bez mozga uopće juri hodnicima?), njoj ispadaju papiri, a on je: a) drzak; b) lepršav i pozitivan; c) ima li treće opcije? Točnije, on je suprotnost njoj jadnoj i pogubljenoj. Nije to jedina kombinacija, ali nema ih mnogo. Za upoznavanje postojećih modela dovoljno je pogledati nekoliko tzv. romantičnih komedija s IMDB ocjenama do sedam.
Pisati o ljubavi znači zagrepsti dublje, ostaviti se svega pretjeranog. Nitko ne treba padati u nesvijest, nikome ne treba puknuti potpetica… Koliko vam se puta u životu dogodilo da vam pukne potpetica i vi se izvrnete pravo pred noge visokog zgodnog stranca, zacrvenite se, nespretni ste, a on se smiješi…? Dakle, on je emocionalno stabilan, njoj iskaču osigurači. Stereotip, jasno. Želite li upotrijebiti baš tu sliku, neka vam se barem vide gaće na cvjetiće ili leptire iako ste i u ovom slučaju opasno bliski Bridget Jones, a to ne želimo. Ne pretjerujte. Točka.
Ne pišite o ljubavi, naslutite je. Pišite o predratnom uzgoju bresaka u Ravnim Kotarima, o propasti legendarnog restorana "Ai due mori", nedaleko od pulskog Foruma, pišite o borbi za biciklističke staze u Zagrebu… Upletite svoje ljubavi u stvarnost.
Možemo li u ovom stoljeću ljubav konačno proglasiti začinom životu, a ne njegovim smislom? Možemo pokušati.
Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja
Pink Bedroom (Window Seat) – fotografija Richarda Tuschmana na temu djela Edwarda Hoppera
Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja